Mrzim skučenost, diskomoditet i oskudicu, a volim širinu i obilje,

osim ako nije iz sumnjivog izvora ili sa sumnjive strane. Tada se radije odlučujem za post i pribjegavam bježanju od takvih ”blagodati”, ponavljajući izreku kadije el-Džurdžanija: ”Kažu: ”Ovo je pitki izvor”, a ja kažem: ”Vidjet ću. Međutim, slobodna duša podnosi žeđ.” Što se tiče pitkog i ukusnog izvora, nema smisla distancirati se od njega ili pokazivati asketizam u odnosu na njega. Takav izvor ja vidim kao tračak dobra ovoga svijeta za koje molimo Allaha u dovama, ili dio dunjalučkog ukrasa na koji vjernici imaju pravo. Sjećam se predaje u kojoj se spominje da je jedan od ashaba učio ovu dovu: ”O Allahu, podari mi mnogo, jer mi malo nije dovoljno.”

Važno je da ovo ”mnogo” dolazi od onoga što je Allah dozvolio i da ne budu prepreka za ostvarivanje prava. Razumijevanje prirode i suštine privremenog dunjalučkog života koji živimo, znači davati prednost vječnom svijetu, Ahiretu, u situacijama upoređivanja i biranja koje se nudi ljudima u njihovom dugom izboru ovdje, na zemlji. I znam da se ljudske prirode razlikuju. Gandi je upitan: ”Zašto se voziš trećom klasom u vozu?’ Odgovorio je: ”Zato što ne postoji četvrta klasa.” Smatram da je ovaj grubi stav nametnulo Gandijevo vođstvo jadnog naroda poniženog engleskim kolonijalizmom.

Neki ljudi misle da vjera znači zadovoljstvo sa neznatnim, ili naginjanje bijedi i neimaštini, ili odricanje od dunjalučkih užitaka i ukrasa. Ovo je pogrešno, osim ako džihad ne nameće izdržljivost i teškoće narodu. U takvoj situaciji muževnost zahtijeva od nas da podnosimo teškoće, da budemo strpljivi i prihvatimo stvarnost bez ljutnje i prigovaranja.

Svidjelo mi se ono što je rekao Ibnul-Dževzi: ”Još uvijek postoje skupine lažnih asketa i pobožnjaka koji grde mnoge islamske učenjake ako se upuštaju u dozvoljene stvari. Ono što ih tjera na takav stav je neznanje. Da imaju više znanja, ne bi ih krivili. To je zato što ljudske prirode nisu jednake. Možda je neko sposoban za surovost života, a drugi nisu. Stoga, nije dozvoljeno nikome da tjera druge da rade ono što on može podnijeti. Mi imamo onoga ko to regulira, a to je Šerijat po kojem je olakšica bolja od naredbe, radi ostvarivanja koristi i dobrog završetka.”

Islam ne objavljuje rat tijelu. Umjesto toga, on koristi njegovu snagu za uspostavljanje i izvršavanje naredbi (farzova) i ostavljanje zabrana (harama). Islam ne objavljuje rat dunjaluku, već ga čini mostom ili prelazom na drugi, vječni svijet. Pa, šta fali da taj most bude čvrst i siguran?! Oni koji imaju psihički i fizički nedostatak ne bi trebali ometati ljudski napor i aktivnost u ime vjere. Jer, vjera je mentalno i psihičko zdravlje iznad svega. saff.ba