Genocid u Srebrenici je ratni zločin izvršen u julu 1995. 

za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Genocid se sastojao od masovnih, planski provedenih ubistava zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka između 12 i 77 godina. Desio u regionu Srebrenice, a izvršile su ga Vojska Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića, uključujući i paravojnu formaciju “Škorpioni”, pod kontrolom Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, zajedno s nekoliko stotina grčkih i ruskih volontera.

Događaj se smatra jednim od najvećih masakara u Evropi od Drugog svjetskog rata, u kojem je ubijeno preko 8.000 ljudi. Masakr se generalno smatra jednim od najužasnijih događaja u savremenoj evropskoj historiji. General Ratko Mladić i grupa oficira Vojske Republike Srpske u međuvremenu su optuženi za ratne zločine, uključujući i genocid, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). MKSJ je, između ostalog, donio pravosnažnu presudu u kojoj masakr u Srebrenici kvalificira kao čin genocidaNovinarka Aleksandra Nikšić iz Beograda devedesetih je izvještavala s ratišta u u bivšoj Jugoslaviji. Ona je među prvim novinarima koji su u Srebrenicu ušli nakon genocida. Što je vidjela i kako je sve doživjela, prenosi Zoran Kosanović. Upozoravamo! Neki su kadrovi uznemirujući.

Masovne egzekucije

Obimno planiranje i koordinacija na visokom nivou, bez čega ne bi u nekoliko dana bilo moguće pobiti hiljade ljudi, su očigledni i iz najšturijeg opisa razmjera i metodičnosti kojom su egzekucije bile izvršavane.

13. jula 1995. ujutro: Egzekucije na Jadru

Jedna egzekucija manjih razmjera izvršena je na rijeci Jadar 13. jula 1995. 17 muškaraca odvezeno je na mjesto na obali Jadra. Muškarce su onda postrojili i strijeljali. Jedan svjedok, koga je metak pogodio u kuk, skočio je u rijeku i uspio pobjeći.

13. juli 1995. popodne: Egzekucije u Cerskoj dolini

Prva velika egzekucija dogodila se popodne 13. jula 1995. Između 1000 i 1500 bošnjačkih muškaraca iz kolone, koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića, popodne 13. jula 1995, autobusima ili pješke, odvedeno je u skladište u Kravici. Oko 18 sati, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli ubacivati ručne bombe i pucati direktno u ljude nagurane u skladištu. Jedan od preživjelih prisjeća se: Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala, u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli da vidimo. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć.

Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa.

Analiza kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljeni u skladištu Kravica jaki su dokazi da je ondje došlo do ubijanja. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva. Forenzički dokazi koje je predočio tužilac upućuju na vezu između skladišta u Kravici, primarne masovne grobnice poznate kao Glogova 2 i sekundarne grobnice poznate pod nazivom Zeleni Jadar 5.

13-14. juli 1995: Tišća

Autobusi pretrpani bošnjačkim ženama, djecom i starcima na putu iz Potočara u Kladanj bili su zaustavljeni u Tišći i pretraženi, a bošnjački muškarci koji su u njima nađeni iskrcani su iz autobusa.

Svjedočenje otkriva da je u Tišći izvršena vrlo organizovana operacija. Jednog svjedoka u slučaju Krstić, su sa tog kontrolnog punkta odveli u obližnju školu gdje se već nalazio izvjestan broj drugih zarobljenika. Jedan oficir je dao uputstva vojniku koji je svjedoka sprovodio u obližnju školu, gdje je držan velik broj zatvorenika. Čini se da je u školi bio jedan vojnik koji je prenosio i primao naređenja putem poljskog telefona. Negdje oko ponoći, svjedoka su zajedno sa još 22 muškarca ukrcali u kamion, s rukama vezanim na leđima. U jednom momentu je kamion u kojem se vozio svjedok stao, a vojnik koji je bio na tom mjestu je rekao: “Ne ovamo. Odvezi ih gore, tamo gdje su već odvozili ljude.” Kamion je došao do drugog punkta, a vojnici su stali oko stražnjeg dijela kamiona i počeli pucati u zarobljenike.

14. juli 1995: mjesto zatočenja u školi u Grbavcima i stratište u Orahovcu

Velika grupa zatvorenika koje su preko noći držali u Bratuncu, rano ujutro 14. jula 1995. odvezena je konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca.[600] Kad su stigli, školska gimnastička sala već je bila napola puna zarobljenicima koji su stizali od ranih jutarnjih sati, da bi se za nekoliko sati zgrada potpuno napunila. Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo 2000 do 2500 ljudi, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih, iako je optužba u slučaju Krstić sugerirala da je to možda pretjerana procjena i da je vjerovatnije da je na toj lokaciji bilo oko 1000 zarobljenika. U jednom trenutku, kako se sjeća jedan svjedok, došao je general Mladić i ljudima rekao: “Eto, vaša vlada vas ne želi, pa se ja moram za vas pobrinuti”.

Nakon što su ih u gimnastičkoj sali držali nekoliko sati, muškarce su toga poslijepodneva u manjim grupama odvodili na stratišta. Na odlasku iz gimnastičke sale, svaki zatvorenik je dobio povez za oči i nešto vode. Zatvorenike su zatim kamionima odvozili na stratišta udaljena manje od jednog kilometra. Muškarce bi postrojili i pucali im u leđa. One koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hicem. Korištene su dvije susjedne livade: kad se jedna napunila tijelima, egzekutori su se preselili na drugu. Dok su se vršile egzekucije, kako su izjavili preživjeli, teška mehanizacija je kopala jame. Jedan svjedok u slučaju Krstić, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, izvijestio je o tome da se general Mladić dovezao u crvenom automobilu i posmatrao neke od egzekucija.

Forenzički dokazi potkrepljuju ključne momente iskaza preživjelih. Fotografije snimljene iz zraka pokazuju da je tlo u Orahovcu bilo prekopavano između 5. i 27. jula 1995, a zatim ponovo između 7. i 27. septembra 1995. U tom području otkrivene su dvije primarne masovne grobnice koje su istražitelji nazvali “Lažete 1” i “Lažete 2”. Grobni lokalitet Lažete 1 Tužilaštvo Haškog tribunala je ekshumiralo između 13. jula i 3. augusta 2000. Svi od 130 nađenih pojedinaca za koje se pol mogao utvrditi bili su muškarci. U grobnici je nađeno 138 poveza za oči. Tokom ekshumacija na tom lokalitetu je nađen identifikacijski materijal za dvadeset i tri lica registrovana kao nestali nakon pada Srebrenice. Grobni lokalitet Lažete 2 djelomično je ekshumirao zajednički tim Tužilaštva i organizacije Ljekari za ljudska prava, između 19. augusta i 9. septembra 1996, a čitava je ekshumacija završena 2000. Sve 243 žrtve iz Lažeta 2 bili su muškarci, a vještaci su ustanovili da je golema većina umrla od povreda nanesenih vatrenim oružjem. Pored toga, nađeno je 147 poveza za oči. Noge jedne žrtve bile su povezane platnenim džakom. Forenzičke analize uzoraka tla i poleni, poveza za oči, ligatura, čahura i zračnih snimaka iskopanih i naknadno prekopanih grobnica po datumima, pokazale su, nadalje, da su tijela iz grobnica u Lažetama 1 i Lažetama 2 bila uklonjena i ponovo ukopana u sekundarne grobnice na lokalitetima nazvanim Cesta za Hodžiće 3, 4 i 5. Zračne snimke pokazuju da su te sekundarne grobnice nastale između 7. septembra i 2. oktobra 1995, a Tužilaštvo ih je sve ekshumiralo 1998.

14-16. juli 1995: lokacija zatočenja u školi u Pilici, stratište na Vojnoj ekonomiji Branjevo

14. jula 1995. u pravcu sjevera, u školu u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, autobusima je prevezeno još zarobljenika. Kao i u drugim objektima zatočenja, ni ovdje nije bilo hrane ni vode te je više muškaraca umrlo od vrućine i dehidracije u gimnastičkoj dvorani škole. Ljude su u školi u Pilici držali dvije noći. Dana 16. jula 1995, prema sada već poznatom obrascu, ljude su prozvali da izađu iz škole i ukrcali ih u autobuse s rukama vezanim na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo gdje su ih postrojavali u grupama od 10 i strijeljali.

Dražen Erdemović, ratni zločinac koji je priznao zločin, a potom pred Haškim tribunalom i osuđen, bio je pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS-a (prištapske jedinice Glavnog štaba) i učestvovao je u masovnoj egzekuciji. Erdemović je svjedočio za optužbu u slučaju Krstić i u svom iskazu spomenuo i sljedeće: Ljudima ispred nas je naređeno da se okrenu leđima prema nama. Nakon što su nam okrenuli leđa, mi smo u njih pucali. Izdana nam je naredba da pucamo.

Erdemović je rekao da su sve žrtve osim jedne nosile civilnu odjeću i da, s izuzetkom jednog lica koje je pokušalo pobjeći, prije strijeljanja niko nije pružio nikakav otpor. U nekim slučajevima egzekutori su bili naročito okrutni. Kad bi neko od vojnika prepoznao nekoga koga je poznavao iz Srebrenice, toga bi čovjeka tukli i ponižavali prije nego što bi ga ubili. G. Erdemović je svoje kolege, vojnike, morao da nagovara da za strijeljanje prestanu da koriste mitraljeze: iako su mitraljezi zarobljenicima nanosili smrtne ozljede, smrt nije nastupala odmah pa su tako njihove muke bivale produžene.

Erdemović je posvjedočio da je 16. jula 1995. oko 15 sati, nakon što su završili s egzekucijom zarobljenika na Vojnoj ekonomiji Branjevo, njemu i ostalim vojnicima iz 10. diverzantskog odreda rečeno da grupa od 500 zarobljenih bosanskih muslimana iz Srebrenice pokušava pobjeći iz obližnjeg društvenog doma. Erdemović i ostali pripadnici njegove jedinice odbili su učestvovati u daljem ubijanju. Onda im je rečeno da dođu na sastanak sa spomenutim potpukovnikom u kafić u Pilici. Erdemović i ostali vojnici otišli su u kafić kako se od njih tražilo, a dok su čekali, čuli su pucnjavu i detonacije ručnih bombi. Buka je trajala otprilike 15-20 minuta, nakon čega je jedan vojnik iz Bratunca ušao u kafić i prisutne obavijestio da je “sve gotovo”.

Tog dana na tom stratištu ubijeno je između 1000 i 1200 ljudi.

Na fotografijama područja oko Vojne ekonomije Branjevo snimljenim iz zraka 17. jula 1995. vidi se veliki broj leševa u polju pored Vojne ekonomije, kao i tragovi rovokopača, koji je pokupio leševe iz polja.

Proces pronalaženja žrtava na području Srebrenice, često u masovnim grobnicama, njihova ekshumacija i identifikacija traje relativno sporo. Do 2002. ekshumirano je 5000 tijela, a identificirano tek 200. Otad je broj ekshumiranih tijela porastao na 6000, a identificiranih na oko 2000 (podaci iz 2005)

zasrebrenicu.ba