Koliko još sutra, vaša djeca i svi mi možemo postati strani i tuđi u nečijoj zemlji, odbačeni, izgubljeni i nevidljivi teret.Ontološko pitanje koje je postavio Paul Gauguin potpisujući svoj slavni akvarel Ko smo, odakle dolazimo,

kuda idemo? možda nikada nije bilo aktualnije nego danas. Godinama unazad, uslijed globalne migrantske krize, Evropa uporno obigrava upravo oko ovog gogenovskog pitanja ko i odakle dolazi u njihovu zemlju, te kamo ide.

U ovom slučaju, naime, ni teritorija Bosne i Hercegovine nije isključena iz cjelokupne situacije, jednako kao ni ostale susjedne države. Međutim, čini mi se da se u posljednje vrijeme o migrantskoj krizi, nevoljama koje svakodnevno proživljavaju ljudi u pokretu, govori samo onda kada dođe do ekstremnog oblika narušavanja osnovnih ljudskih prava migranata i migrantica. Posljedni takav slučaj, koji je ispraćen uz veliku medijsku pažnju i zaprepaštenje, snimak nasilja hrvatskih policajaca nad izbjeglicama, ponovo bi nas trebao podsjetiti na jedno: svakoga dana negdje na otvorenom moru prevrne se jedan pretrpan čamac, na pruzi ili u vodi pogine jedno dijete, svakoga dana nesretne porodice se odvajaju i rastaju, roditelji od djece, djeca od roditelja, bračni parovi, svakoga dana, iako mi to ne vidimo i o tome ne čitamo, ovi unesrećeni ljudi zaspu bez večere, promrzili i odbačeni, svakoga dana žive bez doma, krova nad glavom, prilike za posao, te adekvatne zdravstvene skrbi.

Na tom tragu, u posljednje vrijeme često promišljam o medijskom pogledu na migrantsku krizu, ali i na samo razumijevanje sintagme migrantska kriza koja se provlači kroz medije već godinama. To je, uostalom, i razlog zašto započinjem ovaj tekst. Jer čini mi se da postoje dva stajališta i shvatanja migrantske krize. Prvo je ono koje migrantsku krizu shvata kao ilegalni prodor porodice sa djecom na teritorije neke države. Drugo se, izgleda, odnosi na nekoliko složenijih problema. U prvom redu tu se misli na sukob policije i migranata na graničnim prelazima, krijumčarenje i ilegalan transport izbjeglica, kao i diskriminirajući odnos prema njima.

Civilna udruženja (konkretno u Hrvatskoj) upozoravaju na to da svakodnevno dolazi do kršenja ljudskih prava izbjeglica. Na drugim mjestima (na primjer, u Bosni i Hercegovini) nema uslovnih prihvatnih centara. Migranti/ice stanuju u improviziranim kampovima koji su posve neuslovni za život. Zaista su poražavajuće slike mladića, žena, djece u kampovima u kojima nema uslova za higijenu niti za boravak tokom hladnoća. Ovakvim stanjem ne samo da se narušavaju ljudska prava i dostojanstvenost nego se stvara povećana netrpeljivost lokalnih stanovnika/ica prema migrantima/icama. Unatoč tome što svakodnevno svjedočimo dehumanizirajućim uvjetima kojima su izloženi ljudi u pokretu, mi i dalje, uglavnom, migrante na željezničkim stanicama, migrante u napuštenim zgradama kao i migrante ispred graničnog prelaza, doživljavamo kao vrlo opasne, možda čak i naoružane, strane ljude, koji nikako ne pripadaju nama. I dalje je dubok jaz između lokalnog stanovništva i ovih unesrećenih ljudi. I dalje su zadnja sjedišta autobusa razervisana za migrante/ice, i tamo se, sa njima, niko neće miješati. I dalje ih gledamo ispod oka. Čvrsto stišćemo mobitele u džepu kad nam se približe u tramvaju. Tvrdimo da zbog njih ne smijemo hodati kasno noću. Nervira nas što nam prilaze na pješačkom prelazu i nude maramice. Upiremo prstom, vjerujemo i sigurni smo da oni stvaraju atmosferu straha i nereda u gradu. I, na koncu, što je najbolnije, i dalje su za nas nevidljivi hodači.

Imaju sidu, nemaju pasoše, svaki dan ih viđam ispred pošte, dižu neke pare, udružuju se sa domaćom mafijom, dilaju, tuku se, drogiraju, imaju bolji telefon od moga, imaju bolje patike od moje djece, ovdje je njima lijepo, zaključaj kuću, blizu su – sve su to rečenice koje sam čula u prolazu ili u razgovoru, a tiču se ponajviše mlađih migranata i tipiziranih predrasuda koje ih prate.

Ne mogu više kao prije da prošetam do izvora sumpora, žali mi se nedavno komšija. Kaže da ga tamo dočekaju: oni. Misli na migrante kojima je izvor sumpora pored rijeke Željeznice, u blizini naselja u kojem živim, jedino mjesto na kojem se mogu okupati čistom i toplom vodom. Žao mi je ovog privilegovanog gospodina, mog komšije, kojem se bojler ne gasi, kupa se ujutro i naveče po pola sata, pretpostavljam, vrelom vodom se umiva i brije, žao mi je, kažem, što mu mladići koji žele ostati čisti u najdehumanizirajućim uslovima, kvare ugodnu jutarnju šetnju.

Možda ništa ne može bolje opisati agoniju ovih ljudi i oslikati stvarnu sliku bosanskohercegovačke svakidašnjice, kao događaj kojem sam nedavno posvjedočila u tramvaju. Manja grupa migranata stajala je nedaleko od jedne veće romske porodice. U jednom trenutku neko iz te romske porodice ozbiljnim tonom, gledajući u migrante, predložio je ostalim članovima: Hajde da se sklonimo negdje drugo, pomisliće ljudi da smo mi sa njima. Ima u tome nešto beskrajno bolno, nešto što mi je natjeralo suze na oči iako su se svi putnici oko mene smijali ovoj rečenici. Najprije, ova konstatacija možda i najbolje govori kakav je polažaj migranata i migrantica u našoj zemlji – čak i oni najpotlačeniji poput Romkinja i Roma osjećaju da im ne bi išlo u korist kada bi ih neko zamijenio sa tim unesrećenim izbjeglicama. Osim toga, ova tragična rečenica ogledalo je svog tereta straha, grča, obespravljenosti i inferiornosti koje svakodnevno trpe Romkinje i Romi, migrantice i migranti, od strane našeg naprednog društva koje se smrtno uvrijedi kada za njega neko kaže da ima klicu rasizma, fašizma i netolerancije.

Ono što me zapravo interesira jeste pitanje koliko su za ovakvu vrstu demonizacije migranata odgovorni mediji, te senzacionalistički medijski napisi. Naime, uzme li se u obzir da je cilj velikog broja domaćih i regionalnih medijskih portala da prenesu što atraktivniju i sočniju vijest, onda ne čudi da su i oni dijelom saučesnici u dehumanizirajućem odnosu prema unesrećenim izbjeglicama, porodicama u nevolji. To je, dakako, otvoreni pokušaj da se od nemoćnih ljudi koji napuštaju svoje domove kako bi izbjegli od rata, siromaštva, nesigurne političke situacije i slično, napravi udružena, uniformirana zločinačka masa. Takva negativna kontekstualizacija migranata doseže od silovanja pa do roštiljanja patki na livadi. Da bi se što bolje shvatila sva banalnost i brutalnost senzacionalističkih medijskih napisa potrebno je izdvojiti nekoliko konkretnih primjera. Jasno je da pojedini mediji na sve načine pokušavaju poslati negativnu sliku o migrantima/icama, ukazati na to da su kao ljudi inferiorniji, da nemaju tobože evropske kosmopolitske, bijele manire nego su naprotiv dosta egzotični i prosti. Slikovit primjer tome može se naći u medijskom napisu koji govori od tome kako migranti danima u Bihaću love divlje patke u rijeci Uni, a zatim ih roštiljaju na livadi. Nikakav dokaz za takvu maštovitu sliku nikada nije pristigao u policiju, niti je iko vidio takav senzacionalistički prizor. Jasno je, dakle, da se migranti pokušavaju predstaviti kao kriminalci i prostaci. Otkuda potreba da se prikažu na takav način? Šta se zapravo dobija i želi dobiti tom viješću da neki ljudi pored Une love i roštiljaju domaće patke? U ovome zaista ima mnogo naše tobožnje, umišljene i neutemeljene imperijaslističke nadmenosti i želje da se arogantno ponizi drugi i drugačiji.

Pritom, niko ne pokušava niti može osporiti činjenicu da među migranitma vrlo često dođe do nesuglasica koje završavaju fizičkim obračunima, ili da migraniti pokušavaju ilegalno preći granice bježeći od policije, da među njima, kao i među nama, ima pojedinaca koji su prekršili zakon, ali to i dalje ne znači da su migranti organizirana četa koja je prijeteća za sve ostale ljude. Naprotiv, ne treba nikada zaboraviti da su u pitanju ljudi (uglavnom mladi) koji sa ruksacima i potpuno bespomoćni traže bolju i, prije svega, sigurniju budućnost. Odlazak iz domova i odlazak od porodice za ove ljude predstavlja izuzetno težak i traumatičan proces, dalek i nesiguran put, kao i potpuno otisnuće u nepoznato.

Ko smo, odakle dolazimo, kuda idemo, trebamo se svakoga dana iznova zapitati, i znati da iza svakog odlaska uvijek se krije sjena. Pretjerano smo samouvjereni i beskrajno smiješni jer mislimo da je nekome ova naša država primamljiva za život. Migranti/ice koji/e su zaustavljeni/e u Bosni i Hercegovini imaju gotovo iste probleme kao i mi, građanke i građani. Uostalom, obično imamo i zajedničke snove: otići iz ove zemlje, poslati barem djecu dalje iz ove zemlje. Koliko još sutra, zaista, vaša djeca i svi/e mi možemo postati strani i tuđi u nečijoj zemlji, odbačeni, izgubljeni i nevidljivi teret.  Nikolina Todorović, Prometej.ba