Penzionisani general-pukovnik i bivši glavnokomandujući Američke vojske u Evropi Benjamin Ben Hodges 

napisao je za Alphen grupu kolumnu pod nazivom "Novi pristup Srbiji i Kosovu".U nastavku Hodgesovu kolumnu prenosimo u cjelosti: Nedavno sam boravio u Beogradu kao učesnik u programu „Beogradska NATO nedjelja“, koju su u maju zajednički organizovali hrabra i neumorna Jelena Milić iz Centra za evroatlantske studije (CEAS), norveški ambasador Bjornstad i NATO odjeljenje za javnu diplomatiju. Također sam imao prvilegiju da se susretnem s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.

 

Iz Beograda sam otišao zabrinut, ali i neobično optimističan.

 

Vrijeme je za snažnu i koordinisanu inicijativu koju će predvoditi Sjedinjene Države, ali u saradnji sa Evropskom unijom i NATO-om, u cilju osiguravanja uslova koji će omogućiti da Srbija i Kosovo dođu do konsenzusa o svom konačnom odnosu.

 

Za ostvarivanje tog cilja treba ispuniti tri uslova:

 

1. Obezbijediti im dovoljno prostora… stvoriti prostor u kojem predsjednik Srbije Vučić i predsjednik Kosova Tači mogu razgovarati, pregovarati i tragati za kompromisom. Zapad se mora uzdržati od nametanja čvrstih ograničenja i daljeg pridikovanja dvojici lidera. Moramo im pružiti nadu… Integracija sa zapadnim zemljama mora izgledati kao dostižan cilj sa opipljivim ekonomskim koristima… to će obojici predsjednika omogućiti da potisnu one grupe unutar svojih redova koje ne vide nikakvu korist od integracije sa Zapadom. Sjedinjene Države, NATO i Evropska unija to mogu učiniti.

 

2. Lokalna rješenja… pogledajmo šta se dogodilo u Sjevernoj Makedoniji. Zahvaljujući političkoj hrabrosti dva lidera, kao i spoljnoj podršci koja im je obezbijedila prostor za pregovore, uprkos upornim pokušajima Kremlja da ih omete, problem imena je najzad riješen, pa budućnost stanovnika Sjeverne Makedonije sada izgleda mnogo svjetlije. Sukob Srbije i Kosova je drugačija vrsta situacije, naravno, i možda će njegovo rješavanje biti teže. Ali pružimo predsjednicima Vučiću i Tačiju šansu da demonstriraju istu vrstu hrabrosti i državništva, tako što ćemo im dozvoliti da sami dođu do željenog rješenja… oni su ti koji će morati da žive sa njegovim posljedicama.

 

3. Strateške opcije… Predsjedniku Vučiću su potrebne strateške opcije za Srbiju… koje se razlikuju od stvaranja nove „Kube“ ili „Venecuele“ u jugoistočnoj Evropi... satelitske države koja je vezana samo za Kremlj i koja otuda ne može osigurati dugoročne dobrobiti za svoj narod. Umjesto toga, Srbija bi mogla postati odgovoran i stabilizujući faktor u regionu, tako što će doći do miroljubivog sporazuma sa Kosovom.

 

Zašto je to teško?

 

Predsjednik Srbije se nalazi pod ogromnim pritiskom koji dolazi iz same zemlje, kao i iz Rusije. Uvođenje trgovinske tarife od 100 posto na proizvode iz Srbije potkopalo je njegovu pregovaračku poziciju. Također, nedavno ga je kritikovalo sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve i najavilo da će ga proglasiti za izdajnika ukoliko bude razmatrao mogućnost priznavanja nezavisnosti Kosova.

 

Glavni izvor utjecaja Kremlja na Srbiju bila je potreba Srbije da osigura podršku Ruske Federacije u Vijeću sigurnosti UN nakon što je Kosovo proglasilo nezavisnost. Kremlj je toga, naravno, svjestan i nema interesa da se ova situacija razriješi.

 

Moskva često zaobilazi predsjednika Vučića i vrši pritisak na njega preko sveštenstva, marginalnih sindikata aktivnog sastava policije i vojske, kao i drugih faktora koji smatraju da će biti na gubitku ukoliko Srbija formalno prizna nezavisnost Kosova.

 

Predsjednik Tači se suočava sa sličnim izazovima jer frustracije u zemlji navode neke političke grupacije na Kosovu da zahtijevaju agresivniji stav prema Srbiji ili zajednicu sa Albanijom.

 

Uprkos svemu, predsjednik Vučić i predsjednik Tači su u nekoliko posljednjih mjeseci demonstrirali svoje državničke kvalitete, pokušavajući da pronađu rješenje za situaciju koja Zapadu izgleda nerješivo. Sve to potvrđuje činjenicu da je obojici lidera neophodna podrška Zapada. 

 

Balkanski samit u Berlinu nije imao uspjeha... ali srpska delegacija je pokazala zrelost i državničko držanje... što možda nudi neku nadu za dolazeći Pariški samit u julu.

 

Možda će se uskoro ukazati prilika da se proizvedu novi podsticaji za iznalaženje rješenja. Evropsko vijeće, uz podršku nove Evropske komisije, moglo bi obnoviti nade za članstvo Srbije i Kosova u EU, ukoliko se ostvari dovoljan napredak ka ispunjavanju EU standarda. NATO bi također mogao iskoristiti dolazeći Samit u Londonu da potvrdi značaj misije KFOR-a. NATO ima podršku u tom pogledu, budući da su obje vojske pod vodstvom oficira koji razumiju i poštuju Zapad i shvataju da NATO nije prijetnja, već garant stabilnosti.

 

Ipak, vojska Srbije je i dalje u znatnoj mjeri podložna utjecaju Rusije. Na primjer, na nedavnoj vojnoj paradi u Nišu povodom obilježavanja godišnjice kraja Drugog svjetskog rata učestvovale su samo ruske i srpske jedinice. To je bila uvreda za zapadne saveznike, kao i pokušaj prekrajanja historije kojim treba da se pokaže da je Rusija jedini prijatelj na kojeg Srbija može računati. Od predsjednika Vučića se očekuje da ispravi tu grešku prije obilježavanja 75. godišnjice sljedeće godine.

 

Šta treba učiniti?

 

Amerika bi mogla ostvariti odlučan utjecaj u regionu, ukoliko se primijeni sveobuhvatan strateški pristup (dobro integrisan sa naporima EU i NATO-a) koji otvara politički prostor za dvojicu lidera, štiti ih od unutrašnjih i spoljnih pritisaka i nudi nadu u mogućnost postizanja veoma teških, ali neophodnih kompromisa... ali to će biti moguće jedino ako pokažemo isti stepen posvećenosti kao prilikom vođenja pregovora o Mirovnom sporazumu u Dejtonu, prije angažovanja snaga IFOR-a i SFOR-a, što je konačno dovelo do nesavršenog, ali održivog mira na Zapadnom Balkanu.

 

Kritički posmatrano, Zapadu je potreban uvažen visoki diplomata koji bi vodio „diplomatiju posredovanja“... slično ulozi koju je ambasador Richard Holbrooke odigrao u pregovorima o Dejtonskom mirovnom sporazumu. Neko ko je sposoban da pregovorima pruži notu urgentnosti i ima podršku vodeći svjetskih i regionalnih sila, EU, kao i drugih zainteresovanih strana, kao što je Rumunija, koja također treba da odigra važnu ulogu, s obzirom na položaj kojim povezuje Balkan i širi region Crnog mora. Zapravo, Rumunija bi mogla djelovati na Srbiju kao umirujući faktor i pored toga što nije priznala nezavisnost Kosova.

 

NATO misija koju vrši KFOR također treba da bude sačuvana. Visoki albanski i srpski lideri su mi se obraćali u prošlosti, kada sam bio komandant oružanih snaga SAD-a u Evropi, sa molbom da se misija produži jer je to jedini garant stabilnosti u regionu. Također bi trebalo podsticati širu saradnju NATO-a sa oružanim snagama Srbije, kao i proces efikasne tranzicije formiranih oružanih snaga Kosova.    

 

Konačno, Srbija i Kosovo moraju ostvariti ozbiljan napredak ka ispunjavanju uslova za članstvo u EU, umjesto što konstantno kritikuju Brisel.

 

Zaključak

 

Vratili smo se u doba nadmetanja velikih sila i vrijeme je da Zapad iskoristi svoj pozitivni utjecaj u regionu. Moramo nastaviti da branimo temeljna načela i podržavamo prihvaćene vrijednosti... ali to ne mora da znači pridikovanje i postavljanje nedodirljivih ograničenja. Umjesto toga, hajde da prihvatimo utakmicu... ukoliko nastane vakuum, nema sumnje da će ga Rusi i Kinezi iskoristiti... hajde da prihvatimo utakmicu i omogućimo razvoj potencijala i nade. Priča koju mi možemo da ponudimo sadrži bolja rješenja.

 

(Vijesti.ba/SB)