Nije riječ o nedostatku pisaca i dobrih knjiga, zapravo ih je više nego ikad,
ali su oni bez prave društvene podrške, bez podrške medija, bez podrške svojih izdavača, bez podrške strukovnih udruženja. Pisci koji i uspiju da objave knjige ne nalaze podršku čitalačkih krugova iako je danas blogerska kultura čitanje digla na viši nivo, a preporuke šta čitati dostupnije su nego ikada. Na pitanje koje se godinama nameće: Da li se daje dovoljno javnog prostora bošnjačkim piscima i bosanskom jeziku? – odgovor je NE, nažalost.
Zašto smo došli u tu situaciju kada su, recimo, na bosanskom jeziku pisali Bašagić, Ćatić, Humo, Čolaković, Nametak, Dizdarević, Hamid i Mehmedalija Dizdar, Sijarić, Selimović, Bašić, Sušić, Hromadžić, Džumhur, Idrizović, Isaković, Kulenovići – Skender i Tvrtko, Pandžo, Begić, Ibrišimović, Taljić, Fetahagić, Mahmutefendić, Ključanin, Musabegović, Karahasan, Zaimović i mnogi drugi?! Kad još uvijek pišu Horozović, Sidran, Bekrić, Musagić, Kajan, Hajdarević, Topčić, Mehmedinović, Baltić, Karić, Hasić, Latić, Brka, Ovčina, Hasković, Topalović, Ibrahimović, Duraković, Musabegović, Šehić, Softić, Uzunović, Đedović, Hasanović, Kujović, Halilović i mnogi drugi?!
Dakle, nije riječ o nedostatku pisaca i dobrih knjiga, zapravo ih je više nego ikad, ali su oni bez prave društvene podrške, bez podrške medija, bez podrške svojih izdavača, bez podrške strukovnih udruženja. Pisci koji i uspiju da objave knjige ne nalaze podršku čitalačkih krugova iako je danas blogerska kultura čitanje digla na viši nivo, a preporuke šta čitati dostupnije su nego ikada. No, kao da je blogerska nepisana politika sklonija promoviranju hiperprodukcije stranih autora, trivijalne književnosti i jeftinih izdanja koja su odslužila svoje u zemljama okruženja, a koja umjesto da završe na rezanju kao remitenda volšebno popunjavaju rafove naših tržnih centara, trafika, pa i malobrojnih knjižara. Ta vrsta prakse domaće autore i izdavače postavila je na margininu margine književne scene, konkurentnosti i pažnje. Tome je doprinijelo i brutalno protjerivanje književne kritike iz štampanih medija (čast malobrojnim).
Ideološko, kulturološko, te polje analoških referenci koje su aktualne na prostoru FBiH obrazuju i potiču javni narativ u kome je puko, najbezazlenije, nacionalno obilježavanje pisca postalo predmetom svojevrsnog prokazivanja iako je uloga književnosti u stvaranju nacionalne svijesti i čuvanju nacionalnog identiteta neosporno ogromna. Dakle, u aktualnom javnom diskursu postoje izrazite tendencije negiranja, relativiziranja i rastakanja nacionalnog bitka. Takav javni, aktualni trenutak Bošnjaci, a samim tim naši književnici i njihova književnost, žive duže od jednog stoljeća, iako u svim relevantnim, univerzalnim enciklopedijama u svijetu biografije pisaca zauzimaju i sadržajem i obimom najviše prostora. Time je istaknuto da se pisci i književnost smatraju vrlo bitnim činiocima nacionalne tradicije i nacionalne kulturne baštine, a samim tim i svjetionicima svjetskog univerzalnog prosperitetnog uma. Tako se zaokružuje jedan egzistencijalni prostor od vanjskog prema unutrašnjem, od čovjeka u svijetu do svijeta u čovjeku i one vječite borbe ideje i materije, realnog i imaginarnog, esencije i egzistencije.
Svako etiketiranje nacionalnog ponosa, kao i pripisivanje mu onog što on ne sadrži u svom habitusu, znači ponižavanje, uvredu i prijetnju s nesagledivim posljedicama u budućnosti. Alarmantno je i pitanje kakvu ćemo ostavštinu predati idućim naraštajima, ako danas pristajemo na floskule-smicalice da je umjetnost anacionalna, da se mora okrenuti svjetskim trendovima i doktrinama, virtualnom čitatelju koji je politički i nacionalno indiferentan. Još su pogubnije aktualne floskule-smicalice da isticanje bošnjačkog nacionalnog prefiksa znači rastakanje (formalno nepostojećeg) bosanskohercegovačkog identiteta, pa i državnosti. Ova vrsta smisalica vodi u dalje podjele, te marginalizaciju kako bošnjačke književne tradicije, tako i aktualne književne produkcije.
Ublažavanje i suprotstavljanje ovim tendencijama moguće je samo kroz institucionalno djelovanje, budući da u savremeno doba ni najsnažniji pojedinac ne može ostvariti značajniji utjecaj van institucija. Imaju li Bošnjaci takvu vrstu institucija, ili ih je potrebno iznova osnivati? Odgovor bi mogao biti: Dijelom imaju, nedostajuće moraju osnivati.
Danas je više nego ikad nužan novi bošnjački kulturni preporod jer jedino on jača bosanskohercegovački. stav.ba