U izdanju Centra za napredne studije u Sarajevu nedavno je publicirana knjiga Ometena sudbina Tamima Ansaryja.
Ukratko, riječ je o kratkom prikazu historije svijeta iz muslimanske perspektive. Međutim, u ovoj je knjizi ponuđena i kritika monoperspektivnih razumijevanja historijskih procesa, ideologizacija prošlosti i njeno mitomanijsko razumijevanje kao trajne sadašnjosti. Istovremeno, esejist i kolumnist Tamim Ansary napisao je jednu od najboljih knjiga na temu odnosa islamskog i zapadnog svijeta, ukazujući na mjesta njihova susreta kao čvorišne hronotope sveukupne svjetske civilizacije. Briljantan stil i umijeće pripovijedanja kakvo je moguće sresti samo kod istinskih književnih bardova učinili su ovu knjigu štivom koje se čita bez daha
Od Poslanikovog vremena, duže od dva stoljeća abasijske vladavine, stanovnici muslimanskog svijeta imali su dobar razlog da vjeruju da žive u samom centru svjetske civilizacije. Evropska kultura jedva da je postojala. Indija je bila fragmentirana u mnogo malih kraljevina. Budizam se povukao prema Kini. Iako je istina da su u Kitaju dinastije Tang i Sung predvodile sjajni preporod, koji je trajao skoro istovremeno kad i muslimanski, koji je bujao u srednjem svijetu, Kina je bila previše daleko da bi to imalo odjeka na prostoru Mezopotamije ili Egipta. “Ako je muslimansko područje bilo srce svijeta, onda je pokretačka snaga svjetske historije, koja se nalazi u osnovi tog područja, bila usavršavati i univerzalizirati muslimansku zajednicu.
Sva glavna pitanja tog vremena – borba između šiizma i pravovjerja, filozofije i teologije, Perzijanaca i Arapa – mogu se razumjeti unutar ovog okvira. Duže vrijeme optimistični posmatrači mogli su posmatrati svjetske događaje i misliti da se stvari kreću naprijed. Cvijeće svetog čuda koje je poniklo u Mekki i Medini još je cvjetalo. Islam je prožimao sve, duboko i daleko. Čak su i Hindusi u unutrašnjosti Indijskog poluotoka oslabljeni. Sada je i Podsaharska Afrika imala muslimanske konvertite. Samo su Kitaj i mračna Evropa ostali potpuno izvan ovog područja. Činilo se da je samo pitanje vremena kada će islam ostvariti svoju sudbinu pa i ove regije okupati svojim svjetlom. Međutim, san o univerzalnoj zajednici vjere i pravde nije ostvaren, ostao je varljiv i počeo izmicati. Na samom vrhuncu svoje moći i slave hilafet je počeo pucati”, piše Ansary.
Islam je tvrdio da su svi muslimani međusobno jednaki. Međutim, društvo u kojem su dominirali Arapi, a kojim su vladale Emevije, nije ispunjavalo ovu kur’ansku paradigmu. Ispod površine tinjalo je trvenje između arapskog skorojevićevskog plemstva i starog perzijskog plemstva. S druge strane, primjećuje Ansary, hedonizam emevijskih vladara bio je suprotan vjerskim uvjerenjima iz čije su uzvišene poruke Emevije izvodile vlastiti legitimitet. “Kad se svemu ovome doda smrad zločina kojim su Emevije došle na vlast, desi se proces čiji su rezultat dva snažna pokreta opozicije, šiijski i haridžijski”, objašnjava Ansary.
Upravo su na krilima šiijskog / perzijskog revolta Abasije došle na vlast. Iako su došle sa zahtjevom za društvenom pravdom, kritizirajući Emevije zbog sjaja i raskoši, Ansary potcrtava da su tek Abasije živjele tako da su Emevije naspram njih izgledali kao jednostavni i neuglađeni seljaci. Pritom, Abasije su odmah po dolasku na vlast zaboravile da su hilafet preuzele na valu šiijskog nezadovoljstva. Kao da ništa nisu dugovali šiijskoj masi koja je pobijedila emevijsku vojsku, Abasije su prihvatile sunizam, a Ansary to razumijeva kao politički potez.
Nova dinastija, Abasije, preuzela je kormilo hilafeta 750. godine. Namamili su sve Emevije u jednu prostoriju i potukli ih do smrti. Pa ne baš sve. Jedan emevijski plemić propustio je zabavu. Ovaj čovjek, posljednji Emevija, mladić Abdurrahman, prerušen je pobjegao iz Damaska i prešao preko cijele Sjeverne Afrike ne zaustavljajući se sve dok nije došao do najudaljenije tačke muslimanskog svijeta: Andaluzijske Španije. “Sve iza toga bila je primitivna divljina kršćanske Evrope. Abdurrahman je na lokalno stanovništvo u Španiji ostavio dubok utisak. Nekoliko haridžijskih pobunjenika teške kategorije, koji su se smucali onuda, po kraju svijeta, zavjetovalo se mladiću na vjernost. Ondje, u Španiji, tako daleko od muslimanskog središta, niko nije znao mnogo o tom novom režimu u Bagdadu i zasigurno mu nije bio lojalan. Andalužani su bili naučili da misle da su Emevije vladari, a ovdje je bio jedan pravi Emevija koji je htio da im bude vladar. U ne tako burnim vremenima Abdurrahman bi vjerovatno bio postavljen ovdje za namjesnika i narod bi ga prihvatio. Zato su ga sada i prihvatili kao vođu, a Andaluzija je postala nezavisna država, odvojena od ostalog hilafeta. Tako muslimanska priča počinje teći iz dvaju centara”, piše Ansary.
Ne samo da su u Andaluziji smatrali da ne duguju ništa Bagdadu, novoj prijestolnici Abasijskog hilafeta (u to vrijeme glavnom gradu cijelog svijeta), nego su tvrdili da su Emevije i dalje jedine legitimne halife. Hilafet – ideja o jednoj svjetskoj zajednici vjere – podijeljen je na dva dijela. Emevijske tvrdnje imale su odjeka i utemeljenja zato što je njihova andaluzijska prijestolnica – Córdoba – bila najveći grad u Evropi. Na svom vrhuncu imala je pola miliona stanovnika i mogla se pohvaliti stotinama javnih kupališta, bolnica, škola, džamija i drugih javnih zgrada. Najveća od kordopskih biblioteka imala je, smatraju neki, 500.000 tomova knjiga. Španija je imala i druga gradska središta, gradove od 50.000 i više stanovnika, u vrijeme kada u najvećim gradovima kršćanske Evrope nije živjelo više od po 25.000 stanovnika.
“Nekada moćni Rim sada je bio samo selo i imao stanovnika manje od današnjeg Daytona u Ohiju, po kojem su se, među ruševinama nekad veličanstvenog grada, skitali slabo obrazovani seljaci i kavgadžije, sastavljajući kraj s krajem. U početku, dakle, nije se činilo da politička podjela u islamu znači neki gubitak tog civilizacijskog zamaha. Andaluzija je intenzivno trgovala s ostatkom civiliziranog svijeta. Slala je drvo za gradnju, žito, metal i druge sirovine u Sjevernu Afriku, preko Mediterana i do srednjeg svijeta, a uvozila iz ovih regija luksuznu robu, rukotvorine, keramiku, namještaj, raskošni tekstil, začine i slično. Za razliku od te trgovine, trgovina s kršćanskim zemljama na sjeveru i istoku odvijala se na kapaljku – ne toliko zbog nekog neprijateljstva između ovih regija, nego zbog toga što Evropljani kršćani nisu imali praktično ništa za prodaju, niti novac kojim bi nešto kupili. Muslimani su činili većinu u Andaluziji, međutim, ondje su živjeli i mnogi kršćani i Jevreji. Emevijska Španija možda je bila u zavadi s Bagdadskim hilafetom, međutim, njegovi vladari provodili su uglavnom iste društvene mjere kao u svim do tada osvojenim teritorijama”, objašnjava Ansary.
Međutim, Córdoba nije bila jedini grad suparnik Bagdadu. U 10. stoljeću osnovana je nova prijestolnica koja se trebala takmičiti s Bagdadom. Kad su Abasije odlučile vladati kao sunije, šiijski pobunjenici iz Tunisa preuzeli su vlast u Egiptu i proglasili se “pravim halifama”. Tvrdili su da su oni potomci Poslanikove kćerke hazreti Fatime, zbog čega su prozvani Fatimijama. Grad koji su izgradili nazvali su “Kahira”, što u prijevodu znači “pobjeda”. Na Zapadu taj grad nazivamo Kairom.
“Svaki hilafet za sebe je tvrdio da je pravi, ‘jedan i jedini’, izgrađen po samom značenju riječi hilafet. Međutim, budući da su u to vrijeme halife zapravo bile samo sekularni vladari, tri hilafeta su manje-više koegzistirala, baš kao tri ogromne sekularne države. Abasije su (u početku) imale najviše teritorije i njihova prijestolnica bila je najbogatija, međutim, zbog same veličine teritorije koju je posjedovao, na neki način bio je najslabiji od tri hilafeta. Baš kao što je Rim postao preveliki da njim upravlja jedan vladar, iz jednog mjesta, tako je bilo i s Abasijskim hilafetom. Ogromna birokratija, stvorena da izvršava halifine naredbe, postala je okorjela, učmala i troma. Halifa se gubio u stratosferi iznad državne mašinerije, sve dok nije svojim podanicima postao nevidljiv”, piše Ansary. Ipak, politička podjela islamskog društva na tri centra nije oslabila civilizacijski zamah. Štaviše, tri velika centra nerijetko su se takmičila, stvarajući tako jednu vrstu zdrave konkurencije. Možda upravo toj konkurenciji dugujemo neke od najvećih civilizacijskih, umjetničkih i književnih ideala koje je svijet ikad vidio. (Nastavlja se) Piše: Hamza RIDŽAL stav.ba