Hamdija Pozderac ostat će nesumnjivo značajna politička ličnost naše novije historije i po načinu kako su ga neprijatelji Bosne i

Hercegovine i neprijatelji Bošnjaka uklonili iz političkog života i sa životne scene. Umro je na današnji dan, 7. aprila 1988. godine.  Hamdija Pozderac, jedna od najznačajnijih osoba u životu Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u 20. stoljeću, rodio se 15. januara 1924. godine u Cazinu. Kao srednjoškolac uključio se u rad Saveza komunističke omladine Jugoslavije, koja je tada bila ilegalna a 1941. uključuje se u narodnooslobodilački rat.

Po završetku Drugog svjetskog rata rata obavljao je niz partijskih i državnih dužnosti, a 1956. godine postaje član Centralnog komiteta saveza komunista BIH. Na kraju svoje bogate političke karijere bio je i član Predsjedništva SFRJ, a kada je trebao biti izabran za predsjednika Predsjedništva bio je prisiljen da da ostavku i da se povuče iz političkog života.

Njegovo uklanjanje s političke scene Jugoslavije, kao najjačeg političara iz BiH za vrijeme komunizma, može se jedino dovesti u vezu s njegovim insistiranjem, kao predsjednika Ustavne komisije Skupštine Jugoslavije, na nemijenjanju osnovnih načela Ustava iz 1974. godine koji su dali Muslimanima status naroda u SFRJ.

Hamdija Pozderac suprostavio se nacionalističkim politikama vođenim 70-ih i 80-ih godina. Spriječio je Miloševića i njemu slične da mijenjaju Ustav, u suprotnom, možda Bosna i Hercegovina danas ne bi ni postojala kao suverena i nezavisna država.

Hamdija Pozderac postao je i ostat će nesumnjivo značajna politička ličnost naše novije historije i po načinu kako su ga neprijatelji Bosne i Hercegovine i neprijatelji Bošnjaka uklonili iz političkog života i sa životne scene, napisao je Rasim Muratović, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, u autorskom članku za Oslobođenje.

Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, genocid nad Bošnjacima dugo su pripremani u srpskom intelektualnom, političkom, vojnom i crkvenom vrhu. To vodstvo  dugo se održalo zloupotrebom jugoslavenskog imena putem kojeg je još od 1918. godine imalo supremaciju na ovim geopolitičkim prostorima i nad narodima koji tu žive. Kada se ta politička formula istrošila, jugoslavenska država došla je u krizu, situacija je zahtijevala odgovornu rekonstrukciju zajedničke države na osnovama stvarne a ne samo deklarativne ravnopravnosti.

Montirana afera Agrokomerc, koja se “počela odmotavati” u ljeto 1987. godine, bila je početak tog procesa u kojem je izvršena detronizacija probosanskih i naročito bošnjačkih političkih i drugih kadrova na svim nivoima, kao i razbijanje najkompaktnijeg bošnjačkog područja – Cazinske krajine.

Time su Bošnjaci postepeno i studiozno, i oni koji su protestirali i oni koji su šutjeli o tome ne protestirajući, udaljavani iz sfere gdje bi eventualno mogli imati moralnu obavezu da se nešto uradi.

Postavši žrtva agresije velikosrpskih planova o kontroli nad Jugoslavijom, Hamdija Pozderac ušao je u anale naše historije kao prva žrtva agresivne politike velikosrpskog nacionalizma prema Bosni i Hercegovini i onaj na čijoj je sudbini mogla biti prognozirana i sudbina naše zemlje u neposrednoj budućnosti, tvrdi Muratović.

Činjenica da je Hamdija Pozderac uzet kao glavna meta neprijatelja Bosne i Hercegovine govori o tome koliko je bila važna njegova uloga u onome protiv čega su se borili planeri velikosrpske politike. Upravo mu ta činjenica, bilo šta ko o njemu danas mislio i govorio i bilo šta da mu se može opravdano prigovoriti, osigurava mjesto u uskom spektru ljudi koji su umrli časno braneći svoju zemlju i njene narode, zalažući se za novu demokratsku Bosnu i Hercegovinu, ali i Jugoslaviju, u kojoj će svi građani i svi njeni narodi živjeti slobodno i u ravnopravnosti.

Poznato je da je osim Hamdije Pozderca mnogo ljudi bilo izloženo velikim šikaniranjima, policijskim i pravnim progonima, što je imalo negativne posljedice za njih i njihove porodice. Mnogi od njih, a radilo se o više stotina ljudi, zbog sistematskih progona, fizičkih i psihičkih maltretiranja i sličnih metoda širenja straha, zapali su u stanje nemoći i rezignacije, zbog čega su padali u teška psihička stanja i završavali u umobolnicama, vršili samoubistva, umirali od iznenadnih srčanih i moždanih udara. 

Kako je izgledalo “izvještavanje” beogradskih medija o slučaju smrti Hamdije Pozderca pisao je Juso Prelo u Našim danima 1989. godine:

Koliko je snažan medij “radio-mileva” ponajbolje svjedoče glasine koje kruže u vezi sa smrću Hamdije Pozderca. A glasine su uvijek dobrodošla stvar žutoj štampi, kao što je novi beogradski list Revija 92. Glasine se najčešće javljaju usljed nedostatka pravih informacija ili usljed sumnjičavosti prema sistemu koji te informacije dozira. Naš narod gotovo da ima legitimno pravo da ispreda kakve hoće priče o raznoraznim slučajevima, jer često oni koji su krojili sudbinu ove zemlje, ne da su ispirali informacije već se nakon brojnih istraživanja pokazalo da su narodu plasirali netačne stvari ili bolje reći laži.

Razloga da se sumnja u istinitost informacija je napretek, počev od neslavnog Golog otoka, pa do današnjih dana, kada se prema potrebama dnevne politike, zavisno iz koje sredine vijesti dolaze, kroji “istina”. A da “istina” ima raznoraznih, može da pokaže izvještavanje sa Kosova, sa mitinga, izvještaji o zajmu itd.

Vratimo se Reviji 92, koja iznosi nekoliko verzija iz „narodnog predanja“ kako je stradao Hamdija Pozderac. Prva verzija: Hamdija se posvađao sa Milanom Uzelcom a ne Uglješom, kako to piše „dobro“ upućena novinarka Revije. Proradili su pištolji i oba su nakon okršaja prenijeta u bolnicu. Uzelac je dugo ostao na liječenju, a Hamdija je umro od izliva krvi u mozak.

Druga verzija: Hamdija se sukobio sa Brankom Mikulićem, koga smatra glavnim krivcem za svoje smjenjivanje. Bezbeli, posvađali su se prilikom razgovora u Pozderčevom stanu. Tada Hamdija vadi pištolj iz radnog stola i puca u predsjednika SIV-a. Misleći da ga je ubio, puca u sebe. Tada članovi porodice utrčavaju (a ne ulijeću, kako to pismeno primjećuje novinarka Spasić) u radnu sobu i prevoze ih u bolnicu. U bolnici je ustanovljeno da je Branko lakše ranjen, a Hamdija ima teške rane, a kasnije umire od izliva krvi u mozak.

Treća varijanta: Hamdija se opet svađa sa Mikulićem, ali pored ovog drugog je njegov lični šofer. Čuvši pucnjavu, šofer utrčava u sobu i puca u Hamdiju, kako bi spasio Branka. Taj šofer je nekoliko mjeseci nakon pištoljaškog obračuna poginuo vraćajući se iz Županje dok je vozio Rajku Mikulić.

Verzija koju Revija 92 ne navodi, a koja kruži Sarajevom, jeste da je Hamdiji Pozdercu sve namješteno iz Srbije i da je kompletna afera Agrokomerc izmišljena, kako bi se on sklonio jer je bio na čelu Ustavne komisije, pa je po toj verziji bio na smetnji srbijanskim novim krojačima Ustava.

Kažu da je Hamdija bio tvrd političar i da sve to ne bi tako prošlo kako je prošlo.

Narodni pripovjedači dalje kažu da su mnogi koji su znali pravo stanje stvari ugledali travu odozdo, kao recimo novinar Borbe Zvonimir Ajzdeković, koji je “otkrio” velikokladušku aferu. Ljekari kažu: “Hamdija Pozderac je umro 6. aprila u 10,30 sati od posljedica moždane insuficijencije.” U razgovoru za Naše dane Branko Mikulić je rekao da su to stvari koje može da izmisli samo bolesna mašta i on se čudi kako je to moguće objaviti, a da za to niko ne odgovara.

Hamdijin brat Hakija kaže: “Ja sam u to vrijeme bio u istražnom zatvoru. Kako je moj brat umro, ne znam. Moje lično mišljenje je da je moj brat bukvalno presvisnuo zbog nepravde koja je nanijeta našoj porodici, ali i njemu lično... Jedinu pravu istinu mogu da znaju njegova supruga Milka i ćerka koje su bile uz njega.“

Da je Hamdija presvisnuo zbog nepravde, verzija je u koju su skloni da povjeruju oni najmanje skloni epskom tumačenju zbivanja. Milka Pozderac kaže: “Ja smatram da je prerano o tome govoriti. Vjerujte mi, još nisam spremna da kažem bilo šta. Istinu odista znam samo ja i, naravno, ljekari koji su ga liječili. Za priče sam čula, narod me susreće i pita, ali vjerujte mi, o tome ne želim da govorim.”  stav.ba