Hafiz Husejn ef. Čajlaković poznati je bosanskohercegovački imam, hafiz i vaiz. Rođen je 1963. godine

 u Orahovici kod Zenice, a Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završio je 1983. godine. Od 1986. godine nosi časno zvanje hafiza Kur'ana. Trinaest godina obavljao je dužnost imama, hatiba i muallima u džematu Babići (Orahovica, Zenica), a od 1997. godine imam je u džematu Poljice, također na području Medžlisa Islamske zajednice Zenica. Prvi je imam u Zenici koji je nakon Drugog svjetskog rata klanjao teravih-namaz s hatmom. To znači da se na svakom rekatu teravih-namaza prouči po jedna stranica, a do kraja ramazana i cio Kur'an. Na takmičenju učača Kur'ana u Zagrebu dva puta osvajao je drugo mjesto, a drugo mjesto osvojio je i u Sarajevu u takmičenju iz hifza cijelog Kur'ana. Završio je trogodišnji studij na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici. Husejn Čajlaković pripada grupi najpoznatijih i najomiljenijih bosanskih vaiza, govornika. Putuje po džematima u BiH i dijaspori. Predavanja je držao u bosanskim džematima u Americi, Njemačkoj i Švicarskoj. Autor je velikog broja knjiga s islamskom tematikom. Hafiz Čajlaković za Stav govori o aktuelnim temama, a njegove odgovore na naša pitanja donosimo u formi kratkih zabilješki, od kojih je svaka zasebno predavanje.  O sreći pričaju nesretni:

Bismillah! Allah kroz Kur’an govori o opomenama prošlim narodima, a i za nas važi sve ono što je Allah kazao. To je univerzalna poruka jer za Boga nema ni prošlosti ni budućnosti. To je trajna sadašnjost. Sve ovo što se događa na dunjaluku, kako reče jedan naš akademik, za Boga je repriza, a za nas premijera. Već se, dakle, sve dogodilo. Kada Allah u Kur’anu govori o mnogim narodima koji su bili opomenuti i kažnjeni, kaže se “da je to bilo iznenada”, “da to oni nisu osjetili”. I nama je ovaj virus došao iznenada. Stoga se i zapitujemo o svojoj sudbini jer o sudbini govore uglavnom oni kojima je loše. Kad ste čuli nekog kome je fino da priča o sudbini? O sreći pričaju nesretni – takav je insan po svojoj prirodi. A kad je tom insanu dobro, tad ne brine ni o čemu i na Boga zaboravi. I to puno govori o nama. Ashabi, drugovi Poslanika, a. s., više su se radovali belajima i iskušenjima nego blagodatima. Svaka blagodat ih je udaljavala i odvodila od Allaha, a svaka nesreća i problem približavao ih je Bogu. Insan je po svojoj prirodi, kako nas uči Kur’an, “slabić”. Kako se kaže u Kur’anu: “Kad mu je loše, on je očajan, a kad mu je dobro, on je nedodirljiv.” Vidjeli smo to u ovom našem vremenu, da su svi oni kojima su bila data dobra ovog svijeta bili nedodirljivi, od političara do estrade.

Možda je hajr da se sve ovo dešava. Živjeli smo jedno veliko blagostanje. Ja sam to često imao običaj reći da ćemo možda u budućnosti spominjati blagostanje u kojem smo živjeli. Govorio sam da se nikad nije ljepše i bolje živjelo na zemlji od kad je Bog stvorio Adema, a. s., do danas. I eto, i tad smo kukali i bili nezadovoljni. Bili jedni protiv drugih. Velika je zavidnost vladala, ljubomora, odsustvo ljubavi. U takvom ambijentu mi smo se pitali šta ćemo s našom djecom, kako da se nosimo s razvodima brakova, s kockom, ovisnostima o drogama, golotinjom i nemoralom. Vidjeli smo da tada najpametniji nisu znali šta da kažu. Iz jednog takvog stanja ulazimo u drugu krajnost, da se pitamo šta sad da radimo. A ovo je možda tek uvertira u teška vremena koja je Poslanik najavio. Jer kad se nešto ovakvo pokrene, ne znam kako bi se moglo zaustaviti. Mi smo ušli u ovaj proces kao likovi u Kafkinom Procesu, pa onda svako radi ono što mu se naredi ne pitajući se je li to ispravno ili ne. Oni šibači tamo udaraju ko god im dođe, bio on prav i zdrav, kriv ili nevin – potpuno je svejedno. Oni rade svoj posao.

Kad dođe takvo stanje da najmudriji i najpametniji neće imati odgovore, kako je to najavljeno u hadisu, čovjek se treba posvetiti samom sebi. Svaka civilizacija ima svoj kraj. Kad se dijete tek rodi, pouzdano znamo da će jednog dana umrijeti, da ima svoj kraj. Ja sam na neki način iščekivao ovu situaciju već osam godina, gledao šta će to nas iznenaditi. Sigurno je da situacija u kojoj smo sada morati imati posljedice. Nešto će se dešavati. Ja ne bih, poput nekih, govorio da će se tog i tog datuma desiti to i to, da će te i te godine biti smak svijeta. Ka tome se svakako ide, a kako će se to odvijati – ja ne znam.

DOK JEDNOME NE SMRKNE, DRUGOME NE SVANE:

Sve što Allah šalje – to je hajr, dobro. Sve što nas od Allaha pogodi, to je dobro, a ono što nije dobro, e to je od nas samih. Vjernik na sve gleda drugačije. Makar se i razbolio, umro, poginuo – pa umro je kao šehid, na Božijem putu. U ovome je veliki hajr za sve one koji su se razmetali da se dozovu. Neki ljudi i neke žene nasmijani su ovih dana. Znam neke ljude koji su sa svojim ženama bili došli do ludila. Te šopinzi, te ekskurzije, te putovanja… A sad se sve to smirilo. Dok jednome ne smrkne, drugome ne svane. Eto, Allah nas je sve smirio, čak i ove ovisnike i kockare. S te strane, ovo je hajr. Ko je bio dobar, bit će još bolji, a ko je bio loš, možda će doći tobe ili će biti još gori. Neki se nisu dozvali, neki u ovakvim iskušenjima budu još gori – kako nas poučava Kur’an. Njima šejtan nagizda to njihovo loše ponašanje, pa i ne skontaju. Kad vidim kako je do jučer nešto značilo, a danas ništa ne znači, koliko smo se do jučer bavili jedni drugima, a danas smo samo sobom pozabavljeni, koliko se smrti bojimo (samo ne znam je l’ se Boga bojimo?), onda je moja poruka da se posvetimo sebi. Manje pričajmo o samom virusu, a više o povratku Allahu.

Pričajmo o Sudnjem danu, kad će se svako o sebi zabaviti, kad će majka od svog djeteta bježati. Bit ćemo goli i bosi, a to nećemo ni vidjeti od straha. Taj nas trenutak sve čeka. I s koronom i bez korone, to će doći. Nek nam ovaj hal bude priprema za ono zvanično najteže stanje, a to je stanje poslije smrti i Sudnji dan. Pa šta nam je, mi zikrimo virus: korona, korona, korona… Kao da Boga tu i nema. Kao da se više i ne umire od moždanog i srčanog, tumora, i tako dalje. I to je psiha. Allah, dž. š., u Kur’anu spominje strah iz kojeg se rađa sve drugo, a kad nas obuzme strah, s nama je lahko upravljati. Postajemo masa, što bi rekao veliki alim, imam Gazali, 80 posto je masa, a 20 posto su budale i intelektualci. Masa se za njima povodi. Zato je sad vrlo važno ono što ćemo kazati masi, da se ona opredijeli kako treba, da vidi istinu kakvom ona jeste, da se spašava. Ne znam šta se može spasiti na globalnom planu, jer kad nešto krene globalno, onda treba poslušati Poslanikov savjet i gledati da spašavamo sebe, svoju vjeru i one oko sebe, da idemo što dalje od civilizacije.

SUMNJE ŠTO PODSJEĆAJU NA TITIN VAKAT

Već čujem da brat bratu rođenom ne smije doći, ne zbog policije već zbog straha. To me podsjeća na vrijeme UDBA-e i Titinog režima, kad je svako u svakoga sumnjao. Sad su druge sumnje: je li ovaj zarazan, hoće li kome prenijeti virus… Međutim, mi smo bili razdvojeni i prije virusa. Svako je u svom svijetu živio, u tom svom virtualnom svijetu. Mi nismo sada iznenađeni tom fizičkom, već duhovnom samoćom. Blokirani smo i bojimo se kako ćemo preživjeti. Kako to na nas utječe u vjerskom smislu? Ne znam, ali nisam čuo da se neko baška pokajao, došao tobe. Allah zna kako će biti. Mi trebamo znati da je ovo Božiji projekt koji se odvija preko ljudi. Poslanik, a. s., znao je da će se neke stvari desiti, da je nešto već određeno, pa opet je to primio veličanstveno. Melek Džibril donio mu je s Kerbele zemlju na kojoj će poginuti njegov voljeni unuk, hazreti Husejn, pa je hazreti Aliji rekao: “Znam čovjeka koji će te ubiti.” A vidite, nije Poslanik tad rekao: “Ja Rabbi, der ovo promijeni!” Poslanik je najavio i mnoge druge stvari…

Naravno, ovo ne znači da ne treba doviti i moliti Boga, ali nema tih trikova s kojima možemo promijeniti Božije planove i projekte. Allahovoj volji se mora upokoriti. On je vladar nad vladarima. Sjetimo se hićaje o onoj trojici koja su se našla u bezizlaznoj situaciji, kad ih je vladar zatvorio i rekao da će ih pogubiti ako do jutra ne sravnaju jedno brdo. Oni su mogli svu noć razmatrati zbog čega su dovedeni u tu situaciju, zašto su zatvoreni, ali nisu, već su prihvatili realnost u kojoj su se našli. Halalili su se međusobno i Allaha zamolili da im pomogne, jer on je i nad vladarom vladar. Postupili su poput one žene koja je svom mužu, osuđenom na smrt, dok je čekao da svane jutro u kojem će biti izvršena vladareva naredba, rekla: “Ima vladar svog vladara, vladara svih svjetova, pa se ti Njemu obrati.” Kad su na sabahu došli po ovog čovjeka, on je mislio da ga dolaze pogubiti, ali oni rekoše: “Mi smo čuli da si ti tesar. Hajde skuj mrtvački sanduk za vladara, on je umro.” Tako je bilo i s ovom trojicom: kad su iskreno zatražili pomoć, ona je stigla. Brdo je bilo sravnjeno sa zemljom, a vladar je umro. Braćo moja, pa ima još do sabaha, i mi imamo vremena.

DOVA JE ŠTIT VJERNIKA

Gledajmo da spašavamo sebe i one oko sebe, a Bogu prepustimo brigu o dunjaluku, o globalnoj situaciji, jer ona teče mimo naših želja. Svemu će doći kraj pa i ovoj civilizaciji. U ovim vremenima treba nam zaštita, kako fizička, tako i duhovna. Ona je i potrebnija, jer kad je čovjek u strahu, on je pogodno tlo za napade od strane džina i šejtana. Jednostavno, sa strahom nam padne duhovni imunitet, isto kao kad nam krv oslabi, pa smo podložniji fizičkim bolestima. Poslanik, a. s., učio nas je kako da se zaštitimo i od jednih i od drugih bolesti. Još u vrijeme ashaba, koji su bili najbolja generacija ikad, sami vrhunac duhovne čistoće, bile su prisutne epidemije. Nije se moglo pobjeći od onog što Bog pošalje. Naš Poslanik nam je preporučio čistoću. U onom vremenu ograničenih higijenskih mogućnosti, iz pustinje Poslanik govori o značaju čistoće i higijene.

Što se tiče duhovne zaštite, kad smo ovako slabi, preporučujem jedan kratak jutarnji i večernji zikir koji bismo trebali učiti. To je Poslanik preporučio protiv svakog zla. Ova dova glasi: “Euzu bi kelimâtillahit-tâmmâti min šerri mâ halek.” Poslanik je preporučio da se ovo uči kad se dođe u jedno mjesto, garantirajući da tome ko ovo prouči ništa ne može naškoditi. Evo lijepe dove, posebno za one koji putuju ovih dana. A dova protiv svih zala, i ljudskih i džinskih, i vidljivih i nevidljivih, glasi: “Bismillahillezi lâ jedurru measmihi šej’un fil erdi velâ fissemâi ve huvessemi-ul-alim.” Ova dova uči se tri puta ujutro i tri puta navečer. To bi trebali sada svi da uče, i zbog pandemije i zbog ovih duhovnih bolesti i strahova. Preporučio bih još da se uči i jedan ajet iz sure Kehf, koji su učili mladići iz pećine: “Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom životu prisebnost.” Ovaj ajet bismo trebali učiti svako jutro, posebno petkom, za zaštitu od Dedždžala i njegovog projekta. Gledajmo da sačuvamo svoju vjeru, da s ovog svijeta odemo s dinom i imanom, kad je kome suđeno. Od toga pobjeći ne možemo.

SAD SMO I SLUŽBENO “EMANCIPOVANI” JEDNI OD DRUGIH

Naše su džamije zatvorene, naš društveni život sveden na minimum. Sve je nekako uređeno tako da se ne možemo zajednički sastajati. Često sam govorio: Šta ako nam se granice zatvore? Idite na hadž dok se još na hadž može ići. Osjećao sam da će se nešto desiti pa sam 2016. godine otišao na umru da se na neki način oprostim s Kabom. Razmišljao sam kako su haremi u Meki i Medini prepuni i pitao se kako bi sve to izgledalo kad bi se svi stranci otjerali… Naravno da onda ne bi bilo toliko ljudi na tim mjestima i tad bi se vidjelo koliko i oni “vole” klanjati. Možda nam ovim Allah pokazuje koliko ko zaista želi klanjati! Džamije su kod nas bile pune samo za džumu. Bilo je dosta džamija na koje se dolazilo isključivo na džumu. Pa u našim je džamijama bilo po 5-6 ljudi na sabahu. Tako je bilo i u Titinom vaktu, tako je i danas. Samo je džuma u međuvremenu postala trend. Ali eto, ko je klanjao, može to činiti i u svojoj kući, kako je Allah preporučio Musau, a. s.: “Učinite svoje kuće kiblom i klanjajte namaz.” Ko hoće klanjati, može to činiti i u kući, ali ovdje nisu samo džamije u pitanju. Ne može se otići ni na kahvu, ni na utakmicu, nigdje. Kao da se želi da se ljudi “emancipuju” jedni od drugih, a već smo bili daleko jedni od drugih. Sada je samo ozuhurila ta slika. Sad smo i službeno “emancipovani” jedni od drugih.

U Kur’anu se kaže: “O, vjernici, brinite se o sebi. Neće vam naškoditi oni koji su zalutali ako vi budete na pravom putu. Allahu ćete se svi vratiti i on će vas obavijestiti o onome što ste radili.” U vremenu iskušenja i smutnji, kad više niko nije pametan, ne možeš ti ništa reći kako bi promijenio globalno stanje. Nego, gledaj svog posla i moli Boga da budeš na pravom putu. Ko je na tom putu, Allah mu garantira zaštitu. Džamije su nam zatvorene, ali eto prilike da u samoći uradimo nešto radi Allaha. Uradimo ono što je do nas, a Allahu prepustimo sve drugo.      RAZGOVARAO: Hamza Ridžal     stav.ba