Belgijski pisac Johan de Boose i redateljica Mira de Boose boravili su u ljeto 2021.

u Bosni i Hercegovini i regiji. Ekskluzivno objavljujemo tekst sa tog putovanja, koji dobro ilustrira činjenicu da nas međunarodni posmatrači prvenstveno vide kao i mi sami sebe: kroz rat. Belgijski pisac Johan de Boose je 2021. proveo tri mjeseca u bivšoj Jugoslaviji. Za to vrijeme u Bosni i Hercegovini je, skupa s kćerkom Mirom, režiserkom i stručnjakinjom za perzijski jezik, prevalio skoro dvije hiljade kilometara. Nastojali su da nađu tragove i sablasti rata devedesetih godina. Ljeto 2021. je skroz poludjelo: na sjeveru se ljudi dave u beskrajnim kišama, dok ljudi na jugu umiru od vrućine. Čini se da je Balkan, ako izuzmemo jedan tornado i manji zemljotres, izbjegao ono najgore. Otac i kći De Boose kreću na put u područje gdje se poklapaju njihovi interesi. To područje se zove Bosna i Hercegovina.

Za vrijeme lockdowna 2020. ja sam učio hrvatski/bosanski/srpski jezik (zapravo: jedan jezik s više različitih boja), a moja kći Mira perzijski i turski. Skupa smo, dakle, ovladali Balkanom i polovinom Bliskog istoka. Pritom treba reći da nas dvoje naše zanimanje za istoriju rado provjeravamo u stvarnosti, što znači da smo, čim je završio kućni pritvor, krenuli na put. Pravac jugoistok, ka ranjivoj tektonskoj ploči imenom bivša Jugoslavija – uglu Evrope gdje skupa egzistiraju katolička, pravoslavna i islamska kultura i gdje se ukrštavaju Mirin bliskoistočni i moj slovenski svijet.

Naše putešestvije prati hronologiju raspada Jugoslavije. Krećemo sa sjevera, u blizini Bihaća, i nacionalnog parka Plitvice, gdje je 1991. pala prva žrtva, a završićemo na jugoistoku, u Srebrenici, gdje se 1995. dogodio najveći genocid [u Evropi] od Drugog svjetskog rata, predznak završetka rata, koji je, zapravo, okončan tek nakon operacije Oluja. To će biti naš epilog. Između toga se odvija drama u mnogo činova. 

Našu priču počinjemo u srcu Bosne i Hercegovine, na Boračkom jezeru, gdje žive naši prijatelji. Upravo smo za sobom ostavili Srebrenicu, mrtvi umorni i tužni zbog ljudskog ludila. Ali šta se ispostavlja? Raj postoji! Na Boračkom! Na sredini puta između Sarajeva i Mostara skreni ka planinskom jezeru. Put je u početku pristojan, ali uskoro postaje pun zavoja i strm. Na oštrim zavojima pripazi na auta iz suprotnog pravca. Nakon sat vremena vožnje ulaziš u dvorište Herzegovina lodges, gdje su Goga i Elmir na brežuljku iznad ledničkog jezera izgradili malo naselje kućica za odmor, sa osam apartmana. On je Bošnjak (bosanski musliman), ona Srpkinja. U vrijeme građanskog rata su kao izbjeglice došli u Holandiju. Prvih godina novog milenijuma u zavičaju su izgradili ovu oazu, koja bi da poveže BiH sa Zapadom. Sami peku hljeb, love ribu i prave nakit. Ljetnom kuhinjom odjekuje sevdah (bosanski fado), održavaju se promocije knjiga, prikazuju filmovi i susreću najrazličitiji tipovi ljudi. Odjekuju svakovrsni jezici, između kojih i holandski.

Useljavamo u kućicu imenom “Mostar”, u kojoj visi fotografija Starog mosta (na sedamdesetak kilometara udaljenosti), koji je izgrađen 1566. da bi zbližio muslimane i hrišćane, a koji je 1993. totalno srušen; u međuvremenu je opet sagrađen, ali jesu li se etničke skupine iznova zbližile, to je upitno. Nasuprot tome stoje mir i ljepota kod Goge i Elmira, tako neodoljivi da poželiš zauvijek ostati ovdje. Zvuči skoro cinično, ali ima nade za ovaj svijet. Mira i ja se slažemo: ako bi se čovjek negdje poželio skrasiti za stalno, onda je to ovdje.

Bosanska tuga (aluzija na čuveni roman flamanskog autora Huga Clausa Tuga Belgije (Het verdriet van Belgie) – prim. prev.), tako se naše putovanje može sažeti u dvije riječi.

“Ti si ovisnik o ratu”, kaže Mira. Shvatam da je borbu ovdje vodila moja generacija. Nisam bio tu, ali nije mnogo falilo, poznajem vršnjake koji su bili ovdje: izvještače, humanitarce, avanturiste… Ja sam tada imao preča posla: rodila mi se kći! Ipak se osjećam povezanim s onim što se tu desilo, pomno sam pratio zbivanja. Onaj ko je rođen šezdesetih godina u Jugoslaviji ovim je ratom fucked up, to je bio njegov rat; on još uvijek sanja duhove, ima ožiljke na duši, svako ima neku bol. To u toku ovog putovanja želim vidjeti. Usne mojih vršnjaka su, na žalost, zapečaćene.

“Prisiljavali su nas da ubijamo, a onda očekivali da ćemo se na koncu vratiti u zajednicu.” Riječ ima Zdravko, glavni lik u Looking for horses Stefana Pavlovića, čiji smo film vidjeli na festivalu u Sarajevu. Zdravko je nagluhi bosanski Srbin koji živi na nekom ostrvu. Ne zna se šta je sve proživio. Svuda u Bosni vlada bolna tišina, svjesna ili nametnuta okolnostima.

Na tu tišinu smo na našem putovanju prvi put naišli u Saborskom, na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Na rubu sela strelica pokazuje na jamu, masovni grob u kojem leži nekoliko desetina ovdašnjih žitelja, cijelih porodica, u ovom slučaju hrvatskih, koje su 1991. pogubili vojnici federalne armije, dakle Srbi. Ovdje je počeo pakao. Zašto? Šta je toliko opsjednulo vojsku da ubija svoj narod? Na YouTube slušamo govore predsjednika Miloševića iz 1988. i 1989., u kojima apeluje da Srbi ne smiju biti žrtve nasilja. Srbi ne – ali drugi da? Na Kosovu poziva da se ne zaboravi ono šta se na tom mjestu deslo ni manje ni više nego prije šest stotina godina. Otomani su do nogu porazili srpsku vojsku. Taj poraz je hranio kult srpskog mučeništva. Ovim želi reći da muslimanima nema mjesta u Jugoslaviji, ni tada, ni sada.

Slovenci nisu vjerovali ludaku iz Beograda – nisu li njegovi i otac i mati izvršili samoubistvo? – pa su se, dakle, odvojili. Za Miloševića Slovenija nije bila previše važna, smatrao ih je oholim pseudo-Austrijancima, ali kad je i Hrvatska zatražila nezavisnost, na to se morao dati snažan signal, jer u Hrvatskoj žive i Srbi, kojima prijeti gubitak otadžbine. Ovo je bila posljedica toga, apsurdni masakri à la ovaj u Saborskom.

Vozeći Bosnom, ideš od jedne kulture do druge. Katolička, pravoslavna crkva i džamija, često veoma blizu jedna drugoj, svjedoče o multireligioznoj zajednici, ali među njima, u stvari, ima puno gorčine i tuge. “Prije smo mislili,” piše Igor Štiks, “da je multikulturalnost nešto za jelo, nismo ni znali za tu riječ.” Rat je dokazao da ona doista ima značenje. Na jednoj strani vidimo minarete, koji su u ratu bili uništeni, a sad se opet, zahvaljujući državama Zaliva i Turskoj, blještavo bijeli, uzdižu nad pejsažom. Srbi tvrde da su ovdašnji muslimani preobraćeni hrišćani, sa džihadističkim snovima. Na drugoj strani leži teren Republike Srpske, omeđen ogromnim tablama i zastavama: zapuštene njive, šume s upozorenjima na mine, putokazi s izbrisanim riječima. Ruševine, nijemi svjedoci, išarane grafitima ili crnim sprejom, s tablom “na prodaju”.

Dalje, ka Bihaću, gradu turibnosti. Ovim prljavim ulicama boju daju izbjeglice, jer ovo je ogranak balkanske rute. Sjede u parku, ili odlutaju do supermarketa, većinom Pakistanci. Pogurena žena, sva u zakrpama, prilazi i prosi. Stojimo u redu: pakistanski tragači za srećom, neki starac, i mi, svi sa sendvičem u ruci. Ulica liči na neku iz predgrađa Varšave u komunističko doba (dok sam tamo stanovao). Sivilo koje čak ni sunce ne može uljepšati.

“Čini se da voliš ovo”, kaže Mira. Ne poričem. Ona pravi fotografije, bojim se, dakle, da će to i nju ščepati. Jedini sjedimo na terasi, koja se kupa u očajnoj praznini koju oplemenjujem domaćim zlatnim pivom. Mujezin pospano poziva na namaz; na trgu je i dalje tiho.

Kasnije izlazimo iz zagušljivog grada, kroz klisure, kraj pašnjaka s puno ovaca, dublje u Balkan. “Zemlja melanholije i podrugljivih demona,” napisao je Emil Sioran. Mira navija armensko-tursku muziku. Kako je moguće, pitam se, da se u ovoj očaravajućoj zemlji vodi rat? Može li negdje biti previše ljepote? U starim knjigama piše: čovjek je izgnan iz raja. Još docnije, iste knjige vele, čovjek je bratu svome razbio lobanju. Okolo su rasla stabla masline i konoplja, uzdizale se gore a u njihovoj sjeni porodice pokapale svoje najmilije. Tako to uvijek ide.

Vozimo i vozimo, kraj rijeke Une u pravcu Petrovca, dok nisam toalno iscrpljen, pa se zaustavljamo kod nekog ranča, Motel No 9. Na terasi sjede lokalne pijandure, uključujući šerifa. Osjećam potrebu da svakog čovjeka moje starosne dobi u lokalnom pubu upitam: “A šta si ti radio devedesetih godina?” Ali držim jezik za zubima. Naručujemo nešto vanzemaljsko: vegetarijansku hranu. Dobijamo salatu i krupne, prljavosmeđe, k’o kamen tvrde, mašću natopljene krompire. U sobi je užasno vruće. Mi smo jedini gosti. Noću na ranč pada pretpotopska tišina. Doručak donosi okrepljujući kruh, prerušen u okruglice tijesta. 

Dalje za Jajce, usahlu minijaturu Sarajeva, s tvrđavom i vodopadom. Tražimo hlad pod lipom. Ovdje je u tursko doba pružen jak otpor islamizaciji. Kasnije je najvažniju ulogu igrala Austrougarska, kao i svuda u jugoistočnoj Evropi, gdje je, na koncu konca, izbio Prvi svjetski rat. Tu je 1944. donešena odluka o sudbini Jugoslavije. Na početku rata tu su Srbi, Muslimani i Hrvati živjeli skupa, ali je tada, kao i svuda, izbio međuetnički sukob. Bitku su dobili Bošnjaci.

Na suncem okupanim terasama po prvi put vidimo puno burki. Cijelu jednu generaciju kasnije, rat ne da nije riješio etničke napetosti, nego ih je povećao, upravo na području na kome žive najumjereniji muslimani na svijetu. Salafizam sve više postaje popularan način isticanja. Sad gledamo neku vrstu sarajevskog multikulturalizma: nikabi i oskudno odjeveni sjede jedni pokraj drugih na istoj terasi, vino i čaj na istom stolu.

Malo dalje, u Travniku, imamo “sastanak” sa Ivom Andrićem, koji je tu rođen. On je 1945. napisao roman “Na Drini ćuprija” (o Višegradu, ka kojem ćemo se kasnije zaputiti) i 1961. dobio Nobelovu nagradu, “zato što je sudbinu čovječanstva opisao na osnovu sudbine svoje zemlje”. Potekao je iz siromašnog katoličkog gnijezda, dogurao do diplomate i profilirao se kao antinacionalista. Umro je 1975, pet godina prije Tita. Nije doživio raspad Jugoslavije, a roman o posthumnoj istoriji njegove zemlje će, dakle, morati napisati neko drugi. Rado bih prihvatio bačenu rukavicu, toute proportion gardée, pa ovdje počinjem. Inspirisan Andrićem, mislim na ono što mi je jednom rekao direktor Hrvatskog radija: “Bivša Jugoslavija je slomljeno ogledalo u kome se ogleda Evropa.” Njegove riječi su upozorenje. Uzroci rata opasno liče na probleme koji muče savremenu Evropu: ekstremni nacionalizam, ksenofobija, radikalizacija - zahvaljujući socijalnim mrežama. Nad našim glavama se odvija politička predstava koja izgleda ne shvata da je veza s narodom davno prekinuta a ona se uopšte ne obazire na to, ili, naprotiv, to koristi tako što nastupa sve autoritarnije. 

Volim Sarajevo u svim godišnjim dobima. Zimi se grad kupa u dimljivom svjetlu, prošaran srebrnim snijegom. Ljeti se temperature penju do četrdeset stepeni. Opsada je trajala više od hiljadu dana, od 1992. do 1995, srpski snajperisti su pucali na sve što se kreće. Grad se morao riješiti Bošnjaka, jer su oni zapalili kuću generala Mladića. Kad je njegova kćerka čula koliki je monstrum, počinila je samoubistvo, nota bene, njegovim ličnim naoružanjem. Mladić, koji tvrdi da je ubijena, se sad nalazi u ćeliji u Ševeningenu, odakle može otići samo u grob. Za neke je on i dalje heroj.

U Sarajevu nalazimo hotel u sjeni džamije, u koji prokrijumčarim pivo, jer samo tako mogu ugasiti žeđ u ovom prašnjavom gradu. Jedemo kod Saše u restoranu “Karuzo”. Fasada je skroz oronula, ali se unutra nalazi najljepši enterijer na Balkanu: kao da se spustiš u utrobu starog broda s lakiranim drvenim klupama i ogledalima. Saša je znojavi, širokogrudi, italijanofili čarobnjak, njegova mi kuhinja savršeno odgovara. On pažljivo bira goste, a nama priprema najbolji rižoto, dobro začinjen, s jakim hercegovačkim vinom, rakijom i pitom od jabuka. Dok kasnije lutamo gradom, izbija slavlje: omladina i ovdje zbacuje sa sebe okove lockdowna. Vlažna vrućina donosi na hiljade komaraca. Na ovim ćeš ulicama posvuda naći istoriju. Crvene kocke u obliku ruža na kaldrmi podsjećaju na masakr. Ali večeras svi, skupa s nama, pate od amnezije.

Put za Višegrad je uklesan ravno kroz stjenovite planine. Pun mjesec se kao lopta kotrlja planinskim grebenom. Prolazimo kroz mnogo zloslutnih tunela, osvijetljenih svjetiljkama poput baklji, kao da prolazimo kroz oganj. Na kraju posljednjeg tunela se pomalja čuveni most sa jedanaest stubova. Most je vjekovima bio svjedokom bosanske tuge, ali i veličine. Ima samo jedan hotel, pokraj mosta, s Andrićevom sobom koja nije slobodna, ali koju, zahvaljujući šarmantnoj sobarici, možemo razgledati.

Na brežuljcima jedna do druge stoje džamija i pravoslavna crkva, s zasebnm grobljima punim ljudi koji su se međusobno istrijebili. Svijet je propao, razmišljam, u toku noćne šetnje. Neke kuće su izrešetane mecima, još uvijek, a grafiti vas pozivaju da glasate za Šešelja, oslobođenog ratnog zločinca. Na poluostrvu na kojem je Emir Kusturica, nimalo loš režiser, napravio svoje umjetničko selo, Andrićgrad, s pravoslavnom crkvom u centru sagrađenom za svega nekoliko mjeseci, slavi se velikosrpski nacionalizam, s omažom za Kosovo kao eksluzivno srpskim područjem, mada tamo živi devedeset posto muslimana. Musliman Kusturica se 2005. pokrstio u pravoslavca i sad se zove Nemanja. Melanholični izgled Višegrada je zamka: iza brijega se nalazi hotel Vilina vlas, na glasu kao izvrsno ljetovalište, ali onoga ko se raspituje o onome šta se u njemu dešavalo za vrijeme rata policija odmah zove na razgovor, kao što je u svom dokumentarcu pokazala režiserka Jasmila Žbanić (“Quo vadis, Aida?”). Hotel je bio koncentracioni kamp za muslimanke, koje su tu bile silovane sve dok ne bi začele nove male Srbe. Slavenka Drkulić je o tome napisala potresnu knjigu: “Kao da me nema”.

Iza Mokre Gore leži Grad Srebra, Srebrenica. Idemo najkraćim putem, preko Srbije, što nije pametno, jer se to pokazuje najdužim putem. Ispitivaju nas graničari, lažem da želimo za Sarajevo, nadesno, ali kad upitam kuda vodi taj lijevi put – “ništa interesantno, između ostalog i za Srebrenicu” – ja priznajem: tamo ćemo. Put beskonačno vijuga uzbrdo i nizbrdo, a dolje leži gradić u kome se nikad ništa ne dešava, osim tog jednog jedinog dana, jedanaestog jula 1995, poslije kojeg će postati svjetski slavan, planetarno zloglasan, mada sadašnji gradonačelnik Grujičić tvrdi da svijet ništa ne razumije i da je Zapad pristrasan. Šta to mi ne razumijemo, gospodine Grujičiću? U centru Višegrada nema putokaza za Potočare, ali ih mi sami pronalazimo: fabriku koja je u ratu proglašena za safe area i u kojoj su Bošnjaci imali biti zaštićeni. Pojavio se general s mrtvom kćeri. Međunarodna zajednica mu je puzila pod nogama. Pod njegovim vođstvom i pred očima holandskih Plavih šljemova deportovano je i strijeljano 8370 Bošnjaka. Šta to mi ne razumijemo, gospodine Grujičiću? Neka Vam je oprošteno, tada Vam je bilo samo trinaest godina. 

Goga i Elmir su uhvatili pastrmku, koju će ispeći na kamenoj ploči. Ulje je spremno, bijeli luk, vino. Kod jezera se seoska omladina proteže na ljetnom popodnevu. Okolni borovi se već usred ljeta spremaju za jesen. U kampu postoje upozorenja na požar, ali svi lože vatricu. Raj postoji, postoje ljudi koji ga sami stvaraju. Vrata su otvorena. Ako smo išta razumjeli, onda je to to.

Epilog.

Pošto sam u Hrvatskoj priskrbio nekoliko desetina kvadratnih metara, u pazuhu Jadranskoga mora, selu iz petnaestog vijeka, u kome se dâ dobro razmišljati, katkad posjetim lokalna slavlja. Početkom avgusta se ljudi u Hrvatskoj podsjećaju operacije Oluja, bitke kojom je 1995. okončan građanski rat, nakon što su Hrvati osvojili (ili povratili?) više od deset hiljada kvadratnih kilometara teritorije. Stotine hiljada izbjeglih, na hiljade mrtvih. Operaciju je vodio general Ante Gotovina, alias Mister Cash, koji je u Den Hagu osuđen na 24 godine zbog ratnih zločina, ali je u daljem postupku oslobođen.

U moje selo dolaze stari borci, generalovi vršnjaci, obučeni u uske uniforme, sve sa zastavama i dugim minutama šutnje. Odjekuje himna. Vatreni govor. “Možemo li napraviti biste?” “Možemo”, veli jedna gorda udovica. U crkvi se odvija misa zadušnica. Vrata su širom otvorena i župnikov glas odjekuje selom. Na vrhuncu, kad odjeknu zvona u spomen na Oluju – kunem se da ništa ne izmišljam – nad selom izbije strašna grmljavina.  Johan de Boose    Sarajevo-Opatija-Amsterdam

Johan de Boose je doktor slavenske filologije i pisac. Radi na romanu o bivšoj Jugoslaviji. Objavio je dvadesetak knjiga poezije i proze, djela su mu prevedena na više jezika i dobitnik je više književnih nagrada. Mira de Boose je filmska redateljica i studentica završne godine bliskoistočnih studija i iranologije na Sorboni u Parizu.  S nizozemskog preveo: Goran Sarić Prometej.ba, 2. 1. 2022