U godini kada su se Zapadna i Istočna Njemačka ujedinile tada mladi političar iz Kršćansko-socijalne unije Christian Schmidt izabran je prvi put za zastupnika Bundestaga.        To je vrijeme kada kreće krvavi raspad Jugoslavije. Trideset jednu godinu nakon pada Berlinskog zida sudbina ga je povezala s BiH, zemljom koja u mnogočemu simbolizira prostor bivše zajednice. Teško podijeljen, zakopan u povijest i mitove, besperspektivan i s kojega se mladi uglavnom žele uputiti na Zapad. Najviše u Njemačku. U BiH su istodobno svi skloni pretjerivanju kako je ova zemlja strateški važna za SAD, EU, Rusiju... Čak se razvila teorija da su njegov dolazak dogovorili Angela Merkel i Vladimir Putin, da je Schmidt proruski igrač, zamjereno mu je što ga je prije nekoliko godina odlikovao i hrvatski premijer Andrej Plenković... Koliko sve te teorije urote koje stižu iz obavještajnoga podzemlja iz Sarajeva ne drže vodu, svjedoči činjenica da mu je Rusija pred Vijećem sigurnosti UN-a bezuspješno pokušala osporiti mandat, dok su pak iza njega snažno stali SAD i zapadne zemlje.

U trećem mandatu Angele Merkel bio je savezni ministar poljoprivrede te se u nekoliko navrata prigodom posjeta BiH i sam suočio s “politikom nadbijanja”. Njemački političar, a ne diplomat, kako se i predstavio, dolazi u BiH upravo kao osobni izbor odlazeće kancelarke. Njemačko zaleđe daje mu značajnu snagu jer je prvi visoki predstavnik nakon lorda Paddyja Ashdowna koji ima izravne kontakte u jednoj od najvažnijih zemalja svijeta. Njegov osobni background također je važan. Dolazi iz protestanske obitelji u dominantno katoličkoj Bavarskoj te još katoličkijoj političkoj opciji CSU, gdje je godinama bio potpredsjednik. Upravo to daje mu sposobnost boljeg razumijevanja složenih odnosa i realnosti kakva vlada u ovoj balkanskoj državi. Razni upravitelji iz međunarodne zajednice posljednjih 26 godina radili su upravo suprotno te su, koristeći iskustva iz svojih država, pokušavali modelirati unutarnje odnose na posve drukčiji način s izgradnjom države nacije, što je suprotno od onoga što je dogovoreno Daytonskim sporazumom u kojemu su u suštini sublimirana načela ZAVNOBIH-a, stare Jugoslavije i vremena Austro-Ugarske gdje je postojala precizna raspodjela nacionalnih političkih kvota.

Sve vrijeme se kroz otrcanu frazu kako zemlja mora od Daytona krenuti prema Bruxellesu nastoji izgraditi BiH kao unitarna država. Novovjekovna međunarodna uprava u BiH do sada se kod Hrvata i Srba uglavnom doživljavala probošnjački raspoloženom koja je na taj način nastojala ovome narodu kompenzirati najveća ratna stradanja, ali i pokazati da je moguć uspješan primjer demokracije s muslimanskom većinom u srcu Europe.

Njemački političar Schmidt na prvoj konferenciji za novinare najavio je potpuni reset dosadašnjeg pristupa te je nemalo iznenadio cjelokupnu javnost. Poslao je nekoliko ciljanih poruka. Najprije je jasno dao do znanja srpskoj strani kako će jedino u slučaju pokušaja odcjepljenja od BiH biti spreman koristiti goleme bonske ovlasti, koje uključuju i smjene dužnosnika, poništavanje ili nametanje odluka i zakona, kao što je to na odlasku učinio njegov austrijski prethodnik Valentin Inzko. A upravo je separatizam ključna odrednica srpske politike u BiH posljednjih 30 godina.

Bošnjačkoj je pak javnosti poručio kako BiH neće biti centralizirana država, što je pak sastavni dio razmišljanja većine politika koje sjedište imaju u Sarajevu i čiji je cilj potpuna dominacija ovoga naroda u zemlji. Istodobno Hrvatima je dao do znanja kako zemlja ne može biti isključivo etnički uređena, ali da sva tri konstitutivna naroda moraju biti na istoj političkoj ravni. Bošnjačka javnost prešutjela je da je Schmidt u nekoliko navrata spomenuo “konstitutivne narode” koje Hrvatska nije uspjela ugurati u dokumente EU i NATO-a zbog protivljenja dijela njemačke administracije, a sada dobiva afirmaciju od njemačkog političara. Njegov uspjeh jednako će ovisiti o domaćim akterima, ali i spremnosti da bude neovisni posrednik. To podrazumijeva i da poštuje “sveto trojstvo” – zastupljenost Bošnjaka, Hrvata i Srba koji će zajednički skrbiti o sudbini zemlje. Prvi veliki test nakon krize s “negiranjem genocida” je izmjena Izbornoga zakona kojim bi se spriječilo preglasavanje Hrvata i osiguralo manjinama da se mogu kandidirati na najvažnije funkcije. To bi bio signal da za BiH ima nade i da nakon 26 godina tutorstva može sama skrbiti o sebi. Koliko god zvučalo apsurdno, brzina zatvaranja njegova ureda izravno je povezana s uspjehom BiH.

Piše: Zoran Krešić
(Večernji list)