Evropi, Sjevernoj Americi i Australiji), a pozdravljam i sve građane susjednih država.Ovo je moj drugi uzastopni tekst u kojem se referiram na dešavanja na Kosovu. Prethodni sam objavio na Facebooku konkretno u vezi izjave predsjednika Kosova prošle sedmice.Povod za ovaj tekst je rezolucija parlamenta Kosova o „genocidu Srbije na Kosovu“.Kao i u prethodnom tekstu, naglašavam da su dva međunarodna suda, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, te Međunarodni sud pravde, presudili da je nad, citiram, „Muslimanima Bosne i Hercegovine“ izvršen genocid. Iako se obje presude fokusiraju na događaje iz jula 1995. godine „u i oko Srebrenice“, presuda Međunarodnog suda pravde nedvojbeno kaže da je genocid počinjen „nad Muslimanima Bosne i Hercegovine“.

 

Niti jedna druga presuda koja tretira događaje na teritoriji bivše Jugoslavije u periodu 1991.-2000., bilo kojeg međunarodnog ili domaćeg suda, ne uključuje kvalifikaciju zločina genocida. Dakle, suma sumarum, jedini narod nad kojim je u ovom periodu počinjen genocid su „Muslimani Bosne i Hercegovine“, odnosno Bošnjaci, kako se po Ustavu BiH naziva narod kojem pripadam.Sa obzirom da se rad Haškog tribunala privodi kraju, šanse da bude donijeta presuda o genocidu nad nekim drugim narodom, a vezano za događaje u periodu 1991.-2000., su ravne nuli.

Rezolucijom o „genocidu Srbije na Kosovu“ parlament Kosova, po mom mišljenju, sebi dodjeljuje ulogu suda te jednom političkom, oportunom prečicom, jednim proizvoljnim političkim činom, događaje na Kosovu sa kraja prošlog vijeka dovodi u istu ravan sa događajima koji su sudski, pravosnažno, utvrđeni kao genocid nad Bošnjacima.

 

Dakle, Kosovski parlament uspostavlja jedan opasan presedan koji kao posljedicu može imati niz rezolucija drugih parlamenata na teritoriji bivše Jugoslavije, ali i izvan ovog regiona, gdje bi tvrdnja o tome nad kim, gdje i kad je počinjen genocid zavislila od „broja ruku“ u tom parlamentu, a ne od toga koliko sudija u vijeću nekog tribunala, a nakon procesa koji traje godinama, pa može se reći i dekadama, dati događaj, ili niz događaja, kvalifikuje genocidom.Genocid se kolokvijalno, ali uvriježeno, unutar svjetske zajednice pravnika, naziva „crime of all crimes“ (prevedeno sa engleskog: zločin nad zločinima) i nedvojbeno predstavlja dokazivo krivično djelo kod kojega se, kao glavni preduslov, mora, iznad svake sumnje, dokazati genocidna namjera. Bez toga da se dokaže genocidna namjera ne može doći do presude za genocid.Nemam ništa protiv Kosova, nemam ništa protiv Srbije (a nisam siguran da li važi i obrnuto), ali ova „igranka“ koja se odvija između Kosova i Srbije sve više poprima oblike jedne sebične, oportune, beskrupulozne politike naših bliskih susjeda koji se Bosne sjete samo kad im u toj njihovoj matematici Bosna zatreba za svođenje računa u kojem Bosnu svaki put pomnože sa nulom.

 

Kako će Srbija i Kosovo riješiti pitanje međusobnih odnosa nije problem BiH iako, po svemu sudeći, i jedni i drugi BiH uračunavaju u ovu jednačinu – Srbija, već godinama, tajno ili javno, kao kompenzaciju za „gubitak Kosova“ a Kosovo, sve više javno, na način da od BiH, kada god i kako god može, bukvalno krade sve ono što u datom političkom trenutku, po procjeni kosovskih stratega, može Kosovu da bude od neke koristi. Kosovo ovo čini i kada je korist za Kosovo minimalna a šteta za BiH maksimalna.Slično čine i drugi susjedi, Hrvatska i Srbija.BiH je, od 1991. godine, a vjerovatno i od ranije, jedan švedski sto (ovaj izraz se izlizao od upotrebe) sa kojeg jedu svi a na njega ništa ne donesu iz svoje kuće.

Azerbejdžan kao Kosovo: Prije nekih desetak godina pozvan sam od strane ambasade Azerbejdžana u Budimpešti da učestvujem u diskusiji koju je ova ambasada organizovala na temu – genocid Armenije nad stanovnicima Azerbejdžana. Nemojte me hvatati sa svaku riječ jer se ne sjećam tačnog naziva konferencije.Naime, u martu 1992. godine vojne snage Armenije su u gradu Khojaly (Hođali) u Azerbejdžanu počinile masakr nad oko 613 civila među kojima je bilo „106 žena i 63 djece“. Zvuči poznato, zar ne. Mali je broj opština u BiH gdje ovakav zločin nije počinjen nad Bošnjacima.Na ovoj međunarodnoj konferenciji, za čije organizovanje Azerbejdžan očigledno nije žalio platiiti velike pare, a koja je održana u jednoj od najskupljih sala u Budimpešti (čitaj plaćeno parama koje Azerbejdžan u svoj budžet inkasira iz profita koje dobija iz bogatih rezervi gasa i nafte), pojavilo se nekoliko osoba koje su preživjele Khojaly masakr, kao i jedan broj svjetski priznatih stručnjaka za genocid, a među njima i predstavnik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu.

 

Meni je data prilika da predstavim činjenice u vezi „Srebeničkog genocida“ nakon čega sam pozvan da se skupu obratim u vezi tvrdnje da je masakr u mjestu Khojaly genocid.U nekoliko minuta sam izjavio sljedeće, parafraziram: u sali se nalazi predstavnik Haškog tribunala pa neka se on očituje po ovom pitanju sa stanovišta suda i pravne nauke. Ja vam mogu reći sljedeće – dobro došli u klub naroda žrtava genocida. Nemojte misliti da je to klub privilegovanih. Ne, to je klub ugroženih, klub žrtava. Molim Vas da o ovoj kvalifikaciji, o terminu genocid, ponovo razmislite i molim Vas da ne činite ništa čime biste devaluirali (pojeftinili) ovaj termin, tako važan žrtvama genocida. I dobro razmislite o tome da li želite biti član kluba naroda koji su preživjelii genocid.

 

Nakon moje izjave u sali je bio muk. Na licima Azerbejdžanaca sam vidio ljutnju. Pored mene u sali je bio i Muhamed Duraković, tada šef kabineta Ministarstva sigurnosti BiH, na čelu kojeg je bio Sadik Ahmetović. Ja sam Muhameda, mog druga iz ratnog perioda u Srebrenici, pozvao sa ide sa mnom u Budimpeštu kako tamo ne bih bio sam. Muhamed se obratio skupu tako što je prepričao kako je jula i avgusta 1995. godine od Srebrenice, pješke, preko stotina leševa, uspio da se probije do Tuzle. Probijao se skoro četrdeset dana zajedno sa ocem.

Azerbejdžanci su, jednostavno, nakon ove moje izjave, zažalili što su me uopšte pozvali na tu konferenciju.Puruka koju sam ja njima u pauzama konferencije rekao je bila sljedeća: drugi put kada nas pozovete u vašu matematiku morate ugraditi nešto od čega mi, Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci, možemo imati neke koristi. Ako ćete, na osnovu toga što smo mi bili žrtve genocida, vi profitirati a nama ne ponuditi ništa zauzvrat, nemojte nas više zvati niti se pozivati na Bošnjake i na BiH.

 

Istu poruku koju sam tada izrekao Azerbejdžancima mogu sada izreći kosovskim Albancima.Da li se negdje, na nekom prostoru, nad nekim narodom, dogodio genocid nije pitanje broja ruku u nekom parlamentu već broja ruku članova sudskog vijeća nekog međunarodno priznatog suda.Na kraju ću navesti riječi Jean Rene Rueza, glavnog istražitelja Haškog tribunala u slučaju Srebrenica (parafraziram): Da bi se jedan ovakav zločin počinio bilo je potrebno nekoliko dana. A da bi se taj zločin raskrinkao, istražio i dokazao na sudu bilo je potrebno deset godina, stotine svjedoka, stotine hiljada dokumenata.Genocid, zločin svih zločina, nije pitanje o kojem raspravlja i glasa neki parlament, nego veoma kompleksna radnja za čije dokazivanje je potrebno uložiti ogroman napor. A prije svega, da bi se zločin genocida dokazao na sudu, preduslov je da se taj zločin dogodio u realnosti, tokom određenog perioda, na precizno utvrđenoj lokaciji/lokacijama, nad jasno identifikovanim žrtvama, i od strane jasno identifikovanih počinilaca sa jasno i veoma precizno identifikovanom genocidnom namjerom.

 

Sud, kada je u pitanju čin genocida, ne poznaje nikakvu proizvoljnu kvalifikaciju. Ta kvalifikacija se mora smjestiti u vrlo strogo definisanih gabarita pravne nauke. Može se reći da je genocid najteže dokazivo krivično djelo.I za kraj teksta, poruka kosovskim Albancima, ponavljam iz gore navedenog: dobro došli u klub naroda žrtava genocida. Nemojte misliti da je to klub privilegovanih. Ne, to je klub ugroženih, klub žrtava. Molim Vas da o ovoj kvalifikaciji, o terminu genocid, ponovo razmislite i molim Vas da ne činite ništa čime biste devaluirali (pojeftinili) ovaj termin, tako važan žrtvama genocida. I dobro razmislite o tome da li želite biti član kluba naroda koji su preživjelii genocid  Treba to onda braniti od negatora, od zla. Kada prihvatite i preuzmete taj zadatak tu više nema spavanja. Devil never sleeps (zlo nikada ne spava). Nećete se više nikada naspavati.

Žrtve genocida spavaju sa jednim otvorenim okom. Piše: Hasan Nuhanović  (Vijesti.ba)