"Vodili smo ljubav u hotelima, zbog njega sam završila u duševnoj bolnici"
Je li u Jugoslaviji bilo moguće ispite položiti preko kreveta? Sudeći po ispovijestima studentica iz 1982. godine, ako je studentica bila za, itekako je bilo moguće... Neke su ispričale šta se dogodilo kad su odbile, dok su druge otkrile šta se događa kad kažeš “da”. O njihovim životnim pričama pisao je Yugopapir. Mart 1982: Nije ni novo ni neobično da profesori i asistenti fakulteta i studentice – stupe u neke druge odnose, koji s podučavanjem nemaju mnogo veze (osim podučavanja u jednom veoma određenom smislu). U to ko koga podučava nećemo ulaziti, jer to zavisi od slučaja do slučaja…
“Pozove me u svoj kabinet…” Na jednoj strani je uvijek znanje, koje pravilno upotrijebljeno jedno vrijeme može sebi priuštiti mlado, nepotrošeno, svježe tijelo. Na drugoj – tijelo koje je često i nosilac glave koja zna ili ne zna kakvi su završeci ovakvih avantura; hoće ih ili neće. Aleksandra Novaković diplomirala je na Ekonomskom fakultetu prije dvije godine. Visoka je, vitka, rasna: Sve je počelo na pismenom ispitu. Bio mi je to posljednji ispit. Nisam sklona prepisivanju, ipak, za ovaj ispit spremila sam ‘puškicu’. Izvadim je u neko doba i, kako sam bila nespretna, dežurni profesor to primijeti, priđe mi i pozove me u svoj kabinet, jer mu je spisak tamo. Ja mu kažem da me zapiše tu, da nema potrebe da idem s njim gore. Kako je on insistirao, odemo i tamo on meni odvoji jednu pedagošku žvaku. Ja slušam. Znate li da se ovakvi prekršaji kažnjavaju sa šest mjeseci zabrane polaganja ispita, pita me. Bez obzira, kažem, vratite mi indeks. Odredi mi da dođem za dva dana. Ja pošaljem prijateljicu. Pa, nije mi to bilo baš pametno, jer joj on kaže da će ga samo meni dati. Indeks, mislim - priča Novaković.
– Pokušala sam tada da s njim razgovaram prijateljski. Kažem mu lijepo zašto sam prepisivala i da mi je to posljednji ispit. Nek' radi što hoće, samo nek' mi vrati indeks. On kaže, hajde, pitaću vas ovdje. Nije vrijedilo. Sasluša me i saopšti mi da nisam zadovoljila. Naravno da nisam. Postajalo mi je jasno kako ga jedino mogu zadovoljiti - kazala je tada Novaković. Zašto, profesore, baš mene, jesam li vas bilo čime izazvala, pitam ga. Upravo zato što se ne date. Čitao sam posljednji "Start". Sličite na duplericu, jeste li to vi? - pitao je. Tako, dakle! Intelektualac! Ne čita samo stručnu literaturu nego i štampu. Naravno – pa udžbenici imaju jedan nedostatak: nemaju strane s golim ribama, kaže ona. Onda on zaključa vrata, toči nam viski i kreće na mene. Rvali smo se mi tu jedno petnaest minuta, sve dok ga nisam otjerala u materinu i izletjela van. Došla sam po svoj indeks još jednom. Neuredna i masne kose, kako sam redovno odlazila kod njega, sve u nadi da će ga proći volja. Sretnem ga u hodniku. Izlazimo iz zgrade. On mi postavi nedvosmislen ultimatum. Poći ću sad, odmah s njim u njegovu vikendicu ili ću biti kažnjena. Rekla sam mu šta mislim o njemu, a mislila sam dosta toga, i dva dana kasnije vidim na oglasnoj tabli da mi je zabranjeno polaganje ispita tri roka - kazala je ona.
- Odem onda u odsjek za studentska pitanja i ispričam im šta mi se dogodilo. Tamo mi kažu da mi je najbolje da ćutim, jer nemam dokaza za svoju optužbu. Nisam mogla da se otmem utisku da su priče kao što je moja već slušali. Ispit sam položila nekoliko mjeseci kasnije kod drugog profesora - ispričala je. Sanja, crnka, markantna, na kraju studija književnosti. Spremala se za izlazak i pričala: To je bila ljubav. Stvarno ljubav. On je u to vrijeme bio asistent. Enciklopedija koja hoda. Obožavala sam ga uvijek s istog mjesta u prvom redu amfiteatra. Meni su tada bile 22, a njemu 37 godina. I tako, sve dok ga jednom nisam vidjela u restoranu, kako s još dva asistenta sjedi i pije. Ona dvojica odu, a on sjedne sa mnom. Počne mi se udvarati, otprati me do kuće i poljubi u ulazu. Ja shvatim da sam totalno, apsolutno i nepovratno zablesavljena. Nekoliko mjeseci smo se viđali svakodnevno. Sve je bilo kao u nekom snu. Koliko je taj čovjek mašte imao – to nije normalno. Gadno je bilo samo to što šest puta nisam uspijevala da položim ispit. Pita nas komisija od tri profesora. Jedan od njih je on, a ja, kako ga vidim, paralizujem se i vratim cedulju. Izvodio me u klubove. Upoznavao s književnicima i pjesnicima. Počela sam piti zajedno s njima. Ljubav smo vodili u sobama njegovih prijatelja ili u hotelima, ali mi to nije bilo važno. Jednog dana, kad je Beograd bio stvarno bijel, bio je ogroman snijeg – kaže on meni da je oženjen i da ima dijete. Onda su još neke stvari bile bijele.
“Završila sam u duševnoj bolnici” Viđali smo se i poslije toga. Rjeđe i tužnije. Postalo mi je jasno da je sklon ženama. Da se boji starosti, da je odlaže – da se koprca. Da mu ja pomažem. I tako, sve dok ga jednog dana nisam vidjela na ulici zagrljenog s djevojkom koja je bila moja prijateljica na fakultetu, a njegova studentkinja. Tada sam se otkačila. Završila sam u duševnoj bolnici u Kovinu. Od tada su prošlo četiri godine, a ja ne znam jesam li to preboljela. Jer, vidiš, sad, dok sam ti ovo pričala, postalo mi je svejedno gdje ću večeras biti, hoću li i s kim spavati.”
Jelena, visoka, kovrčava, brineta, agresivna, izvanredni student jugoslavenske književnosti: “Odem ja jednom prijaviti ispit, bila sam na drugoj godini prvi put, neko čudno jutarnje doba, i obavim to, unaprijed znajući da to radim uzalud, kad vidim kako se mota oko mene. Ne znam čovjeka. Visok, mlad, onako… malo pretenciozan. Što ‘oće ovaj od mene, mislim se. Kad on, lijevo – desno, kaže da je on tu asistent i, ako hoću, da možemo zajedno popiti kafu u biblioteci. Ajde, da popijem i tu kafu, baš da vidim što ‘oće. Priča on meni o svom kraju s nostalgijom. Postane mi jasno! Spustio se dasa s planine gdje su sir i kajmak kao trava i ostavio matorcima u amanet da se brinu, šire i jačaju imanje dok on časkom napravi karijeru u Beogradu. Zakaže on meni i sudar. Pristanem ja, baš da vidim što hoće. Odemo u kino. E, ljudi moji, samo što je film počeo, on navali.
Pusti me, budalo jedna, kažem mu ja, ‘oću da gledam film, zato sam i došla. I ništa, izađemo iz sale i ja mu kažem da to ne može tako, a on meni da ga zaboli, da ima još šest riba s faksa i da ne mogu sve da dođu na red, a ja tu nešto izvodim. E, i mene zaboli.” “Višu turističku školu završila sam preko kreveta” Sonja, plavuša, koketa. Daljnji komentari su suvišni. “Što se tu ima pričati? Ja se nisam uspjela odlijepiti od prve godine prava pa sam se prebacila na Višu turističku. Jednom, na Pravnom, vidjela sam kako je profesor doveo na ispit jednog fudbalera, upisao bi ocjenu, i ovaj je otišao. Još su se i rukovali. Ja sam taj ispit pala. Tu je počelo. Nemoj od mene očekivati da ulazim u detalje. Mogu ti reći samo ono što si došla čuti: da sam Višu turističku školu završila preko kreveta. Pa šta? Lakše ispite sam spremala i polagala – za sve ostale šestice, radile su intervencije. Najprije sam odvojila jednog profesora. Nije bilo teško, naprotiv. Pa drugog, a on mi je nabacio trećeg. Ta trojica su bila dovoljna. Zaboga, pa svaki od njih je prijatelj nekih drugih profesora iz škole. Neke nisam ni vidjela, a položila sam ispit. I danas, ponekad, izađem s njima. Sve u svemu – nije to bilo loše vrijeme. Tekst: Radmila Jovović (ITD, 1982.)