.

 

 

 

 

 


.

Njemački novinar piše također kako se u Hrvatskoj i danas vode nepomirljive rasprave o

Bleiburgu te objašnjava da su na jednoj strani desni ekstremisti koji krivotvore prošlost, a na drugoj lijevi krugovi koji se protive obilježavanju Bleiburga jer smatraju da se komemoracije često zloupotrebljavaju.   Njemački dnevni list Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) objavio je članak u kojem autor teksta tvrdi da bi ti Tito, da je 1945. postojao Haag, bio osuđen kao ratni zločinac. 

Autor članka je novinar Michael Martens, dugogodišnji politički dopisnik spomenutog lista za Hrvatsku i Balkan.  U tekstu pod naslovom "Nigdje nema komemoracije?" Martens opisuje stradanje kvislinških snaga na Bleiburgu i karakterizira ga kao "najveći zločin u poslijeratnoj evropskoj povijesti", koji nadmašuje događaje u Srebrenici iz jula 1995. godine. Martens piše: 

"Dok je u Evropi vladalo službeno stanje mira, desetine hiljada nemoćnih ljudi ubijali su jugoslavenski partizani pod vodstvom Josipa Broza Tita tokom 'Bleiburške tragedije', kako je često nazivaju u Hrvatskoj. Njihova tijela su pokopana u masovnim grobnicama u Sloveniji i Hrvatskoj. 

Da je postojao međunarodni sud za ratne zločine protiv Jugoslavije, sličan onome u Haagu, Tito bi morao biti optužen za te zločine kao vrhovni zapovjednik i politički odgovorna osoba. Prema sudskoj praksi tog tribunala, bio bi osuđen na doživotni zatvor. No, 1945. godine vrijedila su drugačija pravila, barem za pobjednike Drugog svjetskog rata, među kojima se nalazio i Tito."

Opisujući zbivanja iz maja 1945., Martens piše da su desetine hiljada Hrvata i nekoliko hiljada Slovenaca, Srba i Crnogoraca pobjegli pred partizanima u Korušku, gdje su se predali britanskim trupama. Među izbjeglicama bilo je i mnogo ustaša, "pristaša hrvatskoga fašističkog režima koji je kao saveznik Nijemaca od 1941. do 1945. ubio oko 350.000 ljudi". 

Žrtve ustaša, objašnjava njemački novinar, "bili su uglavnom Srbi, Židovi i Romi, ali i politički nepodobni Hrvati koji su bili komunistički nastrojeni". Samo u hrvatskom logoru Jasenovcu ubijeno je više od 80.000 zatvorenika, pa su među onima koji su pobjegli u Bleiburg bili i bivši čuvari jasenovačkog logora i drugi ustaški zločinci. 

Nadali su se da će ih Britanci zaštititi od osvete partizana, ali Britanci, koji su željeli biti u dobrim odnosima sa svojim tadašnjim saveznikom Titom, poslali su izbjeglice, uključujući žene i djecu, natrag u Jugoslaviju. Mnogima je to bio put u smrt, pogubljeni su bez suđenja. Tačne brojke, piše Martens, nisu dostupne jer su počinitelji u socijalističkoj Jugoslaviji imali gotovo pola stoljeća da prikriju tragove i suzbiju svaku raspravu o zločinima. 

"Hrvatski nacionalistički historičar i kasniji predsjednik Franjo Tuđman pisao je 1989. o oko 30.000 ljudi ubijenih u Bleiburškoj tragediji, ali kad je to napisao, masovne grobnice još su bile zatvorene. Stručnjaci se sada slažu da je Tuđmanova brojka premala. 

Prema posljednjim istraživanjima, najmanje 70.000 ljudi postalo je žrtvama masovnih ubistava u maju i junu 1945. godine. Leševi su bacani u kraške špilje, zatrpavani u protivtenkovske rovove ili su odvoženi u napuštene rudnike i zazidani”, objašnjava Martens i napominje da se o zločinima u Sloveniji i Hrvatskoj moglo otvoreno govoriti tek nakon raspada Jugoslavije. Tek tada otkrivene su stotine masovnih grobnica. 

Kad je riječ o krivnji ili nevinosti žrtava, Martensov je stav vrlo jasan: sve žrtve Bleiburga bile su bespomoćne – ali nisu sve bile nevine. "Svi su pretrpjeli okrutnu nepravdu, jer bi prema tadašnjem zakonu bili tretirani kao ratni zarobljenici. Činjenica da su mnogi od ubijenih i sami ubili bespomoćne ljude ne opravdava njihovo ubistvo”, smatra Martens. 

Njemački novinar piše također kako se u Hrvatskoj i danas vode nepomirljive rasprave o Bleiburgu te objašnjava da su na jednoj strani desni ekstremisti koji krivotvore prošlost, a na drugoj lijevi krugovi koji se protive obilježavanju Bleiburga jer smatraju da se komemoracije često zloupotrebljavaju. 

Martens nije uvjeren u taj argument lijevih te se pita nije li zapravo riječ o tome da se oni ne žele sjećati "zločina jugoslavenskih partizana". Odnosno, "žele li spriječiti da se lik partizanskog heroja Tita zaprlja krvlju prolivenom u njegovo ime?"  Ako sjećanje na zločine iz prvih dana Titove vladavine žele zadržati izvan evropske kulture sjećanja, znači li to, pita se Martens, da komemoracije nema nigdje.  slobodna-bosna.ba