Pišem ove rečenice lagano i oprezno, važem svako slovo u gram, sa sviješću koliko je tanka granica između pripovijedanja i propovijedanja kad se povede priča o ljudima kao što je bio Paša. 

Ispričat ću vam priču o nesretnom čovjeku kojeg je život dugo godina lomio, mrcvario, trgao mu dušu na komadiće, sve dok ga na koncu nije dokrajčio. Život je takav, sve redom nas ubija, a neke od nas i preko reda. Amir Džaferagić zvani Paša bio je jedan od onih koji su došli na red brže nego što je to u današnje vrijeme uobičajeno. Umro je u 59. godini života, premlad za smrt, prestar da bi pričali o ugašenoj mladosti.

Vjerujem da je sudba svakog čitatelja upoznala sa takvim ljudima, ako slučajno nije, sigurno je kroz priče drugih ljudi čuo za barem jednu takvu osobu. Od pamtivijeka ljudi vole pripovijedati o tužnima i nesretnima. Pričati o takvima ljudima i njihovim gorkim sudbinama je zahvalno jer pričajući o njima nekako osjetimo zahvalnost vlastitoj sudbini. Iznenada se sami sebi učinimo sretnijima nego što jesmo, baš kao što nam se i vlastiti životi učine vedrijima. U svojoj suštini to je samo još jedna od zabluda nas bijednih i manjkavih jer sve i da smo mnogo grešniji i nesretniji od Paše, mi to svakako nikad ne bismo saznali. Pišem ove rečenice lagano i oprezno, važem svako slovo u gram, sa sviješću koliko je tanka granica između pripovijedanja i propovijedanja kad se povede priča o ljudima kao što je bio Paša. Jer Paša je imao dosta grijeha na duši, baš kao što ga ima svatko od nas, samo što su njegovi bili vidljiviji jer ih on nikad nije skrivao. Rijetki su oni koji će uspješno izbjeći zamku da priču o takvima ne pretvore u životnu lekciju kakav ne treba biti, odnosno kakav život ne treba živjeti. Pisac u meni će pokušati preskočiti tu prepreku, pisac koji je duboko svjestan da život uglavnom nije u našim rukama što god nam o tome pisali današnji autori knjiga o samopomoći. Pisac koji zna da na ovom svijetu - bili pobjednici ili gubitnici, bili uzvišeni ili poniženi - postajemo ono što jesmo zahvaljujući udijeljenim kartama sudbine i te više sile čiju mudrost jako teško spoznajemo, ako se ona uopće spoznati može.

Za sami početak valjalo bi promisliti o nadimku, tom priljepku koji se za mnoge od nas prikači u djetinjstvu i kojeg se ne možemo otresti, sviđao nam se on ili ne, a pogotovo ga se ne možemo kutarisati ako nam nije po volji. Nadimak uvijek nešto govori o nama, pa i onda kad je besmislen. Moga oca su zvali Cijo ili Cija, a mene Cvrcan ili Cvrci. Takve vrste nadimaka, koje nemaju etimološko uporište, smisleno značenje i koje nemaju korijen u samome imenu, obično se daju ljudima koji nam izgledaju bezazleno, koji ne drže gard, pred kojima ne osjećamo nikakvu vrstu straha. Njegov nadimak je bio drugačije vrste. Amira su zvali Paša, a kad nosiš nadimak koji je u hijerarhiji Otomanskog carstva označavao poziciju iznad aga i begova, takav nadimak valja nekako zaslužiti, a kasnije tijekom života i opravdati.

Nedavno sam sjedio sa Farukom u njegovom uredu, u jednom od nebodera na zagrebačkoj Trešnjevci. Rekao sam mu da radim istraživački rad za roman u kojem je jedan od likova odvjetnik i da bi mi trebala njegova pomoć. Uhvatio sam ga u petak, kad je sve obaveze posvršavao pa je bio slobodan da mi posveti više vremena. Popili smo pola boce Jacka Daniel'sa, sa ledom, iz skupljih kristalnih čaša. Kasnije smo se spustili u kafić, u podnožju nebodera. Pričali smo do dugo u noć, o onome o čemu pričaju svi ljudi iz provincije koji se susretnu u drugome gradu, a koji sem svoga podrijetla nemaju previše zajedničkog. Pričali smo o dešavanjima u rodnom kraju. Tko je umro, tko se oženio, tko je odselio, a kad su se teme izlizale otišli smo u prošlost. Faruk Selman, Pašin dobar prijatelj iz mladosti, pričao mi je kako je jednog vrelog ljeta, sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, lutao Portorožom u potrazi za njim. Paša je u Portorožu radio sezonu kao konobar, u Portorožu koji se u današnjem kontekstu ne čini suviše daleko, ali koji je u ta vremena jednoj provinciji u bosanskoj Krajini bio mnogo udaljeniji nego što joj je to danas Berlin. Paša je bio školovani konobar koji je bio na glasu da voli zakinuti goste na računu, što mu nije bilo teško u vremenima bez fiskalnih kasa i tiskanih računa, dok su još olovka i blok bile glavno konobarsko oruđe. Paša bi potkradao goste bez većih moralnih dilema, pogotove one koji bi popili koju čašicu viška. U toj njegovoj navici se zrcalila Trazimahova teza da je nepravednost moćnija od pravednosti iz prostog razloga što je korisnija ovome svijetu. Paša bi zakidao austrijske i njemačke turiste, ali bi se isto tako pobrinuo za sve putnike namjernike iz svoje Sanice koji bi odjednom banuli u Portorož, nepozvani, bez novca i smještaja. Pronalazio bi im neko skriveno mjesto u hotelu gdje bi mogli prespavati, a da ne moraju za to ništa platiti. Hranio bi ih poskrivećki iz hotelske kuhinje, brinuo bi se da im ništa ne usfali i da se na njega ne mogu požaliti ostalim zemljacima kad se sa mora vrate kući. Baš kao i u otomanska vremena, Paša uzima, Paša daje, a raja ga voli.

Ljudi su voljeli Pašu, pa tako i njegov prijatelj Faruk koji je tog ljeta 1985. istom postao punoljetan. U svakoj ljubavi ima nekog interesa, pa i ova nije bila izuzetak. Naime, Faruk se trebao vratiti za Sanicu, ali nije imao dovoljno da plati autobusnu kartu. Dosjeti se od Paše posuditi nešto novca. Tražio ga je cijelog dana, ali ga nije uspijevao pronaći sve dok se mrak nije spustio nad slovenskim primorskim gradićem. U ono specifično doba večeri svakog turističkog mjesta na Jadranu, kad dobrostojeći turisti sjede u restoranima sa svojim obiteljima i večeraju, a oni manje dobrostojeći šetaju ulicama i ližu sladolede, Faruk je konačno uspio ugledati Pašu. Sjedio je sam na terasi jednog elitnijeg hotelskog restorana, bez vidljivog znaka da mu smeta što je usamljen. Činilo se da uživa onako kako su paše nekada davno uživale i nije mu trebao nitko drugi da bi tu sreću potvrdio. Ispred njega je bila butelja crnog vina, a na tanjuru se nalazila orada sa gradela prelivena marinadom od maslinovog ulja, češnjaka i sitno nasjeckanog peršina. Bio je lijepo odjeven. Crvena polo majica, sa malenim krokodilom sa prednje strane, standardne leviske 501, a na nogama crne cipele na špic koje su se blještale od sjaja. U tom prizoru pronalazimo arhetip izgleda za kojim je žudio svaki bosanski provincijalac, čežnju da se vanjštinom udaljiš od svog iskonskog identiteta, od siromaštva i bijede iz koje si potekao. Provincijalci su oduvijek dobro znali ono što će intelektualci i filozofi velikih gradova vječno negirati, pogotovo oni koji su odrastali u bogatijim obiteljima nikad ne iskusivši siromaštvo. Odijelo ponekad ipak čini čovjeka. Bilo je Faruku drago što ga je pronašao u takvome izdanju koje je za Pašu bilo standardno. Nije osjetio zavist koja bi bila prirodna za tinejdžera koji je proveo pet dana na moru prehranjujući se paštetama iz marketa, ali uskoro će ostati začuđen zbog nečeg drugog. Ta začuđenost će ga pratiti do kraja života, a iz nje će se na kraju roditi zavist. Paša uz svu svoju dragu volju nije imao dovoljno da mu može posuditi. U džepu je imao tek toliko da plati račun, ostavi solidnu napojnicu, da bi mu na kraju možda ostalo nešto siće da zvekeće kad te večeri bude skidao svoje levisice prije nego što legne u krevet. Pitanje zašto se mora ostaviti napojnica, ako se radi o zadnjim novcima u džepu, postavit će samo oni koji nikad u životu nisu radili kao konobari. Cijela ta anegdota, ta činjenica da je netko spreman ostaviti posljednji novac za luksuznu večeru, novac od kojeg bi se uz ravnomjernu potrošnju moglo komotno tjedan dana preživjeti kupujući suhu hranu, Faruku niti danas, u petom desetljeću života, nije do kraja jasna. Na takvoj nonšalanciji, na tom urođenom mladalačkom zenu koje živi samo za danas, koje odbija razmišljati o sutra, na tomu će do kraja svog života, ugledni zagrebački odvjetnik Faruk Selman, ostati vječno zavidan Paši.

Pašu sam prvi put sreo kad sam imao osam godina. Bilo je to 1997., dvije godine nakon što je Sanica oslobođena u operaciji „Sana-95“. Te godine je povratak svojim porušenim kućama bio u punom zamahu, pa se i Paša vratio iz Hamburga u kojem je proveo svoje izbjeglištvo. Bio je vitak čovjek, sa osmijehom od uha do uha, baš kao što su ga u to vrijeme imali svi povratnici, opijeni optimizmom i vjerom u neku bolju budućnost. Sa sobom je donio nešto novca, kuća mu za razliku od mnogih nije bila totalno devastirana pa se mogao odmah useliti, počeo je raditi kao konobar u lokalnom restoranu. Ubrzo će se oženiti mladom djevojkom crne kovrčave kose od čije ljepote zastaje dah. Rodila mu je dvije prekrasne kćerkice. Kao što Faruku nikad neće biti jasno Pašino ponašanje onog dana u Portorožu, tako ni meni nikad neće biti jasno što se sa njim dogodilo nekoliko godina poslije. Što je točno krenulo po krivu?

Dolazimo do ključnog dijela ove priče, do raskrižja gdje se ona komplicira i gdje ja kao treće lice i pisac ne mogu ponuditi dodatna objašnjenja. Da živim sto života sumnjam da bih shvatio što se sa Pašom počelo dešavati tih poslijeratnih godina. Svaki čovjek ima jednu svoju dubinu čije dno drugi ne mogu dotaknuti, čak ni oni koji su mu najbliži. Paša je postao alkoholičar. To što je postao alkoholičar, samo po sebi i nije previše čudno. Dok god je ljudi biće i alkoholičara, a pogotovo će ih biti u malim bosanskim provincijama u kojima je alkoholizam društveno prihvatljiviji od jutarnjeg trčanja. U varošicama na pola puta između sela i grada koje su pune nesretnih melankoličnih duša, alkoholizam uistinu nije čudan, on se romantizira, o njemu se pjeva sjetnim glasom Tome Zdravkovića. Čudno je to što je Paša bio autodestruktivniji od svih ostalih alkoholičara koje ću za života upoznati, a Bog zna da ih nisam upoznao mali broj jer i sam volim popiti. Još je čudnije što je prezirao alkohol i uglavnom nije uopće pio. U društvu bi naručivao kraći esspresso i mineralnu vodu. Svima koji bi ga pokušavali nagovoriti da popije jednu - jer od jedne mu neće biti ništa - neurotično bi psovao sve po spisku. Pogotovo onima koji su znali za njegov problem, a u malim mjestima poput Sanice, gdje ljudi tračevima liječe dokolicu, svi znaju pojedinosti o životu svakoga.

Paša je imao faze ludila koje bi trajale od petnaest dana do dva mjeseca kad bi konstantno pio bez triježnenja, ako u triježnjenje ne računamo onih par sati sna. To bi se redovno dešavalo iz godine u godinu. Krenulo bi to iz lokalnog kafića, sve dok njegovo ponašanje ne bi počelo uznemiravati druge goste. Bio bi na silu izbačen iz lokala, dobivši zabranu ulaska u kafić sve dok se ne otrijezni. Tu odluku prešutnim dogovorom ispratila bi ostala ugostiteljska konkurencija u gradu. U tim fazama postao bi neugodan, u takvom pijanstvu je bio neprepoznatljiv čovjeku kakav je bio u trijeznom stanju. Teturao bi ulicama, ponekad režao poput psa, ponekad pjevao poput slavuja, a većinom psovao poput kočijaša. Ulazio bi u konflikte, često bi dobijao batine od ljudi kojima tolerancija nije jača strana. Kad bi potrošio sve novce i popio sve one zalihe rakije koje bi držao u špajzu – nek se ima za obloga – počeo bi opsjedati komšiluk. U gluho doba noći lupao bi po tuđim vratima, derao bi se drugim ljudima ispod prozora. Nisu slušali njegove želje, a kad bi pojedini iskazali slabost i počastili ga bocom rakije, navukli bi prijezir cijelog sela na sebe. Paša se danima ne bi brijao i tuširao, hodao bi bradat i čupav u poderanoj odjeći, u totalnom kontrastu sa imidžom šminkera koji je cijelog života njegovao. Nekad bi prespavao u jarku kraj ceste, ponekad bi se budio ranom zorom u tuđoj avliji. Kad bi se te faze ludila dešavale zimi, širi dio komšiluka bi se konsolidirao, pa bi se pobrinuli da zaspe na toplom. Nekoliko puta su ga pronašli kako spava u snijegu. Vodili bi ga njegovoj kući, ložili bi mu vatru da zagriju sobu, pokušavali bi ga natjerati da nešto pojede. Nakon mnogo sličnih epizoda primorao je svoju ženu da ga ostavi. Jednog dana, ta hrabra djevojka, pokupila je stvari i zajedno sa djecom otišla svojim roditeljima. Pašu čak ni to nije moglo promijeniti. Te faze bile su redovne, kao mjesečeve mijene povrh male grmečke kotline, sve dok u 59. godini života organizam nije potpisao predaju. Takvu neuobičajenu i strastvenu autodestruktivnost kod običnog čovjeka više za života neću vidjeti. Sa njom ću se susretati čitajući i proučavajući biografije značajnih umjetnika, poput rock glazbenika kao što su Ian Curtis iz Joy Divisiona ili Curt Cobain iz Nirvane, ali čak i oni, u usporedbi sa Pašom, mi ne predstavljaju intelektualni izazov. Njihovi motivi su mi mnogo jasniji, iako naravno nikad do kraja jasni, dok će mi Pašini ostati vječna misterija.

Kad me kum prije nekoliko dana nazvao da mi dojavi vijest o Pašinoj smrti ostao sam zatečen, onako kako nas zatekne vijest o odlasku osobe u cvijetu mladosti. Unatoč svojih 59 godina starosti, Paša u mojoj glavi nikad nije ostario. Nikad nije postao dida sa francuzicom na glavi i kevom u ruci. Da je doživio stotu, nikad takav ne bi postao. Posljednji put kad sam ga vidio imao je na sebi Ralph Lauren košulju, koja u trgovini košta polovicu prosječne bosanske plaće. Pušio je cigarete, srkao kraći esspresso, ispunjavao listić kladionice. Unatoč bolestima koje su ga načinjale, unatoč mršavom ispijenom licu, unatoč tomu što ga zbilja nikad prije nisam vidio starijeg i oronulijeg, čak i takav se mogao prodati da je deset godina mlađi nego što je zapravo bio. Tko ga ne zna, kupio bi tu priču. Lokalni mangup u vječnoj adolescenciji mogao je to prodati sa lakoćom. Kum je zaključio da je Paša jedan od onih likova o kojima će se još dugo godina pričati priče, lik sa posebnim mjestom u saničkoj mitologiji. Kroz to prenošenje iz usta u usta, njegova priča će se postepeno mijenjati, prilagođavati, svaki pripovijedač ubacit će nešto svoje da bi anegdotu o njemu učinio smiješnijom, svaki seoski dramaturg će izmisliti nešto tužnije o Paši, nego što je tužno uistinu bilo. Oni koji budu slušali o njemu za dvadesetak godina iz samih priča neće više biti u stanju doznati ništa bitno o Paši. Možda i zato ove rečenice eksplodiraše iz mene, naglo kao rijeka Sanica iz kamena na svome izvoru, sa sviješću da je dug put do Crnog mora, a taj nam put svima valja preći.

Kad ljudi poput Paše odu iz naših života, ljudi koji nam nisu bili suviše bliski, ali su svejedno bili dovoljno upečatljivi da ćemo na njih imati sjećanje do kraja života, uvijek ćemo da ih pamtimo po jednoj dobroj sceni, kao što pamtimo dobre filmove. Film po kojem ću ja da pamtim Pašu vezan je uz jednu nadrealnu scenu, prizor koji kao da je iskočio iz filmova ranoga Emira Kusturice, samo što je ova scena bila stvarna i nije stvorena u svijetu scenarističke fikcije. Rano je jutro, sabah, ljetni dan. Paša stoji na svome balkonu, a ja ga gledam sa ulice. U ruci mu saz kojeg ne svira previše dobro, ali uspješno hvata ritam. Pjeva iz sveg glasa, budi cijelu ulicu iz sna. Ljudi izlaze na kapije, bunovni u papučama, da vide što se to čuje, tko ih to budi u ranu zoru.

Il' je vedro,Il' oblačno, Il' je tamna noć

Il' je sunce. Il' je mjesec, Il' je bijeli dan

Odzvanjaju cijelom ulicom stihovi iz njegova promukla glasa koji uspješno hvata tonove. Kvalitetom pjevanja nedovoljnom da stvori karijeru na estradi, a opet dovoljnom da bude ugodan svakom uhu, tim autoritativnim glasom koji nije dolazio iz njegova grla, već negdje iz dubina umorne duše. Ono što na estradi rijetko imamo prilike čuti, a kod Paše smo viđali oduvijek, jeste kanaliziranje bola u pjesmi. Paša bi pjevajući proživljavao duševnu bol protagonista u sevdalinkama, zato sam tom glasu želio vjerovati. Teško mi je pojmiti da ga više nema dok razmišljam o toj sceni. Nisam se zatekao u Sanici kad je umro, nisam bio na dženazi, samim time manje mi je mrtav nego ljudima koji žive dolje. Mi koji živimo vani imamo taj problem da sporije procesuiramo smrt ljudi iz zavičaja. Sramota me priznati, a moram na pravdi istine, da ponekad više nisam siguran tko je dolje živ, a tko mrtav. Strah me je upitati mnoge poznanike kako su im roditelji jer se bojim da ću prouzročiti neugodnu situaciju. Tako i sa njegovom smrću nisam i nikad neću biti do kraja siguran. Kad god budem prolazio njegovom ulicom, kad god bacim pogled na taj balkon, čekat ću da iza zavjesa proviri Paša sa sazom u ruci. Da opet povede pjesmu svojim oštrim promuklim glasom, da svježi jutarnji zrak prepolovi svojom snagom.

Armin Harambašić, Prometej.ba