Bilo je to tijekom zadnje dvije godine srednje

škole kada sam se sprijateljio s jednim od svojih kolega. Obično je sjedio sam i nije puno pričao. Bio sam sličan. Tako smo jednog dana počeli razgovarati za vrijeme pauze za ručak i od toga dana smo nastavili naše druženje. Jednog dana u ranu jesen, nije mi se pridružio dok jedem, već je samo sjedio sa mnom. Bilo mi je to nekako čudno, ali nisam ga ispitivao oko toga. Tako se nastavilo sljedećih tjedan dana, a onda sam ga jednog dana konačno upitao zašto i on ne ruča. Zapravo, pomislio sam da možda nema novca i htio sam mu pomoći. Ali on je odbio moj novac i rekao mi da posti, te me isti dan pozvao kući na večeru s njegovom obitelji.

Taj dan pamtim do danas. Njegova me majka dočekala kao da sam joj rođeni sin. U početku sam se osjećao pomalo neugodno, ali onda sam se opustio i jednostavno uživao u cijeloj atmosferi. Bili su tu i Hasanovi nana i djed. Sjećam se da sam pitao dolaze li im često u posjetu. Hasanova majka se samo nasmijala i rekla da oni svi zajedno žive. Prvo nisam mogao vjerovati, jer rijetko sam viđao svoje baku i djeda iako su živjeli samo dva sata vožnje od nas.

Tada nas je Hasanova majka pozvala sve za stol. Stol je bio prepun ukusnih slastica i raznih jela. Prvom su mi poslužili hranu, a Hasanov otac mi je punio šalicu čaja svaki put kad bih je popio. To mi je bilo tako novo. Osjećao sam se jako ugodno u domu svog prijatelja, iako sam prvi put došao. Toliko mi je bilo lijepo i toliko sam se osjetio dobrodošlo, da se uopće nisam veselio vratiti svojoj kući. Kod kuće nikad nismo zajedno večerali. Svatko je samo zgrabio nešto iz hladnjaka kad god bi ogladnio. Gotovo nikad nismo imali goste. A ako sam doveo prijatelja kući, moja se majka pobrinula da ode prije večere.

Hasanov poziv u svoj dom nije bio posljednji. Postalo je lijep ritual da me jednom tjedno pozove k njima na večeru i uvijek mi je to bio najbolji dan u tjednu, dan kojem sam se jako veselio. Svaki put kad sam ih posjetio, ponašali su se prema meni kao prema kralju. I počeo sam se pitati zašto je tolika razlika između moje i Hasanove obitelji.

U to vrijeme islam nije bio tema u vijestima, nisam znao mnogo o islamu, zapravo gotovo ništa. Uvijek sam se pitao zašto bi njegova mama nosila šarenu maramu na glavi. Ali najviše sam htio znati zašto je Hasanova obitelj tako ljubazna i gostoljubiva prema meni.

Tako sam jednog dana pitao Hasana zašto njegova mama uvijek pokriva glavu. Objasnio mi je to na vrlo miran i strpljiv način. Sljedeći put kada sam posjetio Hasana, ostao sam nešto duže nego inače. Tada sam prvi put vidio kako cijela obitelj moli zajedno. To je bio poseban prizor i to me potaknulo na razmišljanje. Nisu samo zajedno večerali, već su se zajedno i molili. Bili su srdačni i tako su lijepo počastili mene, iako me nisu poznavali. Učinili su da se osjećam kao da im je doista stalo do mene.

Sutradan sam ponovo sreo Hasana za vrijeme pauze za ručak, tokom pauze, pitao sam ga za molitvu i što ja moram učiniti da bih bio poput njih. Bio je malo iznenađen mojim pitanjima, ali vrlo sretan.

Nakon škole otišli smo do njegove kuće i čekali dok se njegov tata nije vratio s posla. Hasan je rekao svom tati da želim postati musliman. Njegov me tata pogledao iznenađeno i sretno, a zatim me snažno zagrlio. Sjeli smo na prostirku za molitvu i on me je uputio da proučim šehadet .

Sada je prošlo više od dvadeset godina kako sam primio islam. Odselio sam se iz rodnog grada i imam svoju obitelj. Hasanova obitelj mi je još uvijek jako draga. Pokazali su mi ljepotu islama. Pokazali su mi prelijepi sunnet našeg Poslanika Muhameda alejhisselam, kako se ophoditi prema našim gostima. Kroz njihovo lijepo ponašanje prema meni zainteresirao sam se za islam. Martin Ahmad  (Iz arhive Discovering Islam)  n-um.com     Podijeli sa drugima i zaradi sevap: