Mi svoju brigu ne možemo prepustiti nikome, i moramo se učiti moći ljubavi, da od života ne stvorimo mučilište.

Mula Ibrahim se složio sa Šehagom, da ljudi žele moć, i to nije ništa ružno. Kad toga ne bi bilo, povećala bi se bijeda ovoga svijeta. Pokorni, utučeni, pomireni sa svojom nevoljom, svačije su roblje. Nije ista svaka želja za moći. Jedno je želja da se vlada ljudima, da se oni pokore, da se izazove strah, da se natjeraju na djela koja nikad ne bi učinili bez prisile; to je zahtjev za ćutanjem,za poslušnošću bez otpora, po pravu nečije sile. Takva želja za moći je nemoralna, ona ponižava i nasilnika i ugnjetenog. Jadan je onaj koji je to osjetio na sebi. (Govori li on to o sebi i o meni, on je ponižen tuđim nasiljem, ja sam oštećen njegovim poniženjem? On žali, on se brani, on optužuje!) Sasvim je drukčija želja za moći koja se sastoji u pomaganju ljudima, koja pobjeđuje ljubavlju, koja podstiče na sporazumijevanje. To je velika moć, kojoj bi se mogli naučiti svi ljudi, i koja bi zlo učinila nemogućim. S takvom moći čovjek nije zrno pijeska, nije nevažan.

Ne može da govori o tome postojili neko vrhovno biće, možda i postoji, ali je siguran da naše ljudske stvari niko neće urediti ako ih ne uredimo mi sami. Čekati spas i tražiti utjehu u nekoj nadnaravnoj sili, što ljudi uzaludno čine hiljadama godina, znači, u stvari, priznati svoje beznađe, i ne učiniti ništa da bude bolje među ljudima. Svijet je postojao prije ljudi, postojaće i poslije ljudi. Ali, šta se to nas tiče? Neka o tome brinu bića koja će tada živjeti. Mi svoju brigu ne možemo prepustiti nikome, i moramo se učiti moći ljubavi, da od života ne stvorimo mučilište. Što se tiče duše, i on je mislio o tome, jer se teško oteti strahu i nespokojstvu zbog kratkog života i zbog nestanka u nepoznatoj tami vječnosti.

I razmišljajući, učinilo mu se da postojeći red čovjekovog rasta i razvitka nije pravedan. Čovjek se rađa kao nevino dijete, koje ne zna ništa o sebi, o svijetu, o grijehu, o poniženju, o prestižu, sve mu je novo i svježe, sve mu je divno, jer mu je duhovni život nerazvijen. Poslije, živeći, stiče iskustvo, veoma dugo, veoma naporno, i čim potpuno sazri, javlja se misao o smrti. Umire slab, izmoren,očajan, pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat, nezadovoljan zbog onog što je u životu učinio, jer to najčešće nije želio, nezadovoljan zbog onog što nije učinio, jer je to samo želio a nije se usudio, izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. Smrtno uplašen, bez oslonca koji bi mu mogla dati samouvjerenost da je živio jedino po odlukama svoje čiste savjesti, očajnički misli o vječnoj duši, o trajanju bez prestanka, o mogućnosti da negdje i nekad nađe ipak neki smisao. Tako završava neslavno, potpuno dotučen. A koliko bi bolje bilo da se rađamo kao starci, da polako postajemo sredovječni, postepeno zaboravljajući prvobitni strah od smrti, pa oslobođeni mladići, dovoljno lakomisleni da ni o čemu ne mislimo suviše ozbiljno, pa bezbrižna djeca, a da umiremo kao novorođenčad, ne znajući ništa ni o čemu, čisti kao zametak. Kakva bi to divna i slobodna smrt bila!

Ali kad ne može biti tako, spas je u osvajanju ljubavi i čovječnosti. Tako se lakše živi, i lakše umire. Ne tiče ga se šta će s njim biti poslije smrti, hoće li duša istrunuti zajedno s tijelom, ali će se povući da se odmara i da uživa, besposlena, ili će, natrunjena i uprljana, biti poklonjena nekom novorođenom djetetu, što bi bila velika nepravda prema čistom stvoru. Ali ga se tiče, i veoma mu je stalo do toga, da poslije njegove smrti ostane među ljudima, ili makar kod jednog čovjeka, čisto ime i lijepa uspomena. Tako bi sigurno produžio svoje kratko trajanje. Ta želja obavezuje čovjeka i za života, da ne čini zlo, a ponekad da učini i dobro.

Misao o vječnoj duši ne obavezuje ninašto, jer se o tome brine neka viša sila, i ma šta čovjek radio i ma kako živio, pa će se i duša okorjelog zločinca useliti u tijelo bezazlenog novorođenčeta. Misao o čovječnosti je pravičnija i ljudskija. A kratak život mu ne smeta, samo ako je čist; ako je prljav, samo je više zla. Šta bi i sa dužim življenjem? Šta bi sa besmrtnošću? To je najveća nesreća koja bi ljude mogla zadesiti. Ahasver je najnesrećniji među svim ljudima. Zgrozi se kad pomisli na život bez svršetka, bez konačnog smirenja, bez straha ali i bez radosti, bez ljubavi jer je besmislena u tom trajanju bez kraja. Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima, svemu što doživljavamo. Treba sve proživjeti, osvajajući radost čistog života i ljepotu ljubavi prema ljudima, u ovom kratkom preletu između dvije tajne. - A gdje su ti ljudi? - upitao je Šehaga silovito. - Ovi s kojima živimo, gori su nego vukovi. Rastrgaće te samo ako posrneš. Mula Ibrahim je odmahivao glavom, ne slažući se sa Šehagom. - Nisu svi ljudi takvi. Zli su isprednjačili, suviše se vide i osjećaju, zato mislimo da su svi takvi. A nisu!  Ulomak iz Tvrđave: 

 prometej.ba:   Meša Selimović