Knjiga Kulturni identitet bosanskih muslimana Marinka Zekica svojevrsni je nastavak rada Antuna Hangija u 21. stoljecu.
Knjiga je to o obicajima i kulturi bosanskih muslimana, s tim da se ovog puta oni uvažavaju i kao politicki narod. Zekic piše o Bošnjacima, bošnjackoj književnosti i kulturi, pozicionirajuci islam kao nezaobilazni, cak temeljni (ne i jedini, naravno) sadržaj svega što danas prepoznajemo kao bošnjacko. S ovim bi se djelom, istina, moglo i trebalo polemizirati. Medutim, sve vrijeme stjece se dojam da je rijec o doista iskrenoj i prijateljskoj želji da se Bošnjaci upoznaju iznutra te da se u kompleksnosti svog identiteta predstave drugima. Pritom, ovoj knjizi ne nedostaje akademskog pristupa. U pokušaju da Bošnjake razumije iz kulturološke, etnološke, imagološke, antropološke i sociološke perspektive, Zekic je citaocu ponudio ogroman broj informacija i pisanih izvora, zajedno s vlastitim promišljanjima i zapažanjima (Kulturni identitet bosanskih muslimana, Marinko Zekic, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2019. godine, 315 stranica)
Jedinstvo razlicitih kulturnih i prirodnih posebnosti na relativno malom prostoru, piše Marinko Zekic u knjizi Kulturni identitet bosanskih muslimana, rezultirali su time da je Bosna i Hercegovina kroz povijest uvijek imala svoj specifican politicki, kulturni i ekonomski subjektivitet. Prostor Bosne, pod kojim se od srednjeg vijeka podrazumijevala i Hercegovina, bio je izložen razlicitim politickim i duhovnim utjecajima koji su ga sudbinski odredili. Uz katolicku i pravoslavnu interpretaciju kršcanstva, navodi Zekic, na prostoru srednjovjekovne bosanske države njegovan je specifican kult, u historiografiji poznat pod imenom Crkva bosanska. U stoljecima koja su uslijedila ovom bogatom i šarolikom religijskom mozaiku Bosne pridružile su se još dvije vjere: islam kojeg su krajem 15. stoljeca donijele Osmanlije, te judaizam koji je stigao s Jevrejima protjeranim iz Španije pocetkom 16. stoljeca.
“Tako Bosnu, kao nijednu drugu zemlju na svijetu, pokrivaju oba velika kulturno-civilizacijska kruga europskog srednjovjekovlja: grcko-bizantski – pravoslavni i zapadnoeuropski – katolicki, pod cijim globalnim utjecajem u višestrukom kulturnom paralelizmu Bosna biva ukljucena u dominantne europske društvene i kulturne tokove srednjeg vijeka, koji su uz islamski kulturno-civilizacijski krug stoljecima tvorili složenu bosansku pluralisticku paradigmu. Kao posljedicu toga imamo danas kao jednu od najilustrativnijih i najizraženijih posebnosti Bosne i Hercegovine njezin pluralisticki duhovni lik – bosanski konfesionalizam, opredmecen u tri konfesije: katolicima, pravoslavcima i muslimanima”, piše Zekic.
Kompleksnost bosanske paradigme u okviru koje su se razvijali kolektivni identiteti triju konstitutivnih bosanskih etno-grupacija ogleda se u uzajamnoj isprepletenosti politickog, kulturnog i religijskog identiteta. “Multikulturalnost Bosne je specificna, i za neka europska uobicajena poimanja pomalo atipicna pojava. Ona nije puki zbir razlicitih kulturnih sadržaja koji stjecajem povijesnih okolnosti egzistiraju jedni pored drugih, vec višestoljetna, pa na neki nacin i milenijska duhovno-kulturna sedimentacija i isprepletenost, u kojoj ono posebno uranja, ali i izranja plodotvorno iz svojevrsnog jedinstva kulturnih razlicitosti, cineci ga tako gotovo organskim spojem. (…) Bosna, dakle, nije samo dio planete na kojem su se susretale i sukobljavale razlicite civilizacije, vjere i kulture, vec je rijec o jednom od planetarnih cvorišta gdje su se Istok i Zapad plodotvorno uvezali poput snopa, u kojem se dovoljno jasno da prepoznati i ono pojedinacno i ono opce – zajednicko”, tvrdi autor, ne navodeci, nažalost, forme u kojima prepoznaje tu isprepletenost i organsko jedinstvo.
Zekic istice da je povijesnu sudbinu bosanskog trajanja kontinuirano pratio nemir, ali je on, po pravilu, uvijek pristizao izvan, u naletima razlicitih pokušaja nametanja vlastitog utjecaja na ovom podrucju. “Srednjovjekovna Bosna je, naime, kao granicna oblast bila na periferiji globalnog utjecaja grcko-bizantsko pravoslavnog i zapadnoevropskog katolickog civilizacijskog kruga, na taj nacin da intenzitet tih utjecaja nije bio tako sveobuhvatan da bi mogao obaviti korjenitu asimilaciju bilo s koje strane. Pojavom islama i judaizma, taj višestruki kulturni i duhovni paralelizam dodatno je bio obogacen (ili usložnjen – ovisno od interpretacije i interpretatora), tvoreci etnicko-kulturni i konfesionalno-civilizacijski prostorni specifikum jedinstva razlicitosti kao jedinstven primjer spajanja nespojivog na polju povijesnog supostojanja muslimansko-bošnjackog, katolicko-hrvatskog, pravoslavno-srpskog, židovsko-sefardskog, etnicko-konfesionalnog kulturnog identiteta”, piše Zekic.
On zakljucuje da je cjelinu kulturnog i duhovnog života Bosne i Hercegovine kroz njenu povijest odredivao religijsko-konfesionalni okvir. “U sferi kulture to supostojanje odvijalo se i ogledalo u visokom stupnju izolacije i zatvorenosti visokih kultura pojedinacnih entiteta, te otvorenosti i medusobnom prožimanju do kojeg je u izvjesnoj mjeri dolazilo u sferi pucke kulture”, zapaža Zekic, zakljucujuci da se ta zajednicka tradicija, i kao zbir pojedinacnih kulturnih realiteta, ali i kao organska cjelina nastala interakcijom zasebnih etnicko-konfesionalnih zajednica, naziva bosanstvom ili bosanskim identitetom. U vrijeme trajanja srednjovjekovne bosanske države, to jedinstvo raznolikosti bilo je vjerovatno još izraženije, jer je u to vrijeme stanovništvo Bosne imalo jedno ime. “Stanovništvo Bosne u svim se dokumentima tog vremena naziva jednim imenom – Bošnjani, bez obzira da li su pripadali bogumilstvu ili kršcanstvu (katolicanstvu ili pravoslavlju)”, istice Zekic.
Kako kaže, opceprihvaceno je da je Bosnu u ranom srednjem vijeku naseljavalo slavensko stanovništvo organizirano u više rodovskih zajednica, koje je po asimilaciji Ilira koje su zatekli krajem 8. stoljeca bilo kristijanizirano. “Na taj nacin nastao je etnicki supstrat koji je u 9. stoljecu stvorio svoju inicijalnu bosansku državu, ciji su podanici bili nazivani Bošnjani ili Dobri Bošnjani. Što je, pak, bio prevladavajuci i konkretni sadržaj etnickog identiteta etnika obilježenog pod tim imenom (u osmanskim dokumentima taj je naziv poprimio i danas aktualni oblik Bošnjaci), ostaje na znanosti da razjasni. Vecina njih bili su pripadnici Crkve bosanske (od Rimske kurije oznacene i optužene kao neomanihejske i hereticke), jedan dio su bili pravoslavci (u pogranicnim podrucjima prema Raškoj i Zeti), a jedan dio katolici”, piše Zekic. Pred kraj postojanja bosanskog kraljevstva, istice on, misionarskim djelovanjem franjevaca izvršeno je prisilno pokrštavanje jednog dijela pripadnika Crkve bosanske, njihova rekatolizacija – kako je naziva. Dolaskom Osmanlija na prostor bosanske države zapoceo je proces islamizacije koji ce zahvatiti uglavnom pripadnike Crkve bosanske. Masovna islamizacija, koja nije bila nasilna vec dobrovoljna, bosanskohercegovacki je specifikum kojeg su potaknuli složeni odnosi politickih, ekonomskih, kulturnih i vjerskih odnosa u Bosni u drugoj polovini 15. i tokom 16. stoljeca. Ona je u neposrednoj vezi “s nastankom gradova (šehera i kasaba), s džamijama, mektebima i medresama (škole za vjersku obuku) i tekijama, koje su bile centri islamske naobrazbe, i u kojima je islam – u dogmatskom smislu, ali i kao življenje i prakticirana religija – najdosljednije respektiran”, objašnjava autor.
Prelazak Bošnjana na islam, piše Zekic, dosegao je svoj vrhunac sredinom 16. stoljeca, nakon cega nastupa postepeno usporavanje. “Kako bilo, u 17. stoljecu konfesionalnom mapom Bosne dominirali su muslimani s dvotrecinskom vecinom. Konverzije na islam u Bosni trajale su i kroz cijelo 18. stoljece, a sporadicno i u 19. stoljecu, ali s neusporedivo manjim intenzitetom i obimom”, objašnjava Zekic, isticuci da se od 17. stoljeca broj muslimana u odnosu na pripadnike drugih vjera postepeno smanjivao, ponajviše zbog ratova koje je vodilo Osmansko carstvo, a u kojima su ginuli deseci hiljada Bošnjaka. Opadanju procentualnog udjela muslimana u ukupnom broju bosanskog stanovništva posebno je doprinijelo iseljavanje muslimana u Osmansko carstvo nakon austrougarske okupacije Bosne. stav.ba