To su ljudi koji nisu htjeli zadnjih dvadeset godina na teveu gledati iste face, iste priče, iste prijetnje i iste dogovore da se ništa ne dogovori. To su ljudi koji nisu pristali živjeti između ukidanja i otcjepljenja.

Imam jednog druga ovdje u Holandiji, ali ne mogu mu otkriti ime jer bi se naljutio. I ovo sam ga jedva nagovorio da objavim. Za potrebe teksta zvaćemo ga Damir, i to da bismo bili politički korektni i ne otkrili je li Damir Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Radio je sa mnom godinama, i tako smo se počeli družiti. Iz Sarajeva je. Proveo je mladost u Dalmaciji, tamo studirao i onda se vratio raditi u Sarajevo, uglavnom u turističkom sektoru. Bosnu je napustio prije ravno pet godina, i sa ženom i sinom došao u Holandiju. Ona je prije toga živjela ovdje, pa je imala holandsko državljanstvo i mogla se snaći bez problema. Otad, kad god pričamo o Bosni, kod njega vidim dozu gađenja, a najviše mu se gadi naša malograđanština, minder-politika, društvena uhljebljivanja i sve ostalo što se svakom normalnom insanu gadi.

Ipak, po mom mišljenju, Damir malo pretjeruje. Otkako je došao, ravno pet godina nije zagazio na naša područja, a toliko je odbijao o tome i pričati da sam pomislio da mu se u Sarajevu desilo nešto veoma ružno. Ljetuju na Arubi i Dominikanskoj Republici i ne žele otići čak ni u njegovu Dalmaciju. Pitao sam ga nekoliko puta zašto je to tako, ali nisam dobio suvisao odgovor. Čini se, iako imaju dosta naših prijatelja, te su srdačni i dragi, da uopšte ne žele da imaju mnogo veze s Bosnom. Kao da su cijeli taj život prekrižili i krenuli od nule.

Damir i njegova porodica su među stotinama hiljada ljudi koji su u zadnjih nekoliko godina zbrisali glavom bez obzira. Većina tih ljudi koji danas žive uglavnom po Njemačkoj, ali i po drugim evropskim zemljama, nisu bili SDA glasači, a ogroman dio njih će reći da ih je upravo SDA otjerala iz BiH. To su sve oni tihi ljudi koji su samo htjeli živjeti od svog rada, družiti se, povremeno otići na odmor i ne brinuti hoće li sutra imati novaca da prehrane porodicu. To su ljudi koji nisu htjeli zadnjih dvadeset godina na teveu gledati iste face, iste priče, iste prijetnje i iste dogovore da se ništa ne dogovori. To su ljudi koji nisu pristali živjeti između ukidanja i otcjepljenja.

A tako izgleda i sada, dok Bosnu i Hercegovinu trese, kažu zvaničnici, najveća poslijeratna politička kriza, koja nekako obično počne pred izbore. Ovaj put je to počelo malo ranije, ali nije se teško zaroviti u arhivu i pronaći šta se dešavalo 2018., 2014. itd., pa i pred neke lokalne izbore. Bukvalno već petnaestak godina živimo na relaciji „ukidanje – otcpjepljivanje“, a ni jedno ni drugo se nikad nije desilo, niti zasad uopšte ima šanse da se desi. A opet, iako možda postoji politički dogovor između vladajućih partija, ne bi bilo čudno da dogovor preraste u konflikt, tako da je vrlo teško predvidjeti šta će se dešavati dalje, ali da je SDA dio ludila, govori nekoliko nepobitnih činjenica.

Prva je npr. ta da Željko Komšić, dugogodišnji SDA igrač, otvoreno laže javnost kako nije moguće raspustiti Dom naroda i kako bi se stvorio kontraefekat. Nisam stručnjak za te stvari, ali mi je već godinama simptomatično kako je moguće da samo SNSD i HDZ prijete blokadama, dok SDA to nikad ne radi, nego se kao trudi da država funkcioniše. Tu lijepo ispunjavaju svoje uloge dobrog i lošeg policajca, ali nikad nisam čuo da SDA kaže „pa dobro, blokiraćemo sve, nećete ni vi dobiti plate“, pa tako unedogled. Svakako je mnogo bitnih životnih stvari na kantonalnim nivoima, ali naravno da SDA ne može žrtvovati čak ni ono malo državnih funkcionera zarad nekog višeg interesa.

Drugi razlog je taj što se vrlo rijetko priča o finansijskim posljedicama po manji entitet ako bi SNSD sproveo ovo o čemu Dodik već godinama priča. Još prije šest godina sam napisao tekst u kojem sam opisao kako bi RS izgledala kao nezavisna država, a danas bih samo neke manje stvari iz njega promijenio. Teško da bi takva neka tvorevina uopšte opstala i na kakvom planu, a kamoli međunarodnom. Finansijski bi propali dok bismo rekli keks, osim ukoliko bi Rusija i Srbija konstantno davali finansijske injekcije, ali nije baš da smo se nagledali ruskog dijeljenja para u zadnjem stoljeću. Teritorijalno bi bili odsječeni jedni od drugih, i morali bi kopati tunele kada bi htjeli iz Bijeljine u Banjaluku. Stanovnici Istočnog Sarajeva bi mahom izgubili poslove u državnim, ali i privatnim firmama po Sarajevu, a znamo da ih ogroman broj radi u Sarajevu. Pasoši im ne bi više važili i desila bi se potpuna kiprizacija države, što bi za posljedicu imalo da manji entitet propadne na svim nivoima. I naravno, SDA ovo nikad ne govori, a jedini razlog za to je to što učestvuju u cijelom ludilu, te iako ne blokiraju, vrlo dobro znaju zašto im ovo odgovara.

Treći, ali ne i posljednji razlog su detalji koji su vidljivi onima koji prate politiku malo dublje nego ostali, pa tako mogu vidjeti da se neke odluke usvajaju jednoglasno, poput recimo odbijanja sastanka sa MMF-om, gdje je Fiskalno vijeće 100% glasalo za istu stvar, a među njima i Fadil Novalić i Safet Softić. Ili sjednice Predsjedništva gdje nema čak ni pokušaja preglasavanja, iako Dodik nije bio na svakoj sjednici. Ili konstantno zvanje upomoć Visokog predstavnika jer smo mi sami nesposobni da riješimo bilo šta. Ili konstantna koalicija „s pobjednicima“, iako se na državnom nivou moglo ići i sa SDS-om. I tako dalje.

Sve ovo zaista govori da se radi o izrežiranoj podvali, i to već po stoti put, jer da SDA želi napraviti državu od BiH, oni bi to i uradili, i ne bi se konstantno vadili kako im eto ne daju Srbi i Hrvati, što se lako može vidjeti i na primjerima kantona gdje nema ni HDZ-a ni SNSD-a.

I tako mene jutros zove moj drug Damir, i pita, kao nekog ko se više razumije u to, hoće li biti rata. Rekoh, „šta to tebe briga, ti si raskrstio sa svim“. U to me urazumi i reče da, iako su mnogi raskrstili, tamo su i dalje porodica, imovina i prijatelji, i ovo onanisanje nad svim tim što smo mi, a i svi naši, gradili tolike godine, zaista više ne može pod kožu. Kazah mu da mislim da neće biti konflikta, ali da nisam više ništa siguran. Iako mi svi racionalni pokazatelji govore da se nema za šta ratovati, da su teritorije etnički čiste, da nema teškog oružja i oruđa, da je želja za ratom manja nego ikad, da nema ekonomske opravdanosti, da je to sve predizborna igra, ipak i pored svega toga znam da je dovoljno nekoliko stotina budala da se sve potpali i ode u neku stvar. Moguća je, rekoh mu, kiprizacija, gdje bismo se fizički odvojili jedno vrijeme, ali čisto sumnjam da će i do toga doći. Ipak, ono u šta sam siguran je to da SDA i njihov satelit Željko Komšić itekako stoje iza svega, iako se na prvu čini da to nije tako; a da zaista nije, oni bi barem u jednom momentu progovorili o raspodjeli PDV-a, velikim firmama koje su većinom u FBiH, rudnicima, turizmu, teritorijalnoj nepovezanosti RS-a i svim drugim razlozima koji govore kako se upravo Srbima najmanje isplati ratovati. Ali oni to neće reći jer onda neće imati ko braniti Bošnjake od zlih Srba i Hrvata.

Damir nakon toga pita „a šta je konačni plan SDA u tom slučaju“. Naravno, svaki normalan čovjek bi pomislio da stranka koja sebe zove državotvornom ima nekakav dugoročni plan, ali se u ovom slučaju ipak vidi da toga nema. Konačni plan je sitno šićarenje i kokošarenje po državnim firmama i službama, uhljebljivanje rodbine i život na ivici konflikta. Konačni plan je daljnje raseljavanje pametnih ljudi po Njemačkoj jer se tako procentualno glasovi SDA povećavaju. Konačnog plana koji je dobar jednostavno nema, jer da je SDA htjela napraviti državu po svojoj mjeri, pa recimo da bi ona bila i pretežno bošnjačka, još poslije rata bi više radili na procesu povratka, animirali bi ljude da glasaju iz inostranstva, a ne bi se desilo da na svakim izborima dođe manje glasova poštom nego na prethodnim. Da samo 20% dijaspore glasa u BiH, a mnogi bi bili prijavljeni u RS-u, mogao bi se promijeniti bilo koji zakon ove zemlje, ali nove generacije dijaspore danas nemaju ni naše dokumente, a kamoli da znaju kako se prijaviti za glasanje. Čak i mnogi koji su se školovali u BiH danas granice prelaze sa stranim pasošima i ne znaju čak ni gdje su naše ambasade. Da je SDA htjela normalnu zemlju, oni bi uradili sve osim ovoga što su radili zadnjih 30 godina jer bi tako napravili državu po mjeri barem svojih glasača. Ali nisu, jer onda ne bi bilo kokošarenja i sitno-šićardžijskih interesa. Nisu jer više vole milju danas nego deset milja sutra. Nisu jer nisu kadri i sposobni unaprijed razmišljati. Nisu jer možda njih tada ne bi bilo. I džaba je izgleda činjenica da ih svakodnevno napuštaju najjači kadrovi, njima je politika bir, i oni neće lako odustati od svojih principa, a principi su zaglupljivanje, uhljebljivanje, onepismenjavanje i raseljavanje. Tako je jednostavno najlakše.

Bilo bi lijepo da nas sve ovog puta demantuju, pa da konačno kažu da je car go, ali bojim se da se ni ovoga puta to neće desiti. A car je već odavno go i pokazuje nam ono što ne želimo gledati. Mirza Softić, Prometej.ba