Jedna starija žena je imala dva velika lonca, svaki okačen na krajeve motke koju je nosila preko vrata.

Jedan lonac je imao pukotinu dok je drugi lonac bio neoštećen. Na kraju duge staze od potoka do kuće, u napuklom loncu bi uspjela donijeti upola manje vode. Pune dvije godine to se odvijalo svakodnevno, starica donosi kući samo jedan i po lonac vode. Naravno, savršeni lonac je bio ponosan na to dostignuće. Ali jadni napukli lonac se stidio sopstvene nesavršenosti i bio je nesretan jer je uspijevao da uradi samo polovinu onoga za šta je bio stvoren.
Nakon dvije godine onoga što se činilo gorkim neuspjehom, obratio se starici. ‘Stidim se samog sebe, jer ova pukotina u meni uzrokuje curenje vode cijelom stazom do kuće.
Starica se nasmiješila: ‘Jesi li primijetio da cvijeće cvjeta samo na tvojoj strani staze, ali ne i na drugoj? To je zato što sam oduvijek znala za tvoju manu, pa sam posadila cvijeće sa tvoje strane staze i svaki dan ti ih zaliješ. Već dvije berem ovo prekrasno cvijeće i ukrašavam stol. Da nisi takav kakav jesi, ne bi ovakva ljepota krasila kuću. Poruka priče: Svako od nas ima svoju jedinstvenu manu. Ali te pukotine i mane koje svako od nas ima, čine naše živote zajedno veoma zanimljivim i korisnim. Jednostavno treba prihvatiti svaku osobu onakvu kakva jeste tražiti dobro u njoj.   senzor.ba