U svom znamenitom djelu Vefejâtul-e'ajân ve enbâu ebnâuz-zemân, Ibn Hallikan je spomenuo i slučaj islamskog učenjaka malikijskog mezheba,

kadije Abdul-Vehaba el-Malikija (973.-1035./362.-422.h.g.), za kojeg je rekao da je morao napustiti Bagdad zbog teškog materijalnog stanja u kojem je živio. A kada je napuštao svoj rodni grad Bagdad, rekao je: Bagdad je pravi dom za bogataše, a za bankrote je prebivalište nevolje i bijede. U njemu sam bio zanemaren od ljudi, poput primjerka Kur'ana u kući nevjernika. Naime, on je većinu svoga života u Bagdadu živio u siromaštvu, da bi na kraju napustio Bagdad i otišao u Egipat gdje je preuzeo ulogu kadije i njegovo materijalno stanje se u potpunosti promijenilo. Postao je bogat nakon dugog vremena siromaštva i bijede. Međutim, nije dugo uživao u dunjalučkom izobilju. Ubrzo se razbolio i usljed teške bolesti je umro. Prenosi se da je, prije nego je ispustio dušu, rekao: ”La ilahe illallah, kad smo počeli živjeti, umrli smo.” Tj., kad smo počeli uživati u dunjalučkim blagodatima, zatekla nas je smrt.  Dunjalučki život je čudan i nepredvidiv. Koliko je samo ljudi koji se cijelog života trude i umaraju da bi zaradili što više novca i osigurali sebi siguran i ugodan život u starosti. I kad neko od njih zaradi i sakupi dovoljno imetka, i kad dođe vrijeme za odmor i uživanje u onome što je zaradio, pojave se razna iskušenja i bolesti koje mu ne dozvoljavaju da na miru i u rahatluku pojede zalogaj hljeba, a kamoli nešto drugo, ili ga pak iznenadi smrt, a on prethodno sagradio sebi kuću i opremio je po svom ukusu, ali mu nije bilo suđeno da u njoj živi i jedan dan. Kad je poželio da živi i uživa, umro je.

Naš život na ovome svijetu je poput stabla sa mnogo listova, kad god koji list opadne, stablo se sve više približava svome kraju i nestanku. Pravi sretnici su oni koji život na dunjaluku provedu u pokornosti Allahu i dobrim djelima, a pravi nesretnici i stradalnici su oni koji žive na dunjaluku daleko od Allaha i Njegove upute. To je, uistinu, težak i tjeskoban život. Stoga, dok smo još na dunjaluku, dok smo još na obali i čekamo našu lađu da nas preveze na drugu obalu, iskoristimo blagodati zdravlja, znanja, imetka, ugleda i sl., u pokornosti Allahu, a ne u grijehu i nepokornosti. Činimo djela zbog kojih ćemo se obradovati kad ih vidimo na Sudnjem danu, a ne ona koja će nas rastužiti, osramotiti i učiniti zauvijek nesretnim.

Koliko je ljudi koje je zemlja davno prekrila, a oni su živi među nama svojim znanjem koje su ostavili, imetkom koji su uvakufili, putem, džamijom, školom, česmom, koje su sagradili, ili sinovima i kćerkama koje su odgojili i koji su nastavili hoditi svijetlom stazom pobožnosti, dobročinstva i služenja ljudima, na kojoj su ih roditelji ostavili. A koliko je opet onih koji žive među nama, ali su, usljed neznanja, stranputice, nemara i provođenja života u igri, zabavi i grijehu, beskorisni sebi i drugima i stoga mrtviji od onih u kaburovima. Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić   saff.ba