ARAPSKA MEDICINA, BLISTAVO POGLAVLJE NAŠE CIVILIZACIJE Adam Mez,
Cristina de la Fuente i Noah Gordon, troje stručnjaka s triju različitih španskih univerziteta, onih u Granadi, Madridu i Barceloni, napisali su tri knjige kao rezultat svojih istraživanja o čudesnim dometima arapske, odnosno muslimanske medicine u srednjem vijeku; redovi koji slijede samo su dio njihovih saznanja skupljenih u uzbudljivim knjigama o čudesnim naučnicima i njihovim medicinskim dometima o kojima na zapadu Evrope nisu znali ništa sve do 16. stoljeća. Godine 958. Sancha I svrgnuli su pobunjeni španski plemići koji su kao opravdanje za svoje postupke iskoristili činjenicu da monarh nije mogao “dostojanstveno” ispunjavati kraljevske dužnosti zbog svoje nevjerovatne debljine. Njegova baka, kraljica Toda iz Navare, potražila je pomoć na dvoru u Cordobi: tražila je od halife Abdurahmana III lijek za morbidnu pretilost svog unuka, ali i vojnu potporu kako bi ga mogla vratiti na prijestolje. U andaluzijskoj prijestolnici liječnik Hasdai ibn Shaprut, Jevrej iz Jaéna, podvrgao je monarha iz Leona strogom režimu dijete i on je uspio smršavjeti. Na taj je način suveren mogao pravilno jahati, a pomoć trupa iz Cordobe omogućila mu je da povrati izgubljenu krunu.
Anegdota ilustrira i više nego opravdan status kakav su liječnici iz islamskih zemalja uživali u srednjem vijeku. Ibn Shaprut nije bio jedini koji se isticao na dvoru Abdurahmana. U njemu je bila priznata i mudrost hirurga Abul-Qasima al-Zahrawija, kojeg su kršćani poznavali kao Abulcasisa. Obučenost i širina znanja kojima su muslimanski liječnici raspolagali i koja su dijelili s drugim mudracima iz Sjeverne Afrike ili unutar iranskih granica bila je fascinantna. Bila je to velika naučna zajednica koja je izgrađena zahvaljujući korištenju istog jezika, arapskog jezika, na ogromnim teritorijima ujedinjenih plamenom ekspanzijom islama. Prije nego što se Muhamedova poruka proširila izvan arapskog poluotoka, Arapi su već imali medicinsku kulturu nazvanu islamska zbog svog glavnog junaka Muhameda, a. s., poslanika. On je, naprimjer, poručio: “Iskoristite medicinske tretmane jer Bog nije stvorio nijednu bolest a da nije pružio lijek za nju, osim jedne bolesti – starosti.” Mnogi od njegovih resursa, poput upotrebe meda, maslinovog ulja ili hidžame, dio su ljekovitih ili profilaktičkih preventivnih praksi koje potječu iz drevne Arabije. Te se prakse i danas koriste u mnogim islamskim zemljama. Također, kada se govori o islamskoj medicini, ne smije se zaboraviti “tumačenje snova” (tabir al-anam), čemu je sam Poslanik, a. s., pridavao veliku važnost.
Već u 8. stoljeću Ibn Sirin sastavio je prvo veliko arapsko djelo na ovu temu, kojem je glavni izvor bila Oneirocritica grčkog autora Artemidora iz Efeza, napisano osam stoljeća ranije. Bez sumnje, tada se rađa pažnja Arapa za psihologijom. Pomoć duhovnim iscjeljenjem češće se koristila nego što se danas misli. Postojali su mnogi paranaučni i astrološki lijekovi, u medicinskim se raspravama ponekad pojavljuje čitav svijet rituala, svijet pečata i talismana. Islam ga ne odbacuje u potpunosti, a “bijela” magija legalna je unutar određenih normi. Elite islama ubrzo su shvatile važnost usvajanja najsjajnijih obilježja grčko-rimske kulture sačuvanih u Egiptu i na Bliskom Istoku i željele su sve to znanje i tehnologije za sebe. Granice arapske medicine proširene su munjevito nakon što je Muhamed, a. s., 622. godine proglasio svoju poruku arapskim plemenima. Samo dva stoljeća kasnije, poruka je proširena čak do juga Francuske, a s njom je stigla i medicina. Širenjem islama gradovi u kojima se brižljivo uzgajala grčka nauka došli su pod muslimansku vlast. Takvi su bili i Edessa i Nisibis u bizantskoj Siriji i Gundishapur u sasanidskoj Perziji. Grčki su se liječnici okrenuli ovom posljednjem gradu nakon što je car Justinijan zatvorio akademiju u Atini 529. godine. I tamo su se nastanili i kršćanski liječnici nestorijanskog vjerovanja, koje su Bizantijci protjerali iz Edesse. Grčka nauka sačuvana na ovim teritorijima postala je osnova za razvoj arapske medicine, zahvaljujući radu liječnika poliglota koji su između 9. i 10. stoljeća bili učitelji i prevodioci. Među njima su Yuhanna ibn Masawaih, poznat na zapadu kao Ioannis Mesuae, i njegov učenik Hunayn ibn Ishaq, na latinskom poznat kao Iohannitius, odgovoran za pedesetak visokokvalitetnih prijevoda. Obojica su bili nestorijanski kršćani, porijeklom iz zajednice koja govori sirijski jezik, vrlo sličan arapskom, što je olakšavalo prijevod grčkih tekstova.
Nakon toga, događa se jedan od najvažnijih trenutaka u islamskoj civilizaciji, onaj kada se osniva čuvena Kuća znanosti ili Bayta al-Hikme u Bagdadu od strane halife Al-Mamúna. Prevodom djela na grčki, perzijski i sanskrt arapska medicina postaje najvažnija u osvit desetog stoljeća. Paganski, kršćanski, jevrejski, hinduski i mnogi drugi naučnici usvojili su arapski kao svoj naučni jezik. Odnosno, liječnici različitih vjera radili su zajedno, raspravljali i studirali na arapskom, kao što se to danas radi na engleskom. Iz tog razloga, kada govorimo o “arapskoj medicini”, ne mislimo isključivo na “arapsku” etničku skupinu već na intelektualnu zajednicu koja je dijelila jezik Kur’ana, koji je postao uobičajeni jezik nauke i kulture. Ova je pojava urodila plodom i u Al-Andalusu, u muslimanskoj Španiji, tokom 10. stoljeća. Tamo je preveden klasik, Dioskoridova De Materia Medica, za halifu Abdurahmana III, na čijem se dvoru nalazio Abulcasis, ugledni hirurg koji je uživao izvanredan ugled. Cordoba, glavni grad Andalusa, nadmetala se s novim islamskim školama na Mediteranu. Bile su to Cairuán u Tunisu, zatim Fez u Maroku i Kairo u Egiptu. Znamo za više od stotinu arapskih medicinskih djela nastalih prije hiljadu godina. Zahvaljujući znanstvenom prestižu i određenoj intelektualnoj slobodi, tokom razdoblja sjaja Abadaskog halifata u Bagdadu, između 10. i 11. stoljeća, sistematski su nastajala velika djela, obilježje mudraca svjetske klase koji su se, osim medicinom, bavili još i filozofijom, naukom i politikom.
Od mnogih velikana, najviše su blistala imena trojice među njima. Jedan je bio Al-Razi (Rhazes na latinskom), multitalentirani Iranac i iznimno stručni farmakolog koji je živio na dvoru, vodio veliku bagdadsku bolnicu i napisao gotovo dvjesto djela. Drugi je Al-Majusi, čija je Cjelovita knjiga o medicinskoj umjetnosti pravo remek-djelo. Treće veliko ime tog vremena jeste Ibn Sina, kojeg znamo kao Avicennu. Ovaj izvanredni filozof postao je liječnik u 18. godini života. Opširno je pisao o svim znanostima, a njegova Pravila medicine jedno je od najslavnijih medicinskih djela svih vremena. Na zapadu je arapska nauka zasijala zahvaljujući radu dvojice poznatih filozofa i liječnika iz Cordobe 12. stoljeća. Jedan je Averroes, odnosno Ibn Rushda, a drugi Jevrej Majmonides ili Musa ibn Maimon, koji je postao lični liječnik Salahudina, muslimanskog vođe u križarskim ratovima. Slučaj Majmonidesa nije jedinstven, jevrejska medicina zablistala je sudjelovanjem u islamskoj vlasti, a zapravo je arapski bio jezik jevrejske kulture tokom cijelog srednjeg vijeka.
Teoretska osnova arapske medicine ne razlikuje se bitno od one grčke i rimske. U njezinoj je osnovi humoralni lijek koji se pripisuje Hipokratu, a koji dijeli osnovne ljudske tekućine na četiri: krv, flegm, žuta žuč i crna žuč. Zdravlje i bolest ovise o ravnoteži između njih. Stoga su oni koji pate od viška crne žuči tužni ljudi. Slično tome, i flegman i kolerik pate od neke neravnoteže ostalih humoralnih tekućina. Zdravlje se postiže uspostavljanjem ravnoteže između njih dijetama i čišćenjem; otud važnost higijene i prehrane u arapskoj medicini. Unatoč dominaciji ove teorijske medicine, razvijena su nova anatomska promatranja i terapije. Posebno se ističe oftalmologija. Korištenje šuplje šprice za isisavanje “mrene” izvanredna je inovacija do koje je svijet došao zahvaljujući Ammaru ibn Aliju u 10. stoljeću, koji je dalje razvio metodu za dijagnosticiranje operativne mrene na temelju reakcije zjenice na svjetlost. Međutim, najveći specijalista hirurgije bio je andaluzijski Abulcasis, koji se koristio širokim rasponom instrumenata: kliješta, stezaljki, trepina, skalpela, sondi, kauterija, lanceta… Čak je sam ilustrirao vlastitu knjigu medicinskih saznanja.
Tokom 16. stoljeća zapadni su hirurzi nastavili proučavati njegovu autentičnu enciklopediju medicinskog znanja koja tehnikama za borbu protiv boli pridaje jednaku važnost kao i šavovima i zavojima. Posebno treba istaknuti hirurge, stručnjake za liječenje upala i tumora, kao i za vađenje strelica i zacjeljivanje rana, prijeloma i iščašenja. Farmakologija i toksikologija sa svoje su strane evoluirale alhemijom, čemu, uz ostale doprinose, dugujemo i amonijak i alkohol. Karakteristična značajka islamske kulture bila je izgradnja studijskih centara, medresa i javnih bolnica, tzv. bimaristana, koje su održavane donacijama, iako ih se ne bi trebalo smatrati novošću s obzirom na to da su postojale i u kršćanskom i budističkom svijetu. Svaki se veći grad natjecao kako bi bio domaćin tim institucijama, između kojih je postojao neprestani protok učitelja i knjiga. Bolnice su omogućavale najsiromašnijima da se okoriste znanjem takvih značajnih liječnika kao što je Al-Razi, direktor bagdadske bolnice. Najpoznatija je bolnica bila ona koju je sultan al-Qalaun sagradio u Kairu 1285. godine: tu se moglo brinuti o osam hiljada pacijenata na četiri odjela zbog različitih patologija. Neke od tih ustanova i dalje funkcioniraju, poput bimaristana, koji je osnovao Nur al-Din u Damasku 1154. godine.
Bilo je i bolnica koje su se brinule o mentalno oboljelima, što je bilo potpuno nepoznato na Zapadu. U 12. stoljeću jevrejski putnik Benjamin de Tudela opisao je takav jedan u Bagdadu: “U njemu hapse sve lude koji su tokom ljeta u gradu, a koji su zbog pretjerane vrućine izgubili razum, držeći svakog od njih sa željeznim lancima. Sve vrijeme dok ostaju tamo hrani ih kraljevska kuća, a kad vrate razum, otpuštaju ih i svaki se vraća u svoju kuću i dom. Svaki mjesec ih kraljevi službenici ispituju kako bi vidjeli jesu li im se povratili razlozi.” Iako je arapska medicina blistavo poglavlje naše civilizacije, na kršćanskom zapadu bilo je poznato samo četrdesetak tekstova od hiljadu registriranih medicinskih spisa. Posljednji poznati autori bili su Ibn Zuhr (Avenzoar), koji je poboljšao traheostomiju i otkrio uzrok šuge i perikarditisa, te Averroes. No, o velikom botaničaru Ibn al-Baytaru ili epidemiologu Ibn al-Khatibu, koji je stoljećima prije Pasteura ostavio svjedočanstvo o kugi i načinima njenog širenja, nije se znalo ništa, premda su i oni bili Andalužani i živjeli na samoj granici kršćanstva. Stoga je pretjerano misliti, kao što se vjerovalo, da je islamska medicina stagnirala nakon 13. stoljeća. Oni koji to tvrde uglavnom nisu ni svjesni postojanja mnogi kasnih spisa. Piše: Damir HADŽIĆ stav.ba