Iako je Zoran Milanović predsjednik Republike Hrvatske i sukreira vanjsku politiku Hrvatske,
njegovo trenutačno ponašanje ne čini ga ozbiljnim sugovornikom za rješavanje otvorenih pitanja između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Posprdni komentari dio su njegovog stava prema susjednoj državi, a dok je bio premijer, nije učinio ništa značajno za približavanje odnosa dviju država, ali ni dvaju naroda – Hrvata i Bošnjaka. Konstanta u Milanovićevim izjavama posprdan je i podrugljiv odnos prema Bosni i Hercegovini, a imaginarij kojim se služi temeljen je na devetnaestostoljetnim orijentalističkim predrasudama prema Bošnjacima muslimanima. Na predsjedničkim izborima održanim 5. januara 2020. godine građani Republike Hrvatske izabrali su Zorana Milanovića, bivšeg premijera i bivšeg predsjednika SDP-a, za petog predsjednika Republike Hrvatske. Milanović je na krilima općeg nezadovoljstva mandatom Kolinde Grabar Kitarović i odličnom marketinškom kampanjom sa sloganima “Predsjednik s karakterom” i “Normalno” zadobio povjerenje 1.034,389 birača. Još važnije i teže od toga, pridobio je vjeru ljudi kako će donijeti promjenu.
Uloga predsjednika u Hrvatskoj ima ceremonijalnu ulogu, predsjednik zajedno s premijerom imenuje ambasadore, dodjeljuje odlikovanja i vrhovni je zapovjednik vojske. Međutim, ima važnu ulogu kada je riječ o općoj klimi u društvu, njegove izjave i djelovanje može bitno utjecati na stanje društva, što se najbolje vidjelo u mandatu Kolinde Grabar Kitarović kada je koketiranjem s radikalnom desnicom bitno polarizirala hrvatsko društvo. Milanovićev rejting nezaustavljivo je rastao nakon izbora, inauguracijski govor bio je državnički, uz naglasak kako je Hrvatska “kuća za sve”, i činilo se kako je Hrvatska dobila predsjednika koji će biti stabilizirajući faktor. Tako je bilo sve do prije otprilike mjesec dana. Prvo je 16. septembra Zoran Milanović pozvao i primio Milorada Dodika, i to, kako Milanović tumači, ne kao člana Predsjedništva BiH već kao vođu bosanskih Srba. Već sutradan biva uhićen Dragan Kovačević, šef državne firme JANAF koji je nekoć bio Milanovićev protukandidat za predsjednika SDP-a. Međutim, Milanović odmah javnosti otkriva kako je s Kovačevićem nedavno bio na ručku. Nakon toga, javnost doznaje niz pikanterija oko djelovanja Kovačevića i njegovog bližeg kruga ljudi.
Prije svega, otkriva se kako su se u Slovenskoj 9 u klubu koji je organizirao Dragan Kovačević okupljali mnogi ugledni i moćni ljudi, među kojima i sam predsjednik Zoran Milanović. Prema navodima svjedoka, u klubu se jelo i pilo, kartalo, pojedini spominju i hostese i eskort dame, ali ne treba ulaziti u zonu filmskog da bi stvar bila zanimljiva. Naime, Zoran Milanović boravio je u klubu u vrijeme dok je Dragan Kovačević bio pod mjerama prismotre, što znači da su snimljeni njegovi razgovori koje je vodio u klubu. Odmah nakon što je to otkriveno, Milanović je bijesno napao premijera i ministra unutarnjih poslova zbog toga što navodno nisu znali za istragu i za mjere, očito kivan što on nije bio obaviješten o tome. Postavlja se pitanje: O čemu je to Milanović razgovarao a što nije smjelo biti snimljeno?
Pored toga, Milanović je priznao kako je u klubu boravio tokom općeg lockdowna zbog virusa korona tokom marta ove godine. Tu je zanimljiva hronologija njegovih izjava, 22. septembra izjavljuje kako nije bio u klubu ove godine, tri dana kasnije izjavljuje sljedeće: “Mislim da nisam, ali, ako i jesam, bio sam s dvije ili tri osobe u svom društvu”, 26. septembra kaže kako je išao u klub kako se ne bi bacala hrana koja je ostala, a konačno priznanje dolazi 29. septembra, kada kaže da je bio u klubu dva dana nakon potresa, što znači, u vrijeme lockdowna.
Dakle, dok su svi građani morali biti zatvoreni u svojim domovima, predsjednik Republike jeo je i pio u društvu za korupciju osumnjičenih ljudi u nekakvom podrumu. Međutim, afera sa sastajanjem u klubu zanimljiva je iz još nekoliko razloga. Naime, u tom klubu Dragan Kovačević primio je mito u iznosu od 1,96 miliona kuna, a fotografija nastala iz spomenutog kluba pokazala je kako na šanku postoji brojač novca. Isto tako, u klubu su se okupljale mnogobrojne poznate osobe, ministri, suci, odvjetnici, glumci, pjevači, političari itd. U klub je dolazio i Boris Malešević, PR stručnjak i strateg Milanovićeve kampanje koji nije naveden u Milanovićevim finansijskim izvještajima, što je on opravdao rekavši kako je odlučio volontirati za njega. Ipak, u javnosti se pojavila teza kako je možda Milanovićeva kampanja finansirana crnim novcem koji je cirkulirao u klubu u koji je zalazio, dakako, ovo je na razini špekulacija.
Nakon otkrivanja afere, Milanović postaje krajnje nervozan te pomalo nadrealan i u svojim svakodnevnim izjavama i statusima na Facebooku počinje vrijeđati i napadati sve redom na krajnje neprimjeren način, služeći se doslovno rječnikom ulice. Na meti Milanovića našli su se njegova bivša stranka SDP i njen novi predsjednik Grbin, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, opozicijske zastupnice koje je nazvao “samodopadnim narikačama”, mediji, premijer, ministri koje je nazvao magarcima, analitičar Puhovski, kojeg je nazvao drukerom itd. Teško je i pobrojati sve koje je Milanović proteklih dana napadao i vrijeđao. Postoji i još jedna konstanta u Milanovićevim izjavama, a to je posprdan i podrugljiv odnos prema Bosni i Hercegovini, a imaginarij kojim se služi temeljen je na devetnaestostoljetnim orijentalističkim predrasudama prema Bošnjacima muslimanima.
Cijela situacija s Milanovićevim retoričkim divljanjem koincidirala je s Dodikovim dolaskom u Zagreb. Važno je podsjetiti kako je Zoran Milanović u kampanji prozivao Grabar Kitarović zbog “odabira lošeg društva”, naglasivši kako su lideri poput Orbana, Erdoğana, Vučića, Trumpa i Putina ustvari loše društvo, a onda je kroz nepunih godinu dana odlučio pozvati i primiti Milorada Dodika, koji je takve susrete imao jedino još s Aleksandrom Lukašenkom i Vladimirom Putinom, s potonjim na marginama određenih događaja poput samita. Isto tako, Zoran Milanović na Bosnu i Hercegovinu gleda kao na nešto necivilizirano i loše, vidljivo je to iz njegovih izjava odranije, naprimjer, kada je u kampanji rekao Škori i Grabar Kitarović da “mogu ići savjetovati u Prnjavor”. Međutim, Prnjavor je Milanović spominjao još i u kampanji 2015. godine, kada je rekao sljedeće: “Mi nismo Prnjavor, neka se nitko ne uvrijedi, mi ne slavimo cajke, mi ih suzbijamo i to će biti dio našeg programa”, rekao je Milanović, optuživši HDZ da je prepisao program jednog tamošnjeg političara.
U svojoj nedavnoj seriji napada, prilikom vrijeđanja opozicijskog zastupnika Tomaševića, rekao je da se oblači kao da ide na “teferič na Ilidži”. Pored osebujnog stila kojim ismijava tradiciju u Bosni i Hercegovini, ono što je važnije jeste Milanovićevo vanjskopolitičko djelovanje prema Bosni i Hercegovini. Nedavno je odlikovao pripadnike HVO-a, i to među njima i one koji su osuđeni za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, nakon čega je postao ikona desnice u Hrvatskoj. Komentirajući dolazak Bakira Izetbegovića na sastanak s Plenkovićem i Čovićem u Zagrebu, Milanović je ništa manje arogantno komentirao kako, “koliko se on sjeća, Izetbegović dugo nije bio primljen kod Plenkovića”.
Iako je Zoran Milanović predsjednik Republike Hrvatske i sukreira vanjsku politiku Hrvatske, njegovo trenutačno ponašanje ne čini ga ozbiljnim sugovornikom za rješavanje otvorenih pitanja između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Posprdni komentari dio su njegovog stava prema susjednoj državi, a dok je bio premijer, nije učinio ništa značajno za približavanje odnosa dviju država, ali ni dvaju naroda – Hrvata i Bošnjaka. Dapače, nazvao je BiH “velikim sranjem” i državom u kojoj nemaš s kime razgovarati.
Danas Zoran Milanović rame uz rame s HDZ-om (i onim u RH i onim u BiH) provodi ofanzivu kako bi se promijenio Izborni zakon prije općih izbora 2022. godine u BiH. Unatoč tome, čini se da samo uspijeva polarizirati javnost i od nominalnog ljevičara postati ikona radikalne desnice. Isto tako, na međunarodnom planu, unatoč diplomatskoj ofanzivi, nema se sluha za teme koje nameće Milanović. Vidljivo je to i po nedavnoj posjeti američkog državnog tajnika Mikea Pompea Dubrovniku, kada na pres-konferenciji nije niti jednom riječju stao na stranu Hrvatske u pitanju Bosne i Hercegovine iako je premijer Plenković naglasio da je i to bila tema sastanka. Zaključno, Zoran Milanović potrošio je sve kredite koje je imao nakon izbora, a pogotovo je dokazao da ne može biti stabilizirajući faktor u odnosima između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Piše: Armin HODŽIĆ stav.ba