Među više hiljada muslimanskih imena na bijelim nišanima Šarića mezarja u Bihaću,
stoji i jedno srpsko ime. Iza tog imena krije se zanimljiva sudbina Vida Kaučića. Nišani su isključivo muslimansko nadgrobno obilježje, a Vidov se nišan ni po čemu, osim po imenu i malenoj zvijezdi petokraci, ne razlikuje od ostalih.Mehmed Džanić, mutevelija džemata Prekounje kaže da ima neprovjerene informacije o ovom čovjeku: „Radi se o Srbinu porijeklom iz sela Radić koji je u našoj mjesnoj zajednici proveo skoro cijeli život radeći kod porodice Rekić, koja se bavila klesarstvom“.Na nišanu piše da je rođen 1923. godine i da nišan podižu Rekići, klesari kod kojih je Vid radio što se poklapa sa pričom koju je ispričao mutevelija Mehmed da je Vid bio samac i da su mu Rekići bili jedina porodica koju je imao.Pronašli ga, dali mu posao i utočište„Bio je omiljen među građanima, posebno onima koji su bili simpatizeri komunističke partije. Muho Ćehaja je tada bio predsjednik mjesne zajednice, on je tada rekao ljudima u Domu mjesne zajednice da mu ne smije ništa faliti i oni su ga uvijek lijepo dočekivali i posluživali mu kafu, jelo i sve što bi zatražio“, priča Mehmed.
Ramo Hodžić je unuk Hasana Hodžića prvog bihaćkog klesara i sjeća se da mu je otac pričao o Srbinu koji je proveo desetak godina u njihovoj porodici učeći zanat, a zatim prešao kod susjeda Rekića gdje je ostao do smrti.„Moj otac i stric su od mog djeda, a on od pradjeda uzeli taj zanat i nastavili održavati tradiciju. Moj djed je radeći nadgrobne spomenike pronašao Vida Kaučića kao samca i ponudio mu posao što je on prihvatio i tako je ustvari Vid došao u Bihać. Ni moj otac, a niti djed nisu znali njegovo porijeklo osim što je živio u Radiću kada su ga upoznali. Nije imao porodice, niti ga je netko tražio. Došao je kod nas odmah poslije Drugog svjetskog rata i ostao na zanatu sve do smrti moga djeda 1956. godine, kada prelazi kod klesara Rekića“, prisjeća se Ramo šta mu je otac pričao.
Jako cijenjen i poštovan među muslimanima: Posao tadašnjih klesara je bio izuzetno težak. Sve se radilo ručno. Kamen se kopao duboko u zemlju, pilao i otkidao ručno zbog čega su klesari morali biti jaki ljudi, ali su i brzo gubili zdravlje. Vid je bio jako cijenjen i poštovan među muslimanima, a posao mu je išao dobro od ruke.„Sve se radilo ručno. Najprije se skine jedna sloj zemlje, pa se dođe u dubinu od desetak metara kako bi se dohvatio najzdraviji dio kamena. Sve se to radilo uz pomoć klinova i poluga. Zakači se kamen i izvlači s konjima. Moja porodica je tu iznad Bihaća imala rudnik tog kamena i tu je Vid proveo neko vrijeme.“, priča Hodžić.Klesarska radnja Hodžića bila je u to vrijeme smještena u naselju Čekrlije gdje je vađen kamen, poslije dobro poznati bihacit. Vid se gore navodno i oženio sa Milkom, ali veza nije potrajala i nije imao djece. Tako da iza njega nije ostala porodica.„Bila je neka Milka, žena hrvatske nacionalnosti koja je u tom mjestu bila predsjednik Narodnog odbora kako se tada zvala mjesna zajednica. On je imao s njom neku vezu ali nije bio oženjen s njom. Međutim, ne znam tačno šta se desilo i ta veza nije potrajala tako da Vid kad je od nas prešao kod Rekića nije imao nikoga sa sobom“, priča Hodžić.
Sam sebi isklesao nišan: Kod porodice Rekić je dodatno usavršio klesarski zanat i ostao do smrti. Salko Rekić ga je lijepo primio i smatrao ga svojim, a mještani također. Zbog lijepog odnosa muslimana prema njemu, Vid je pred smrt izrazio želju da bude ukopan kod svojih komšija.„Vid je posljednje godine svog života proveo u jednoj sobi kod porodice Hrnjić. Tu je došao jer se porodica Rekić značajno proširila, te je samim tim i prostor u njihovoj porodičnoj kući smanjio. Težak klesarski život utjecao je na zdravlje ljudi koji su se tada bavili tom vrstom posla i oni su uglavnom rano umirali. Ni Vida nije zaobišao taj fenomen, razbolio se i nakon nekoliko godina bolovanja umro“, priča Mehmed.
Dobro je izučio zanat, te je sam sebi prije smrti isklesao nišan koji i danas stoji iznad njegovog groba. Nišan je identičan muslimanskim nišanima novijeg doba, uz izuzetak zvijezde petokrake koja se nalazi na vrhu nišana.“Ne znam da li je on bio učesnik narodno-oslobodilačkog rata (NOB), što je po godini rođenja mogao biti, ali se kretao u krugovima tadašnje partije i zbog toga je vjerovatno ta zvijezda na vrhu. Obolio je i sve manje je radio, ali je izrazio želju da sam sebi napravi nišan što mu je porodica Rekić dozvolila”, kaže Mehmed.Priča o Vidu Kaučiću je priča o Bosni i Hercegovini, o tome da je život različitih vjera i nacionalnosti ovdje moguć uprkos kontinuiranom stvaranju umjetnih sukoba i stalnom podizanju međunacionalnih tenzija. Njegov grob i nišan iznad njega, svjedoče o tome da smo svi, prije svega, ljudi i da nas vežu sudbine koje su, iako različite, uveliko isprepletene i određene sa više različitih identiteta. cazin.net
