Imam Ahmed ibn Hanbel spada u red najvećih islamskih učenjaka i autoriteta u historiji islama.

Bio je poznat po pobožnosti, skromnosti i iznimnoj strpljivosti i postojanosti u vjeri. Beskompromisno se suočio sa mu'tezilitskom racionalističkom školom i suprotstavio se njihovoj dogmi o stvorenosti Kur'ana.

Svojom harizmatičnošću i dosljednošću u vjeri pridobio je mnoga muslimanska srca tokom svoga života, ali i nakon smrti, jer mnogi muslimani slijede njegov diskurs (mezheb) zasnovan na asketizmu, strpljivosti i privrženosti sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Zbog suprotstavljanja mu'tezilitskom učenju (koje je bilo zvanično prihvaćeno od strane abasijskih halifa El-Me'muna, Mu'tesima i El-Vasika), bio je izložen mučenju, bičevanju i zatvaranju više od dvije godine. Kada ga je amidža posjetio u zatvoru, imam Ahmed mu je rekao: ”Ne brine me zatvor, on mi je kao kuća, niti me brine sablja (tj. ako budem ubijen), već se bojim bičevanja koje možda neću moći izdržati.”

Čuo je to jedan zatvorenik, pa mu je rekao: ”To su samo dva udarca biča, a nakon toga nećeš ni osjetiti na koji dio tvoga tijela će bič pasti.”

Neki njegovi prijatelji i simpatizeri došli su mu u posjetu i donijeli mu hladne vode za piće, pa je upitao: “Da li svi zatvorenici dobijaju ovu vodu?” Kad su mu rekli da ne dobijaju, odbio je piti vodu koju su mu donijeli.

Jedan musliman je pohvalio Ahmeda Ibn Hanbela zbog njegovog strpljenja i postojanosti, pa mu je imam Ahmed rekao: “Naprotiv, strpljiv je bio moj brat Ahmed bin Nasr el-Huza'i kojeg su mu'tezile žestoko vrijeđale zbog njegovog stava, a on im je još žešće odgovarao i nije ih se nimalo bojao, pa su ga ubili.”

Rečeno mu je da se broj novotara u vjeri povećao, a imam Ahmed im je odgovorio: ”Između nas i njih su dženaze”. Tj., razlika između nas i njih je prisustvo na dženazama, što jasno govori koji pravac muslimani slijede i ko ima više sljedbenika.

Potvrđuju to i riječi hafiza Ibn Kesira o dženazi Ahmeda ibn Hanbela: “Ni u doba džahilijeta ni u doba islama nije se okupilo više ljudi kao na dženazi Ahmeda ibn Hanbela.”

Ahmed ibn Hanbel je bio prijatelj sa još jednim velikanom islamskog ummeta, imamom Šafijom koji ga je iznimno poštovao i volio, što potvrđuju i sljedeći Šafijini stihovi:

Rekli su da posjećujem Ahmeda i da on posjećuje mene,

Odgovorio sam da vrline nikad ne napuštaju svoja mjesta.

Ako on mene posjeti, pa to je zbog njegove dobrote,

A ako ja njega posjetim, to je opet zbog njegove dobrote.

U oba slučaja dobrota njemu pripada.

Imam Ahmed ibn Hanbel bio je bogobojazni islamski učenjak koji je lahko i brzo opraštao muslimanima koji su ga vrijeđali i nažao učinili. U zatvoru je čuo da je halifa Mu'tesim osvojio Amuriju, pa mu je istog trenutka oprostio i učio dovu za njega.

Neka se Allah smiluje imamu Ahmedu ibn Hanbelu, čuvaru Sunneta u vremenu fitneta, i neka ga nagradi najvećim deredžama u Džennetu za njegov hizmet islamu i muslimanima, i za njegovu postojanost na stazi Kur'ana i Sunneta. SAFF.BA