Kao svaki insan na ovom prolaznom dunjaluku, doživio sam puno uspona i padova. Moji roditelji uvijek su mi bili neizostavna podrška i ja sam to zaista cijenio,

ali zbog pritiska koji sam imao od njih, povremeno bih znao izigrati njihovo povjerenje. Odrastao sam u prilično lošem okruženju, te bio jako nemirno dijete, ali nikad ne bih pomislio da sam ja osoba koju će možda Allah počastiti, odnosno uputiti na pravi put.

Njegovom voljom i odredbom upisao sam medresu i krenuo svoj put na pravi način. Kada bi me pitali zašto sam upisao tu školu, nikada ne bih znao dati odgovor, samo bih zanijemio jer sam samom sebi postavljao pitanje kako sam dospio tu. Vidio sam kolika je disciplina i kako se moram ponašati,  što sam prihvatio, ali kada bih došao kući, zbog pritiska od roditelja, kao da sam jedva čekao da dam sebi oduška i počinim neki grijeh. Pri dolasku kući čekali bi me moji prijatelji, koji su me dosta puta nudili raznim stvarima, poput droge, alkohola, ali ja sam to odbijao.

Nažalost, šejtan je uspio da me nadmudri i probao sam i jedno i drugo. U početku nisam osjećao ni grižnju savjesti jer mi je prešlo u naviku pri povratku iz škole za vikend, da odem i uživam u korištenju alkohola, droge. Propuštao bih namaze, krio se na razne načine jer mi je srce bilo poput kamena, a duša stavljena u okove. Sva ta priča trajala je duži vremenski period, tačnije do dana kada sam psihički skroz potonuo i kada su mi u misli dolazile najgore stvari. Tako mi Allaha, smučio sam se sam sebi, pogledao bih se u ogledalo i htio da dignem ruku na sebe.

Mislio sam da moj život više nema smisla, da sam u glavi svojih  roditelja uzoran i pametan mladić, a ustvari sam osoba koja je licemjer, munafik. Jednom prilikom dok sam sjedio u sobi i mislio da sam skroz pokleknuo, neko mi je pokucao na vrata sobe. Brzo sam obrisao suze, malo se pribrao i otvorio vrata. Ta osoba koja mi je pokucala na vrata bio je moj najbolji prijatelj koji me nikada nije napustio i uvijek je bio moja desna ruka. To je bila Allahova milost jer me Allah nije zaboravio u trenutku kad sam ja zaboravio Njega. Pokušao sam ostati pribran i ne pokazivati emocije pred svojim prijateljem, a on kao da je znao šta mi treba i šta mi je falilo.

Tek u tom trenutku shvatio sam da sam ja bio slijep čovjek kojeg je šejtan zaveo do te mjere da čak pomisli na to da digne ruku na sebe, a svog dobrog ahbaba sam zagrlio svom snagom i zamolio Allaha da mu podari sve najbolje, kako na ovom tako i na budućem svijetu. Nakon ovog dešavanja progledao sam, posavjetovao se i maksimalno počeo izbjegavati društvo koje me odvelo u propast. Poslije toliko vremena mogao sam u rahatluku sjediti sa svojim roditeljima, znajući da ispravljam stvari i da sam konačno ona osoba kakvom me oni smatraju.

Kako sam završio medresu i krenuo na fakultet, bojao sam se da u novoj sredini ne upadnem u loše društvo i krenem opet lošim stopama, dragi Allah počastio me je dobrim insanima koji su obavljali namaz i čak po nekim postupcima zaključio sam da su možda čak i bolji od ljudi koji su išli sa mnom u medresu. Poslije svih dešavanja i mog povratka Allahu, zapitao sam se čemu sam zaslužio da me On počasti hairli društvom i čak spasi moj život u trenutku kad je već sve zamalo otišlo u propast.

Koliko sam samo bio nemaran i nezahvalan, pored svih blagodati koje mi je Allah dao, postidim se i iz sveg srca pokajem. Vrijeme sigurno ne mogu vratiti, ali sam shvatio da sebi takve stvari više ne smijem dopuštati, čak i kada padnem, odnosno učinim bilo kakav grijeh, nastojim učiniti tevbu, natopiti sedždu suzama i iz toga izaći samo jači sa jasnom poukom da mi se to više ne ponavlja. Hvala Allahu, Koji me nije zaboravio u trenucima kada ja Njega jesam, te Ga molim da mi oprosti jer osim Njega grijehe niko ne može oprostiti. n-um.com