one budale, vratio tolike pare, a nije otvorio firmu i da ga Mercedes voza.' Ne znaju da mi je slađe bez tuđeg, da sutra, šta se god desi, ne moram misliti da je to uzrok. Ja sam naučio da postim, da ne idem po restoranima, da živim običnim životom i hoću tako da živim dok mi je suđeno, dok bude bilo dunjalučke nafake”

Prije 17 godina, tačnije 2002. godine, u herojskom Goraždu desio se Redžo Hamzić, pošteni pronalazač izgubljene svote novca od 235.000 tadašnjih njemačkih maraka koje je vratio njenom vlasniku iz Srbije. Taj gest odjeknuo je diljem regije, a skromni Redžo, muhadžir iz Slatine kod Foče, postao je medijska zvijezda, a u narodu je dobio i ime Poštenjačina.

 

Pred sami ovogodišnji ramazan, u jednom od sarajevskih kafića popio sam kahvu s hadžijom Redžom i zamolio ga da napravimo retrospektivu sjećanja na njegova brojna nalaženja izgubljenog novca i vraćanja ljudima koji su ga izgubili. Teškom je mukom pristao na to, jer kaže da ništa od toga nije učinio da bi se o tome pisalo ili pričalo.

 

Nažalost, mediji nisu donosili Redžinu biografiju pa se malo znalo o tome gdje je rođen, s kim je živio, koje mu je bilo zanimanje. Stoga, na samom početku podsjećanja na ovog čovjeka iz naroda donosimo njegovu kratku biografiju. Prvi je put za jedne novine kazao: “Rođen sam 1950. godine u Slatini kod Foče. U zavičaju sam završio osnovnu i srednju školu. Tad su srednje škole bile jače od nekih današnjih fakulteta. Poslije srednje škole otišao sam na odsluženje vojnog roka u Makedoniju. Poslije vojske, radio sam u ‘Unioninvestu’ u Sarajevu. Bio sam kontrolor. Oženio sam se na vrijeme, s 19 godina, prije vojske. Žalim što sam se oženio prije vojske jer, ako čovjek mora biti odsutan, neka se ne ženi dok ne bude mogao biti skupa sa svojom ženom, da zajedno žive. Rano sam ostao bez majke. Starija sestra odlučila je da se uda pa je meni preostalo da se oženim, da ne budem sam. Hvala Bogu, imao sam lijep brak s mojom rahmetli Esmom. U braku smo bili 20 godina. Allah je tako odredio. Ona je umrla u 40. godini, a ja, također u 40. godini života, ostao hudovac s dvije kćerke. Muniba je završavala srednju školu, a mlađa Mirela je bila prvi razred osnovne škole. Za našu djecu i mene bio je to strašan udarac. Rat je bio, mi otišli u muhadžirluk bez igdje ičega. Otjeran sa svog imanja, nastanjen u tuđem. Do rata sam živio u Slatini. Imao sam novu kuću. Lijepo se živjelo. Kćerke danas imaju svoje porodice. Sretno su udate i imaju svoju djecu.”

 

Na pitanje kad je prvi put našao novac, kazao je da je to bilo na parkingu ispred bolnice u Foči. Bilo je to 1985. godine. U novčaniku je bilo 16.500 njemačkih maraka. Budući da su u novčaniku bila dokumenta, nije mu bio problem da dođe do vlasnika i preda mu novac. Hadžija Redžo Poštenjačina još je mnogo puta nalazio i vlasnicima vraćao izgubljeni novac. Tako je i na hadžu našao veliku svotu novca i vratio vlasniku. Jedne prilike kad se vraćao s džume, u sarajevskom naselju Ciglane na asfaltu je našao novčanik u kojem je bilo 45.000 KM. Novac je opet vratio vlasnicima i ponovo odbio nagradu. U Goraždu je, opet na parkingu, pronašao 36.000 KM. Svojom provjerenom metodom utvrđivanja pravog vlasnika vratio je novac vlasniku. I ovog puta je odbio bilo kakvu nagradu, uz obrazloženje da kao vjernik ne želi na takav način uzeti tuđe pare.

 

O pronađenim i vraćenim parama hadžija Redžo Poštenjačina kaže: “Bilo je i pojedinaca koji su govorili: ‘E, one budale, vratio tolike pare, a nije otvorio firmu i da ga Mercedes voza.’ Ne znaju da mi je slađe bez tuđeg, da sutra, šta se god desi, ne moram misliti da je to uzrok. Ja sam naučio da postim, da ne idem po restoranima, da živim običnim životom i hoću tako da živim dok mi je suđeno, dok bude bilo dunjalučke nafake.”

 

Na red je došlo sjećanje na najveću svotu novca koju je našao na parkingu u Goraždu, a koja će njegovo ime pronijeti regijom i dobrim ljudima vratiti vjeru u to da još uvijek ima poštenih ljudi, te da je poštenje neuništivo i uvijek dobitna kombinacija u životu čovjeka. Željeli smo da o tome, natenane, govori Redžo Poštenjačina:

 

“U Goraždu sam radio na parkingu ispred Općine. Tu u blizini je bila banka. Ljudi su dolazili i dizali kredite. Valjalo je obnavljati kuće. Jednog dana na parkingu sam našao zapakovan paketić. U prvi mah sam sumnjao da nije ko šta stavio, da nije kakva eksplozivna naprava. Bio sam naumio da to odnesem do policije da provjere. Međutim, trenutno ih u blizini nije bilo. Bili su na nekom zadatku. Ja sam prišao paketiću i podigao ga. Bio je potežak. Otpakujem djelić i vidim naslagane njemačke marke. A, prije nekoliko dana na putu prema Čajniču uhvaćeni ljudi s falsifikovanim markama. Kontam, da taj paketić bacim u kontejner, može to neko zloupotrijebiti. Stalo mi je da provjerim je li novac ispravan. Odem u banku kod direktora Envera Džaferovića, preselio je na ahiret, kad tamo velika gužva. Produžim do benzinske pumpe jer i oni imaju aparat za otkrivanje falsifikata. Iz paketića uzmem nešto para i zamolim momke da provjere. Oni mi rekoše da su pare u redu. Tad se ja pravo zadeverah, jer čovjek što radi drugome, treba da polazi od sebe. Kad sam se vratio na parking, počnem razmišljati da te pare nisu izgubili goraždanski biznismeni. Odem u jednu kafanu i raspitam se da nije ko izgubio pare. Niko se nije javio. S posla dođem kući i raspakujem paketić da vidim da nema kakvih dokumenata. Imam šta vidjeti. Ukupna cifra od 235.000 njemačkih maraka. Počnem razmišljati kako da dođem do onoga čije su pare, jer nema niti jednog dokumenta. Zamolim Allaha da mi pomogne da dođem do vlasnika novca i da mu ga uredno vratim. Ponovo složim novac i odem do goraždanske televizije da objavi oglas o nađenim parama. Odatle odem kod udate kćerke na Mravinjac i uz kahvu velim ja njoj da sam našao veliki novac i da bih zetu kupio auto, a ona kaže: ‘Babo, meni ne treba auto kupljeno tuđim parama.’ Odatle taksijem se vratim u Goražde. Taman mlađa kćerka došla iz škole. I njoj kažem: ‘Na parkingu sam našao velike pare pa šta misliš da mi od ovih para kupimo stan ili kuću?’ Ona kaže: ‘Babo, ti kupi ako hoćeš, ali ja ti u taj stan nikada neću ući.’ Bio sam sretan i oduševljen njihovim odgovorima. Želio sam time provjeriti karakter moje djece. Na kraju sam im se zahvalio.

 

Na pitanje kako je vlasnik saznao da je novac nađen, Redžo kaže:

 

“Rasim Bajraktarević, prijeratni geometar u Višegradu, sjedio je u kafani i s nekim pričao o tome da sam ja našao novce. Za drugim stolom to je slušao neki čovjek i rekao mu da je njegov rođak izgubio velike pare, te pitao kako bi on mogao pronaći čovjeka koji ih je našao. Rasim ga je uputio na mene i rekao mu da vlasnik mora reći koliko je novca, u čemu je bio zapakovan. Sutradan dolazi čovjek i pita kako bi došao do nekog Redže koji je našao pare. Rekao sam mu da znam Redžu, da sam dobar s njim, ali da mora znati sve ono što mu je Rasim rekao. Uvjet je da dođe taj čovjek čije su pare. Sutradan ih dođe puno auto. I među njima i vlasnik. Vidi se na njemu da je utučen. Ja se našalih pa ga upitah: ‘Jesi li ti taj sretni dobitnik što gubiš pare’, a on kaže: ‘Volio bih da sam poginuo nego što sam ovo doživio.’ Ta njegova rečenica u srce me pogodila. Izdvojili smo se i on je odgovorio na sva moja pitanja. Uvjerio sam se da su pare njegove. Pitao sam ga za šta su bile namijenjene te pare, a on je kazao da mu je sin jedinac, od 17 godina, obolio od raka i da se liječi na VMA u Beogradu. Rekoh mu da sam ja taj Redžo i da ćemo otići mojoj kući da mu dam pare.

 

Prije toga moramo u sud i policiju. Kad smo došli mojoj kući, otišao sam u bašču i iskopao teglu u kojoj sam bio sakrio taj novac. Šura mu predloži da snima primopredaju. Ja rekoh da ovo vraćam u ime Boga, a ne da me neko veliča. Dužnost je svakog čovjeka da, ako nađe tuđe, vrati, a ne da se kiti tuđim. Ja sam prebrojao, a potom dao vlasniku da to isto uradi. On je odbio da broji, a advokat kaže: ‘Ja ću.’ Advokat predloži da mi se da postotak, a ja kažem da izračuna najnižu tarifu od 10%, ako je s halalom. Žena mu tada reče: ‘Da mi nije ovakav slučaj s djetetom, ja bih ovo prepolovila s Redžom.’ Kad su oni odvojili one pare, meni na um pade rahmetli otac, koji je govorio da bolesnog treba pomoći. Onda sam im rekao da ja ove pare koje su mi pripale, u iznosu od 23.500 maraka, poklanjam vama za liječenje sina, sa željom da vam ozdravi i da ga, ako Bog da, i oženite. Oboje roditelja su briznuli u plač. Otac ne može da se zaustavi. I advokat je pustio suzu.”

 

Dijete je izliječeno. Pošto su saznali da je Redžo dobio stan u Goraždu, roditelji oboljelog mladića su na naselje donijeli tepih i još mnogo poklona, a Redžo je, sve osim kahve i šećera, vratio jer mu je bilo žao da se troše. Zavalio se i rekao im da njima treba više novac nego njemu.

 

Redžino poštenje i dobrota odjeknuli su regijom. Bio je u žiži mnogih pisanih i elektronskih medija. Zahvaljujući predsjedniku Hrvatske Mesiću i organizaciji ADRA iz Zagreba, dobio je kuću u sarajevskom naselju Poljine. Udruženje za vjerske slobode u Hrvatskoj nagradilo ga je plaketom, a Skupština Srbije proglasila ga je humanistom 2002. godine. Zanimljivo je da je odbio poziv jedne od najgledanijih svjetskih emisija Oprah Show zato što mu je ponuđen novčani ček. Redžina sjećanja ne blijede: “U Goražde, u onu istu zidinu, došli Dragutin Matak, direktor ADRA‑e, Tihomir Lipohar, Miroslav Lorenci i Radule Bašić i saopćili mi da su odlučili, uz pomoć predsjednika Mesića, da mi osiguraju krov nad glavom. Iako sam znao da ni s kakve strane ne mogu imati krov nad glavom, jer moje je sve uništeno, zamolio sam ih da prvo svoj narod pomognu, pa onda van svoje države. Oni su bili ustrajni. Hvala im.”

 

Redžo Poštenjačina imao je zanimljivu ponudu iz Dubrovnika. Naime, jedan dobri čovjek ponudio mu je veliki restoran kao znak zahvalnosti što je svojim životom vratio vjeru ljudima u poštenje. O tome kaže: “Iz Dubrovnika me zvao Đuro i rekao: ‘Imam 75 godina. Gledao sam emisiju kad si bio gost kod Latina. Dođi mi. Hoću da ti poklonim restoran. U ljetnim mjesecima morao bi imati oko 20 radnika.’ Zahvalio sam mu i rekao da ne mogu prihvatiti. Nisam mogao prihvatiti, jer ja to nisam zaslužio, jer nisam to svojim trudom stekao.”

 

Gest Redže Poštenjačine došao je i do ljudi koji su određivali zaslužne ljude koji će na hadž putovati kao gosti kralja Fahda. O tome Redžo kaže: “Došli predstavnici ADRA-e da mi zvanično uruče ključ od kuće. U momentu dok mi uručuju ključ zvoni mi telefon. Zove tadašnji goraždanski muftija Hamed ef. Efendić i kaže mi da sam pozvan na hadž. Rekoh mu: ‘Daj mi 15 minuta da razmislim.’ U tom momentu zovu me kćerke, prvo starija, pa mlađa. Rekoh im da sam pozvan na hadž. I jedna i druga mi rekoše da to prihvatim, te da su sretne zbog toga. Kad sam završio razgovor s njima, direktor ADRA-e pita me šta se to dešava. Kažem mu da me zovu da odem na hadž. On je na to kazao: ‘Prihvati, mi ti plaćamo sve troškove puta na hadž.’ Odgovorio sam da nema potrebe, uložili ste u kuću. Prisutni novinari me upitaše čemu sam se više obradovao, kući ili hadžu, ja sam odgovorio – hadžu.”

 

Redžo kaže da nikad ne može prežaliti što je na hadžu odbio poziv kralja Fahda da bude na njegovom prijemu. Odbio je iz razloga što je saznao da on daje hediju, a stid ga je bilo primiti hediju od čovjeka čijim su sebebom mnogi obavili hadž.

 

Redžo Poštenjačina imao je priliku da se više puta sretne s rahmetli predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Prvi susret bio je u fočanskom zatvoru, kad se nisu ni poznavali. Posljednji susret desio se 2003. godine, kad je Alija Izetbegović ležao u bolesničkoj postelji sarajevske bolnice Koševo. Tom susretu prethodio je Redžin san, u kojem ga rahmetli Alija pita: “Redžo, Allaha ti, kad ćeš mi doći, otkad te zovem i tražim?” U snu mu je Redžo odgovorio: “Allaha mi, doći ću ti.” Budući da mu se te noći tri puta ponovio sličan san, Redžo je prvim autobusom iz Goražda otišao u Sarajevo i pojavio se u bolnici Koševo. Ljudi iz osiguranja nisu mu dali ni priviriti sobi u kojoj leži predsjednik. Jedan mu je kroz vidnu šprdnju rekao: “Ko si ti da te primi bolesni predsjednik?” Njegov odgovor je bio da će on, akobogda, posjetiti svog predsjednika. Tražio je Redžo direktora Klinike, svog poznanika, ali ga nije bilo. I potom se pojavio čovjek iz osiguranja koji ga je lično poznavao, rekavši: “Pa, đe si ti, Redžo, tražimo te danima, predsjednik ima želju da te vidi!” Bio je to šef osiguranja predsjednika Izetbegovića. Vratari su postiđeno oborili poglede, a šef osiguranja je uveo Redžu kod predsjednika Izetbegovića. Razgovarali su nešto više od jednog sahata. Predsjednik mu je tada rekao i ovo: “Redžo, noćima te sanjam i tražim da te vidim, žao mi što ti ja nisam mogao riješiti stambeni problem. Drago mi je, ipak, što je tu pomogao predsjednik Mesić, veliki prijatelj Bosne.”

 

Danas hadžija Redžo Poštenjačina živi od skromne penzije u svojoj kući na Poljinama, ne kuka i ne žali se na ništa. Na kraju smo poželjeli čuti kako vidi opće stanje u BiH i šire. Kazao je: “Moje nije da ocjenjujem. Bog daje nafaku i određuje budućnost svima. Ima i ljudi koji mogu pripomoći. Ja se nadam da će biti dobro. Ne treba previše kukati. Treba se boriti da nam svima u ovoj našoj lijepoj Bosni i Hercegovini bude bolje, bez obzira kako se ko zove. Trebamo zajednički gledati u budućnost. Zajedno živjeti. I potpomagati se.”           stav.ba