nego naša ljubav i vrijeme provedeno s njim. Najljepše su uspomene one porodične. Ako se ovo dvoje začini ramazanom, pun je pogodak zagarantiran. Često ćemo ovih dana i sedmica čitati i slušati o ramazanu kao posebnom vremenu i posebnoj prilici za svime za čim vjernička srca žude. Oprost grijeha, Allahova milost, primljene dove, posebne nagrade namijenjene samo postačima neki su od potencijalnih ramazanskih plodova. Naravno, sve je navedeno tačno. Međutim, duboko vjerujem da je tačno i to da nas ramazan nerijetko zatekne nespremnim te da, po njegovom isteku, imamo neodoljiv osjećaj da smo u ramazanu mogli “postići” više.U želji da sebi i vama ponudim određene smjernice u pogledu iskorištavanja ramazanskog vremena, a na bazi dugogodišnjeg imamskog iskustva, pokušat ću biti konstruktivan i ponuditi svoje savjete i sugestije.Muhammed, a. s., nikada nije djelovao neplanski, nikada bez pripreme. Ako pomnije analiziramo bilo koju od njegovih aktivnosti, lahko ćemo uočiti da se za sve temeljito pripremao, a nerijetko i s drugima konsultirao. Shodno tome, vjernik sebi ne bi smio dopustiti da mu ramazan dođe “tek tako”, niti da ga zatekne bez jasnog cilja i plana aktivnosti.

 

Iako je post individualni ibadet, odnosno nešto što je između Rabba (Gospodara) i roba, fokus treba staviti na porodicu, a zdrave i stabilne porodice, opet, nema bez istih takvih pojedinaca.Porodica istinski živi i osjeća se u punom kapacitetu tek onda kada se svaki njen član bude osjećao važnim i korisnim. Pri pravljenju plana za ramazan neophodno je upravo o tome povesti računa, uvažavajući, naravno, i obaveze roditelja prema poslu ili djece prema školi. Pripremanje sehura i iftara, briga o čistoj odjeći, kontrola zadaće i drugih školskih aktivnosti, organizacija porodice u pogledu odlaska u džamiju i učestvovanja u džematskim aktivnostima nikako ne bi smjele biti obaveze koje će biti na plećima isključivo majke ili oca. Neophodno je obavezati svakog člana porodice nečim čime će dati svoj doprinos i olakšati realizaciju svakodnevnih poslova u kući. Otac može pomagati majci u pripremanju jela, dijete može pomagati oko serviranja hrane, čišćenja stola ili barem nabavke ramazanskih somuna, starije dijete može kontrolirati školsku zadaću mlađeg, ili se sve pobrojano može obavljati kružnim sistemom.

Priznat ćemo i to da se nerijetko bespotrebno bavimo “izmišljanjem tople vode”, umjesto da, po datom pitanju, jednostavno pogledamo oko sebe i okoristimo se iskustvima i savjetima drugih. Možda smo nekad previše konzervativni u nastojanju da ono što je između četiri zida tamo i ostane, ali ako će to podstaći druge da naprave pozitivnu promjenu u svojoj kući, onda sustezanju nema mjesta.

 

Znam određeni broj roditelja koji pitanju pripreme i plana pristupe toliko ozbiljno i detaljno da pred ramazan naprave tabelu aktivnosti i pojedinačnih zaduženja, vode urednu evidenciju i po okončanju ramazana nagrade one koji su bili najažurniji i najkorisniji. Također, prakticiraju napraviti tabelu i voditi evidenciju prisustva djece na namazima, pri čemu svaki namaz i svaki dan posta imaju određenu bodovnu vrijednost, a ukupan broj bodova na kraju mjeseca određuje i vrstu nagrade. Ovakvi roditelji svjedoče da se time među djecom stvara pozitivna takmičarska atmosfera, a ujedno poprimaju osjećaj da njihovi roditelji ozbiljno vode računa o njima.Nije to konačna lista onoga što se s djecom može realizirati. Ovisno o njihovom poznavanju kur’anskog pisma, ramazan je najljepša prilika da se zajednički, u okrilju porodice, uči Kur’an ili barem čita njegov prijevod. Ne treba biti nametljiv. Dovoljno je nekoliko stranica dnevno. Poslije učenja je lijepo zadužiti nekog od djece da pročita naglas prijevod proučenog, o čemu se nakon toga može zajednički razgovarati s djecom. Posebno podesne za ovu priliku jesu sure koje donose kazivanja o poslanicima, a zapažanja ili pitanja koja mogu doći od djece znaju biti vrlo inspirativna i za same roditelje. Poznajem porodicu koja godinama prakticira ovakav način porodičnog učenja Kur'ana. “Halka”, kako je simbolično i simpatično nazivaju, svakodnevna je aktivnost, uglavnom između akšama i jacije. Epilog je da djeca izuzetno vješto uče Kur'an, a moja malenkost se još trudi da ih kopira i u svojoj kući zaživi njihovu praksu.

 

Svake godine prisustvujem iftaru na kojem je gotovo centralni događaj prediftarska dova koju prouči dijete domaćina, za što ga roditelji posebno nagrađuju. Nekome će ovakvi detalji djelovati suvišno i donekle isforsirano. Ipak, tom će djetetu jednog dana oni predstavljati možda i najljepšu uspomenu na ramazan, koju će uznastojati prenijeti i na svoje dijete. Ne treba ni napominjati da dova prilikom iftara ima posebnu vrijednost. Ruku na srce, koliko je zapravo znamo i učimo? Volio bih da je odgovor mnogo bolji od onoga kojeg naslućujem. Otud je dova u ovoj prilici, posebno ako je izriče naše dijete, još vrednija.Bilo bi izuzetno pohvalno da roditelji, u pripremi plana svojih ramazanskih aktivnosti, isplaniraju i kratke svakodnevne lekcije iz oblasti vjere, poznavanja Kur’ana, propisa o postu i namazu i sličnim temama. Lekcije mogu pripremati i prezentirati naizmjenično svi članovi porodice, a veliko finale mogao bi biti porodični kviz koji se može upriličiti, recimo, za 27. noć ili uoči Bajrama. Pobjednik kviza može dobiti posebnu nagradu ili barem simboličnu diplomu, kao dokaz da je najbolje usvojio gradivo. Naravno, i ovo je iskustvo preuzeto od drugih.Jasno, neko bi ovakve prijedloge mogao shvatiti kao zanovijetanje i suvišno mudrovanje. Treba uvažiti i takav stav. Međutim, kada bismo takve ljude pitali po čemu oni pamte svoje ramazane iz djetinjstva, siguran sam da im odgovori ne bi bili preširoki. Neki će, opet, kazati kako bi sve ovo oduzelo beskonačno mnogo vremena, a “vremena se nema”. Vremena ima ako se pravilno organiziramo i rasporedimo prioritete. Sreća, uspjeh i dobrobit djeteta za svakog roditelja trebali bi biti prioritet svih prioriteta. Ako je tako, onda bi i roditelj trebao shvatiti da u dijete mora najviše investirati. Dugoročno gledano, najbolja investicija u dijete nije omogućiti mu sve pogodnosti ovog svijeta i obasuti ga svime što mu padne napamet, nego pokloniti mu barem dio svog vremena. Svaki minut koji mu roditelj uskrati, a ima priliku da ga provede s njim, dijete će nadomjestiti na drugi način i s nekim drugim. Roditelj, obično, tek pokušava sanirati posljedice.

 

S obzirom na to da su dani posta poprilično dugi, lijepo je da roditelji budu domišljati te da na kreativan način djecu, posebno manju, navikavaju da poste. Praksa takozvanog “ušivanja” posta odavno je dio naših ramazanskih običaja, a sastoji se u tome da dijete jedan dan posti do podne, a drugi od podne, ili da u toku jednog dana, otprilike na sredini, kratko objeduje, da bi se sve to ušilo nevidljivom iglom i koncem. Mnogi od nas upravo su ovako ispostili svoje prve dane, ali i razvili naviku posta koja je kasnije postala neupitna.Nisam zagovornik određene vrste ucjenjivanja, tipa “ako ne budeš postio, za Bajram ćeš biti u ćumezu s kokoškama”, za kojim se nekad znalo posezati. Namjesto toga, određena vrsta stimulacije zvuči mnogo ljepše. Poznajući svoju djecu, i sama naznaka da bi mogla dobiti noviji mobilni telefon bila bi im sasvim jak motiv da se dodatno angažiraju. Ipak, akcent se ne treba pretjerano stavljati ni na tu vrstu nagrade. Vrlo je korisno djetetu objasniti da su post, učenje Kur’ana i bilo koja druga vrsta dobročinstva nešto što će prije svega udobrovoljiti Allaha, ali i njihov život učiniti ljepšim. Svjedočim da djeca, čak i ona manja, izuzetno pažljivo umiju slušati i razumjeti ako im se priča o blagodatima koje im je dragi Bog dao, a, recimo, uskratio mnogoj djeci širom svijeta. Djeca će izuzetno dobro razumjeti da je zdrava i sigurna porodica vrednija od svih dobara ovog svijeta.Porodicu ne čine samo djeca, tu su i roditelji. Siguran sam da će se roditeljima, ako obaspu svoju djecu dovoljnom količinom pažnje, to višestruko vratiti. Ako dijete osjeti da mu roditelj vjeruje, neće mu biti teško otići po somun, pospremiti iftar ili sehur, otići u džamiju, ne mrsiti se javno ako iz nekog razloga ne bude postilo…Kako god, ramazan je vrijeme posebne ljepote. Siguran sam da može biti znatno ljepši i sadržajniji, a ako nam na tom putu pripomogne i poneki od ponuđenih aktivnosti, bit će mi to posebno zadovoljstvo.Zapamtimo još jednom: Dijete neće usrećiti naš novac i tetošenje, nego naša ljubav i vrijeme provedeno s njim. Najljepše su uspomene one porodične. Ako se ovo dvoje začini ramazanom, pun pogodak je zagarantiran.           Ramazan mubarek olsun!