Teče ramazan, sveti mjesec islama, što znači da će muslimani koji se pridržavaju vjerskih propisa postiti od zore do sumraka.
Post je jedan od stubova islama i prakticira se da bi se razumjela zbilja siromašnih i gladnih, ali i da bi se disciplinirali duh i um. Muslimani ustaju rano na jedan obredni obrok (sehur), nakon čega slijedi, do zalaska sunca, dan uzdržavanja, ne samo od hrane i vode, nego i od psovanja, tuče, laganja i – bilo kakvih stimulanta. Među njima su kafa/kahva/kava. Piše: Omer Aziz Uprkos duhovnim podsticajima da se prašta tokom ovog časnog mjeseca,uvrijeđen i sa žaljenjem moram govoriti o tome kako se piše na temu kafe. Čini se da se svake godine objavi more knjiga o kafi – ogleda i komentara gdje će nadugačko i naširoko pisati o ovoj ili onoj temi vezanoj uz kafu – a opet će svi zanemariti prvu i suštinsku činjenicu iz historije ovog svima omiljenog pića: da je kafa prvi put otkrivena u islamskom svijetu, u Etiopiji u 15. stoljeću – da budemo precizni – te da su je prvo pile sufije u Jemenu kao potporu u molitvi i bogoštovlju.
Ima još. Institucija kafane, koja se u popularnom mišljenju povezuje sa Evropom i prosvjetiteljstvom, također je rođena u islamskom svijetu i svoj vrhunac doživjela u gradovima Levanta i Turske mnogo prije nego što je prešla u Evropu. Ako vam je ovo novost, ne bojte se: i ja sam se, do prije dvije godine, nasrkao i kafe i eurocentrične historije. Desilo se, eto baš neki dan, kad sam pristavio da se kuha moja omiljena vrsta kafe, da u New Yorkeru pročitam članak Adama Gopnika o kafi. Gopnik je drugar, Kanađanin, pa, iako sam sklon ljubaznom ophođenju, nakon što sam pročitao ovaj ogled, osjetio sam jedan unutrašnji bijes zbog svega napisanog, neku vrstu osjećanja koju stručnjaci za doba poslije 11. septembra nazivaju „muslimanskim gnjevom“, te analizirao mnoge stranice. Gopnik je pregledao dvije nove knjige na temu historije kafe; jedna je iz 2019., knjiga Jonathana Morrisa, Kafa: Jedna svjetska historija. Kao i inače, kritičar je imao dosta toga da kaže i da pokaže svoje široko obrazovanje. Ovdje-ondje, Gopnik spominje kralja Luja XVI, Huntera S. Thompsona, seljake El Salvadora, Vergilijeve Georgike, grad Manchester, Karla Marxa, „borbu s bikovima, boks, jetrenu paštetu od tovljene guske (foie gras) i fudbal“, televizijske humorističke serije iz 1990-ih, Seinfeld i Prijatelji, te, čini se, sve do jedne knjige o kafi, objavljene u posljednjih trideset godina.
Ali, brzo ćete opaziti, ako znate historiju, šta ovdje fali. Uloga islama svedena je na jednu jedinu rečenicu, spomenutu usput. Čovjek bi mogao odložiti ovaj časopis od ugleda i ovaj članak, ne saznavši da kultura kafe ima islamske korijene. I – šta se onda tako lijepom prozom postiže? Dohvatit ću se eurocentrizma koji kvari djela o kafi, ali, prvo o onoj presudnoj historiji. Engleska riječ coffeevodi porijeklo od turske riječi kahve, a ova od arapske kahveh. Ova potonja (arapska) riječ se prvobitno koristila za druga pića, ali nakon otkrića kafe se vezuje uz ovaj novi, pomodarski stimulant. Kahveh su nazivali i „vino islama“. Jedan mit o porijeklu kafe kaže da je u 9. stoljeću neki pastir, po imenu Kaldi, čuvao koze i primijetio kako one, kada brste bobice kafe, iznenada dobiju nekakvu energiju – to ga je začudilo. Kaldi je onda i sam jeo tih crvenih bobica i, kaže dalje legenda – zaplesao. Kaldijeva pripovijest je jedna od najčešće ponavljanih u zapadnoj literaturi o kafi; niti je potvrđena, niti je dokazana. Ono što je historičarima danas nesporno i što je već bilo poznato i zabilježeno jesu pisma muslimanskih putnika iz 16. stoljeća – nepriznatih prvih historičara kafe: do sredine 15. stoljeća govorilo se o tome da nekakva tajanstvena biljka raste u Etiopiji, da je onda prenesena u Jemen, gdje je koriste pri molitvi.
Sufijski muslimani u Jemenu bi skuhali samljevene bobice kafe i zdjela sa tamnim napitkom bi kružila, dok su se pripremali za noć zikra ili za meditativni religijski napjev. Jedan muslimanski pisac iz 16. stoljeća, Abdul-Kadir el-Džeziri bilježi navike ovih mistika: Pili su je svakog ponedjeljka i petka navečer. Stavili bi je u veliku posudu od crvene gline. Njihov bi vođa malom kutlačom zahvatao iz te posude i davao im da piju, pa ih dodavao okupljenima ukrug, dok su oni izgovarali svoje uobičajene izraze: „Nema Boga osim Boga, Gospodara, Čiste Zbilje.“ Kafa se širila na sjever, u druge dijelove Arabije, uključujući svete gradove Mekku i Medinu, te u veće gradove kao što su Kairo, Halep, Damask i Konstantinopolj. U tom procesu je rođena jedna nova društvena institucija, koja će drmati temelje politike još stoljećima: kafana. Prvu kafanu u Istanbulu su, početkom 16. stoljeća, otvorila dvojica sirijskih trgovaca, Hakim i Šems, koje je ovaj posao baš obogatio. Islamski svijet je poludio za kafom.
Kafane su nicale širom Osmanskog carstva: postajale su forumi za intelektualne rasprave, kao i za svojevrsno sklapanje uspješnih trgovačkih poslova. Pjesnici i pisci su dolazili u njih i, budući da bi im se čula pojačala, recitirali bi svoje odabrane stihove ili iznosili svoja djela pred sud kritike. Žučne debate bi se rasplamsale oko umjetnosti, nauke, književnosti. Ne čudi što su te prvobitne kafee zvali, možda ironično, mekteb-i-irfan, tj. „škole saznanja“ (učionice). Ovaj je napitak bio tako popularan, da su kafane postale direktni konkurenti džamijama, pa su izdate brojne fetve o kafi. Šejhovi i vladari su iznosili vlastita opravdanja za zabranu ovog pića: budući da ova tečna supstanca zapravo truje um, onda se može smatrati jednaka alkoholu i, zato, haramom. U međuvremenu, kofeinom nalivenoj svjetini bi na um padale svakakve buntovne ideje. U ovim kafanama je isplanirano više ustanaka. Na sreću, argumenti protiv kafe su padalii tada, a i u stoljećima koja će doći.
S vremenom će, s mletačkim trgovcima, kafa dospjeti u kršćanski svijet i započeti novi život. Ovdje uobičajeni govor o njoj i počinje, nekih dvije stotine godina poslije prvih spomena. Tokom vremena će zapadni mislioci početi prepravljati ovu historiju kako bi skrenuli pažnju sa islama i kako bi minimiziralinjegovu ulogu u darivanju kafe svijetu. I kao i druge problematične pretpostavke, i ova se počinje povlačiti po djelima o kafi sve do današnjih dana. Pravo pitanje je zašto su, u toliko riječi izrečenih na ovu temu i uz toliko čitatelja zainteresiranih za historiju kafe, islam, Arapi i muslimani precrtani u toj priči? Priča o kafi me fascinira, ti mitovi, legende, kretanja. Sjećam se, prije dvije godine sam sjedio u jednom šangajskom kafe-baru i saznao za spomenutu historiju. Jeza me je prošla kada sam shvatio da je islam igrao ključnu ulogu u tome da svijet dobije kafu. Onda sam se zapitao zašto sam smatrao da je kafa evropska.
Morao sam znati: napokon, najbolju kafu sam probao u Istanbulu, Istočnom Jerusalemu i Iraku. Poput mnogih, jednostavno sam pretpostavio ono što su knjige i članci sugerirali: ta je kafa smišljena i usavršena negdje između Italije i Francuske. Moje me vlastito neznanje uznemirilo. To je bila historija – i historiografija – koja se jednostavno nije smjela minimizirati. Šta vrijedi spomenuti i zašto? Kako uobličiti priču? Šta će se izostaviti? To nisu samo estetska pitanja, nego i politička. A tu je i još jedno pitanje: zašto dijelove priče koje lično smatram tako važnim, drugi tako bezbrižno ignoriraju? Evo cijele rečenice iz ogleda Adama Gopnika: Alternativa alkoholu, kafa je bila u centru trezvenjačke islamske civilizacije srednjeg vijeka i proširila se iz Turske po Zapadu – gdje su kafane postale pilotske kabine prosvjetiteljstva – sve do malog Islanda, gdje je postala nacionalna svetinja.“
To je to.
Ni spomena o sufijama.
Ni spomena o Jemenu.
Ni spomena o Arapima.
Islam se sveo na jednu jedinu rečenicu, rečenu usput, u članku koji se proteže na nekoliko hiljada riječi. Kakva je to tačnost? Mogu shvatiti da je Gopnik možda mislio da čitatelje The New Yorkera ne zanimaju toliko islamski korijeni kafe. Eurocentrizam je zarazio obrazovne sisteme Zapada, kao što prevladava i u književnim krugovima: to je tendencija da se misli samo o Evropi i zapadnim dostignućima i da samo za njih postoji interes, isključivši druge. Skoro pa je predodređeno da će takav kratkovidi svjetonazor proizvesti šuplju priču. Ono što ne mogu shvatiti je kako jedan autor može biti bez znatiželje – ili tako kulturno zaslijepljen – da zažmuri na preko dvije stotine godina historije predmeta o kojem piše. Možda osjećam razočarenje zato što sam očekivao više. Naše pretpostavke, naposljetku, oblikovane su u našim društvenim miljeima. Naši ukusi, bilo za književnost ili za kafu, oblikovani su onim što naše okruženje cijeni kao vrijedno – a kada intelektualna kultura u okruženju ne ostavlja prostora za historiju drugih, onda dobijamo takve krivotvorene, izopačene predstave o prošlosti.
Sa ove tačke gledišta, Drugi se smatra beznačajnim: uloga Drugoga u stvaranju naše kolektivne historije se ne mora uvažavati. Cijeli njegov „doprinos“ zapadnoj civilizaciji – a „doprinos“ je sve što ona i jeste – može biti samo slučajan, improviziran, prezira vrijedan, može se izostaviti – očigledno uz odobrenje svih koji se to tiče. Izgleda, ako se čita samo Gopnikov članak, da su islam, sufije, Arapi – samo dodirnuli širu historiju kafe. Ja bih rekao da su oni imali veći značaj od guščije paštete ili Seinfelda. To je tragedija bjelačkog, eurocentričnog pogleda na svijet: on ograničava, zatupljuje, ošamućuje – jednako i pisca i čitatelja, te, zato, gura i najfascinantnije priče na periferiju, gdje obično i ostaju zaturene. Nisam namjeravao čitati knjigu koju je Adam Gopnik tobože prikazuje – Kafa: Jedna svjetska historija, historičara Jonathana Morrisa, ali sam htio vidjeti kako autor obrađuje ulogu islama u historiji kafe, kao i da li se autor i kritičar knjige slažu.
Lativši se knjige, pretpostavio sam da je i ona pisana po istom obrascu: desetak ili dvadesetak riječi o cijeloj historiji islama i kafe, nakon čega slijedi 200 strana o Rimu i Veneciji. Ali, pogrešno sam mislio. Kafa: Jedna svjetska historija nije samo temeljito istražena tema; ona se povezanošću islama i kafe bavi tačno gdje bi i trebala: na samom početku. Drugo poglavlje knjige je naslovljeno kao „Vino islama“, i prati historiju kafe od Etiopije preko cijele te regije. Zapravo, Jonathan Morris je kategoričan i otvoren odmah na početku: Sigurno je da su prvih dvjesta i više godina,otkako se piše o postojanju kafe, između 1450. i 1650., kafu pili isključivo muslimani: njihova ekonomija kafe, koju je održavao običaj, razvila se oko Crvenog mora. Ovo je bio svijet odakle se moderna verzija ovog napitka razvila i gdje su postavljeni temelji formi savremenih kafana.
Intelektualna krivica pada u cijelosti na Adama Gopnika, iako – ako ćemo biti pošteni prema njemu – većina njegovih vršnjaka bi, vjerovatno, napravila isto. Sve činjenice su bile tu, čekale da ih se zabilježi. Mora da je on preskočio te stranice. Jednostavno nema drugog izgovora za ovo neznanje. Historičari su, čini se, intuitivno razumjeli da se onaj isti pojam koji se nadvio nad historijom kafe, isto tako, bez znanja kritičara, nadvija i nad člankom Adama Gopnika. Taj pojam je – orijentalist. Morris piše: To što je kafa prihvaćena širom kršćanske Evrope odražava složeni odnos ovog kontinenta sa islamskim Bliskim istokom. Prava pomama i fasciniranost „Orijentom“ izazvala je zanimanje za kafu, a ipak, putopisci i s početka 17. stoljeća često nastoje „spasiti“ ovaj napitak od njegovih veza sa muslimanima, tako što lažiraju njegovu prošlost.
Neke se stvari zaista nikada ne mijenjaju. Ovako se izvrće prošlost i ovako djeca muslimana, tamnoputih i crnaca stiču iskrivljenu sliku o sebi. Udžbenici im već dugo govore da im je prošlost bezvrijedna, da ništa nije njihov izum ili otkriće. Njihove historije nisu samo nezabilježene: one se brišu i o njima se šuti. Čak i kada bi zatražili da ih se poveže sa prošlošću inventivnosti i stvaralaštva, makar ona bila jednom davno – ta je prošlost nemilosrdno uklonjena iz historijske slike, kao da se nikada nije ni dogodila. Jednostavno rečeno, veći dio historije koju smo učili – ili nesvjesno pretpostavljali – nije istinit. To je historija fantazije, gruba vulgarizacija, predstavljanje zamisli koje nemaju ni svu širinu, ni sve boje našeg ljudskog iskustva. To je historija jednog majstora za koktele i zaslužuje da se, najzad, baci na vlastito smetljište.
Kafa, najskromnija među pićima, trebala bi nam pomoći da ponovo otkrijemo historijske veze između kultura i ljudi. Ova supstanca je jedan intelektualni eliksir; ona je oruđe promišljanja; ona je gorivo za izučavanje i obrazovanje. To je jedino piće, osim vode, koje povezuje ljude svakovrsnog porijekla. Potisnuti ulogu islama iz historije kafe nepošteno je prema priči o kafi. Ovog ramazana, dok kuham sebi kafu – koja je, priznajem, italijanska – zahvaljujem sufijama i muslimanima 15. stoljeća za tu magičnu mješavinu koju su nam darovali. Oni su težili božanskom, učili, zikrili, dovili, a mnoga stoljeća kasnije, evo i nas – odvojenih od svijeta, izoliranih, u karantinu. Šutnja vlada. Šoljica je spremna. Bitka počinje. Prevod: A. Mulović Tekst je originalno ojavljen na blogu Ozer Aziz Writer Izvor: Algoritam.net