Politolog Filip Balunović kazao je u intervjuu za Vijesti.ba 

da je Aleksandar Vučić još uvijek prejak da bi ga ugrozili protesti na kojima građani Srbije traže promjene. Balunović je u intervjuu govorio o današnjem stanju u Srbiji, regionalnim odnosima, pomirenju i budućnosti, predstojećim izborima za Evropski parlament... Filip Balunović rođen je 1987. u Beogradu. Po struci je politikolog i teoretičar. Osnovne studije je završio na Fakultetu Političkih nauka u Beogradu, master diplomu iz oblasti međunarodnih odnosa i evropskih studija je stekao na Evropskom institutu u Nici, master diplomu iz oblasti ljudskih prava i demokratije na Univerzitetu u Sarajevu i Univerzitetu u Bologni, a trenutno je doktorant na Scuola Normale Superiore u Firenci. U oktobru 2014. godine objavio je knjigu Bilješke sa slobode. Uređuje i vodi blog "Levo smetalo", bavi se proučavanjem političke filozofije, marksizma, teorije politike, međunarodnih odnosa, eurointegracija i političke ekonomije. Izvršni je urednik Le Monde Diplomatique Srbija.

Razgovarao: Haris Ljevo

Građani Srbije već neko vrijeme izlaze na proteste protiv režima Aleksandra Vučića. Mogu li ovi protesti donijeti neke promjene?

BALUNOVIĆ: Protesti sami po sebi ne mogu biti samo produžena ruka ozbiljne političke strategije. Ta strategija može nastati ili prije ili u toku protesta. Da bi nastala strategija, sa druge strane, mora postojati ozbiljna politička agenda, a nju mogu napraviti samo ozbiljni politički subjekti. U Srbiji, za sada, postoje samo protesti i pokušaji da se na njima izgradi i agenda i subjekt. Ti su pokušaji u povoju, raspršeni su i još uvijek bez jasnog pravca ili dugoročnog plana. Na ulicama je “mnoštvo” koje nema zajedničku socijalnu i ekonomsku bazu, a koje se, uz to, politički, svjetonazorski i ideološki međusobno itekako razlikuje. Ali to jeste presjek stanja u zemlji, to je kako srbijansko društvo zaista izgleda, manje – više. Protesti jesu dobra stvar, ali samo uslovno jer se, kako je to jednom rekao Walter Benjamin, iza svakog fašizma krije propala revolucija. Ovo svakako nije revolucija, ali se iza brda valjaju mnoge pojavnosti koje za sada možemo vidjeti samo kao obrise onoga što nas potencijalno čeka. Najjasniji je čini mi se obris još čvršće autoritarne vladavine. Zato je uvijek dobro unaprijed osmisliti šta se sa protestima želi, prije nego osmišljavati šta se želi “u hodu” – jer cijena neuspjeha može biti velika.  

Imaju li ovi protesti snagu za suštinske promjene u Srbiji ili se može desiti da donesu smjenu Vučića a da na njegovo mjesto dođe neko isti ili gori?

BALUNOVIĆ: Ovi protesti šire se po čitavoj Srbiji i može se pretpostaviti da je to rezultat širenja trenutno glavne opozicione snage, što je Savez za Srbiju. Činjenica jeste da ima mnogo ljudi koji su nezadovoljni i obespravljeni. Koliko god je vladajući SNS moćan, koliko god da jeste uspio da umreži, uslovi ili ubijedi veliki broj ljudi da glasa ili radi za njih – ipak je i dalje više onih koji nisu u tom krugu. U tom smislu, slogan “nas je ipak više” jeste utemeljen u stvarnosti. Međutim, politika nije stvar toga koga ima više, nego koga ima više – organizovanih. Protesti možda jesu pokrenuli val nezadovoljstva, pojačali njegovu vidljivost, ali oni i dalje ne prebaciju predaleko u organizacionom smislu. Sa druge strane, Vučić po mom mišljenju još uvijek nije dostigao ni vrhunac svoje moći, a kamoli počeo da pada s vlasti. 

Ono što je on napravio u Srbiji, za prilično kratak period od svega šest ili sedam godina jako je teško razmontirati. Interesna mreža koja je okupljena unutar i oko vladajuće partije pustila je duboko korjenje u svakoj sferi društva – od najnižih struktura koje čine organizovane mjesne zajednice, do najviših poluga moći u sve tri grane vlasti, službama bezbjednosti i medijima. Ako je njemu trebalo manje od osam godina (što je period dva mandata) da se ustoliči kao neprikosnoveni vladar, onda će najmanje isto toliko trebati da se sve to razgradi – ali od momenta kada krene da pada. U ovom trenutku ipak, kao što rekoh, početak njegovog pada nije ni na vidiku. Ono što mene zabrinjava jeste feder za koji je Vučić, na primjer, privezao ekstremnu desnicu – tu mislim na neofašističke grupe, dijelove navijačkih skupina i tome slično. 

Za sada, oni su pasivizovani ili kroz direkna zaduženja koja imaju u sklopu vladajućih struktura, ili kroz neke dogovore koje su se sa njima napravili uz obostranu korist. Momenat kad on krene da pada, jeste momenat kad će on samo skloniti šapu sa tih grupa. Svako onaj ko želi da ga skine s vlasti mora računati s tim da će morati da se razračuna sa fašisoidnom osovinom njegove vlasti koja, naravno, nije zaljubljena u njega – ali itekako ima interes da ostane u lagodnoj poziciji koju im je Vučić obezbijedio. Tu mislim na spektar od Šešelja do Miše Vacića i ostalih parazita koji su pod Vučićem pokazali koliko košta njihov “patriotizam”.  Što se tiče toga ko bi mogao da dođe na vlast i kako bi izgledala Srbija poslije Vučića, tu i dalje možemo govoriti samo u opštim terminima. To svakako može biti samo neko ko bi ispočetka mogao da ispuni dva uslova: jedan je da je već napravio paralelne centre moći po čitavoj zemlji (što za sada jedini radi Savez za Srbiju jer ima finansijskih i dijelom, drugih kapaciteta i resursa); i drugi, da ubijedi spoljne faktore da je poslušniji i sposobniji od Vučića da isporuči ono što se od njega traži. 

Ne zaboravite da je Milošević pao tek kada mu je, najprije, okrenula leđa ekonomska (tajkunska) elita koju je sam stvorio, sa jedne strane – a onda i međunarodna zajednica koja ga je sve do tamo 1997/8 doživljavala, uprkos svemu, “faktorom stabilnosti” na Balkanu. Sada je slična situacija. Sa jedne strane mnogi veliki poslovi kako domaćih tako i stranih “investitora” zavise od opstanka Vučića na vlasti. Sa druge, međunarodna zajednica – od Moskve, preko Berlina, Brisela i Vašingtona vidi sadašnju vlast kao dobrog partnera i u ekonomskom i u političkom smislu. Vučić je danas, moram da vas razočaram, viđen spolja kao faktor stabilnosti na Balkanu.   

Među pripadnicima opozicije koja izlazi na proteste zajedno s građanima ima onih od krajnje ljevice do krajnje desnice koja otvoreno podržava ratne zločince. Kako gledate na to?

BALUNOVIĆ: Kao što rekoh ranije, opozicija koja je oličena u Savezu za Srbiju zapravo predstavlja refleksiju društva – to je presjek velike većine Srbije. Od “ljotićevaca” do antifašista, od lijevog do desnog ideološkog centra, od “uljudnih” liberala do mizogenih mačo tipova. Ali oni nisu proizvod samo ovog istorijskog trenutka. Oni su proizvod jedne tendencije koja u Srbiji već dugo pokušava da pomiri četnike i partizane, fašizam i antifašizam, lijeve i desne i sve to pod plaštom patriotizma koji kaže “u krajnjoj instanci svi smo mi Srbi”. Otuda na Savez za Srbiju gledam kao na jednu oportunističku političku organizaciju (što je naravno legitimno), koja želi da uradi isto što je uradio i Vučić – da bez ozbiljne političke agende obuhvati što širi dio političkog prostora. Naravno, razlike između Saveza i SNS-a ima, premda uvijek kada povučete neku liniju razgraničenja između te dvije organizacije podvuče vam se i neko “ali”. SNS je od Srbije napravio jedno ruglo na gotovo svakom polju – ALI, neki koji su danas u Savezu za Srbiju pripremili su dobar teren za ovako nešto.  

Jedan ste od najglasnijih ljudi novije generacije kada je u pitanju borba protiv negiranja zločina i zalaganja za suočavanje s prošlošću. Mogu li ti mladi glasovi donijeti neke promjene na ovim prostorima pa da napokon počnemo gledati na devedesete kao godine prošlosti, a ne da nam one svakodnevno budu prepreka stvaranja bolje budućnosti?

BALUNOVIĆ: Znate kako, ja duboko vjerujem da je pitanje bliske prošlosti i pitanje ratova na našim prostorima i dalje instrument u rukama elita zbog toga što je tu ljevica zakazala. Stvorio se jedan utisak da se pitanjima ratnih zločina gotovo isključivo bave nevladine organizacije i  “ljudskopravaši” - koji lagodno žive od svojih donatora sa jedne strane, i etno-nacionalisti sa druge. Ima malo istine u tome da su i jedni i drugi “u plusu”, što politički što materijalno od te rabote. Naravno da sam ja saglasan sa liberalima i “ljudskopravašima” po većini pitanja koja se tiču ratne prošlosti i zločina, ali mislim da postoji tu jedna “kvaka” koja mi ne da mira. Nikada, ali doslovno nikada, nećete čuti po tim fensi konferencijma koje organiujju USAID-ovi i ostali mirotvorci, riječ o ekonomskom aspektu zločinačkih poduhvata. Nećete čuti o tome kako se kroz rat obezbjeđivala prvobitna akumulacija kapitala, kako je ekonomska klasa koja danas vlada našim životima nastala na krvi, zločinima, protjerivanjima i genocidu. 

Oni će pokriti ovu političku, identitetsku stranu, ali ekonomski aspekt neće pokriti jer je to isti onaj ekonomski model koji vam naturaju donatori i njihove vlade. E sad, bijeda je ljevice što pitanje ratnih zločina i sukoba vidi isključivo kroz ekonomsku prizmu, pa često apsolutno ne želi da se bavi identitetskim ili drugim relevantnim pitanjima koja su važna kako za razumijevanje ratova – tako i za razračunavanje sa tim naslijeđem. E zato ja pokušavam da ta dva dovedem u istu ravan, da ne svodim bol i patnju žrtava na političku ekonomiju, ali da sa druge strane i ne smetnem s uma činjenicu da je politička ekonomija ugrađena u strukturu, kako uzroka tako i posljedica ratnih konflikata. 

Kako vidite odnose Srbije i BiH, te generalno odnose u regionu, u bliskoj budućnosti?

BALUNOVIĆ: Mislim da se na političkom planu ništa značajnije neće mijenjati. Sad me ova situacija u BiH oko naprasne “ljubavi” koja se razvila između Dodika i Čovića podsjetila na Orvela. Znate kako u “1984” ima tri zemlje, gdje smo “mi” u ratu sa jednom a u savezu sa drugom. E onda dođe do promjene pa smo u ratu sa ovom sa kojom smo bili u savezu a u savezu sa ovom sa kojom smo bili do tada u ratu. Onda se brišu i prepravljaju sve novine, dokumenta i sve što je ukazivalo da smo bili u savezu sa ovima sa kojima smo sad u ratu. E Bosna je u nemilosti te orvelovske logike, pri čemu još ima i dva lešinara, Srbiju i Hrvatsku, koja nadlijeću zemlju koju su već razorili i sad čekaju da je dokrajče. Svi odnosi Srbije i BiH, ili Hrvatske i BiH, omeđeni su i uslovljeni tom jednom kosmičkom nepravdom koja se valjda u jednom istorijskom trenutku sva sručila na Bosnu. 

Pred izbore u BiH građani su u velikom broju izlazili na proteste tražeći istinu i pravdu za smrt dvojice mladića Davida Dragičevića i Dženana Memića, ali ih je vlast vrlo brzo "razbila". Mogu li bilo kakvi protesti donijeti neke promjene na bolje?

BALUNOVIĆ: Protesti koje je pokrenula Davidova i Dženanova smrt daleko su ozbiljniji od većine drugih koji su zahvatali naše prostore u posljednje vrijeme. Kad ovo kažem, onda mislim da su oni imali u sebi klicu koja je mogla da razmontira odnose moći i temelje na kojima su oni izgrađeni u Bosni. Način na koji je od ta dva tragična događaja stvar počela da se odmotava u mnogo pravaca socijalne kritike, po mom sudu nije viđen od rata naovamo. U Banjaluci se to pogotovo osjetilo, jer je od jedne učmale i prezagađene sredine napravilo centar bunta. „Pravda za Davida“ je po prvi put ogolila represivni aparat Republike Srpske, iznijela na površinu mnoge tabue i otpočela proces, ako ništa više, onda jedne simboličke razgradnje narativa koji u RS-u čvrsto drži sve pod kontrolom. 

Vidjeli smo da u RS-u postoji neko ko je moćniji od Dodika i njegovo ime je Dragan Lukač. Čovjek koji pod svojom neposrednom komandom drži paravojnu formaciju, koji u svojoj šaci drži sve – od bordela i organizovane prostitucije do Dodikovih testisa. Vidjeli smo, sa druge strane, dva ratna veterana (u Davorovom slučaju i invalida), koji su se u ratu gledali preko nišana a danas se zbog tragedija koje su ih zadesile nazivaju braćom. Vidjeli smo jednu prkosnu Bosnu koja je valjda na tragediji dezintegrisana, pa zbog toga možda jedino na tragediji može ponovo da se reintegriše. Sramno je, da se vratim na ove lešinare, kako je ne samo vlast u Srbiji – već i opozicija, izignorisala najprije pobunu a onda i represiju u Banjaluci. Znak da se tamo nešto ozbiljno dešavalo jeste bilo i to što su beogradski tabloidi počeli da provlače kroz blato Davora Dragičevića. To pokazuje da su se združeni zločinački poduhvati koji su u ratu činjeni protiv drugih nacija i vjeroispovesti poslije rata nastavili, od strane svake od elita – prema „svojima“.

Kao što Dragičević jednom reče, „Davida su ubili Srbi, Dženana Muslimani – i šta ćemo sad?“. To za Bosnu znači svemir. Moglo je, a možda može još uvijek da se sve to odmota u mnogo pravaca. Počelo je kao pravda za dvojicu ubijenih mladića, a onda se prelilo i na „pravdu za svu našu djecu i sve nas“. To je ono što je uplašilo, pogotovo Dodika i Lukača jer su oni možda i najčvršće pod svojom čizmom (dobro, Dodik pod „Marlborom“ jer čizme nije nosio) držali svoj „reon“. Jedan od junaka te borbe koja i dalje traje je advokat porodica Memić i Dragičević, Ifet Feraget. Pogledajte mu nastupe – njega treba gurnuti u političku borbu. Ako ikada bude moguća jedinstvena i solidarna Bosna, Ferageta za predsjednika, obavezno!   

U maju nas očekuju izbori za Evropski parlament. Kakve rezultate možemo očekivati i mogu li ovi izbori donijeti neke velike promjene?

BALUNOVIĆ: Evropski izbori mogu samo objelodaniti ono što znamo – Evropa je otišla toliko udesno da ćemo „poštene“ konzervativce poput Angele Merkel praviti od blata. U Italiji gdje nekako napola živim, na primer, imamo profašističku stranku u vlasti. Nedavno se baš Konte (premijer) žalio Merkel na jednom skupu (i to su snimile kamere), kako je Sjeverna liga skočila sa 17 na oko 37 posto, a da se pokret „Pet zvijezda“ spustio sa 30 na 27 i da ne zna šta da radi sa Salvinijem – vođom Sjeverne lige i ministrom unutrašnjih poslova. Liga, kažu, skoči za koji postotak svaki put kad Salvini spriječi neki brod da pristane na italijansku teritoriju. Normalan čovjek to bi čitao kao „svaki put kada u opasnost dovede stotine ljudskih života“, ali očigledno da je ljudski život postao jedna zastarjela kategorija. U Španiji je takođe u uzletu nova desna politička snaga, „Vox“, koja je krenula ni manje ni više nego iz Andaluzije koja je tradicionalno bila lijevo (i to radikalno, Esquierda Unida lijevo, ne PSOE socijaldemokratski lijevo). O Istočnoj i Srednjoj Evropi da ne govorim, od austrijskog kancelara kome Tramp tepa sa „mladi Tramp“, do Mađarske, Slovačke, Poljske. Ovi evropski izbori će vjerovatno upaliti crveni meteo alarm i dokumentovati kroz izborne rezultate, da je EU pred provalijom. (Vijesti.ba)