Ranije ovog mjeseca, izraelski ministar javne sigurnosti

 Gilad Erdan objavio je planove za „pogoršavanje“ već užasnih uvjeta za palestinske zatvorenike u izraelskim zatvorima. Kako navodi grupa za zaštitu prava palestinskih zatvorenika Addameer, približno 5.500 Palestinaca zatvoreno je u izraelskim zatvorima, od čega 230 djece i 54 žene. Od toga, 481 pritvorenik se drži bez suđenja, pod krinikom nezakonite prakse „administrativnog pritvora“. Erdan je 2. januara novinarima iznio neke aspekte svog plana, ali zločinački kontekst nije dio priče. On je naveo kako zatvorenicima će biti oduzeta „prava na kuhanje“, ali nije kazao kako mnogim zatvorenicima se ne daje uopće hrana, naročito u prvoj fazi pritvora. Nema razloga za sumnju u njegove najave pogoršanja, no užasni uvjeti boravka Palestinaca u izraelskim zatvorima – što je samo po sebi kršenje Četvrte Ženevske Konvencije – već se mogu opisati kao nehumani jer ne ispunjavaju minimume međunarodnih i međunarodnih prava. Niko drugi ne može bolje opisati te uvjete od onih koji su bili tamo i preživjeli svaki oblik fizičkog i psihološkog mučenja. „Ubili su moju mačku“ Wafa' Samir Ibrahim al-Bis Ustupljeno Al Jazeeri Imala sam samo 16 godina kada sam odlučila staviti eksplozivni pojas i raznijeti se među izraelskim okupacijskim vojnicima. Jedino to sam mogla uraditi kako bi osvetila 12-godišnjeg dječaka Muhammada al-Durraha koga su izraelski vojnici, pred TV kamerama, brutalno ubili septembra 2000. godine. Kada sam vidjela kako se Muhammad pribija uz oca dok ih vojnici zasipaju mecima, osjećala sam se bespomoćno. Jadno dijete. No, uhapsili su me i oni koji su mi pomogli u obuci su ubijeni tri mjeseca kasnije. Mučili su me godinama u zloglasnoj Ćeliji 9 zatvora Ramleh, to je bila prostorija za mučenje ljudi kao što sam ja. Visjela sam sa plafona i tukli su me. Stavljali su mi crnu vreću na glavu dok su me tukli i ispitivali satima i datima. Puštali su mi pse i miševe u ćeliju. Danima nisam mogla spavati. Skidali su mi svu odjeću i tako me držali danima. Nisu mi dali da se vidim sa advokatom, pa čak ni sa ljudima iz Crvenog križa. Spavala sam na starom, prljavom madracu koji je bio jako tvrd. U Ćeliji 9 sam bila u samici dvije godine. Osjećala sam se kao da su me živu zakopali. Jednom u me objesili tri dana bez prestanka. Vrištala sam iz sveg glasa, ali me niko nije odvezao. Kad sam bila u zatvoru, osjećala sam se usamljeno. Tada sam jednog dana vidjela malu mačku kako ide između soba, pa sam joj bacala hranu da se sprijateljimo. Kasnije je počela dolaziti u moju ćeliju i ostajala sa mnom satima. Kada su to čuvari otkrili, zaklali su je preda mnom. Plakala sam zbog nje više nego ikada za sebe. Nekoliko dana kasnije, zatražila sam od čuvarice šolju čaja. Vratila se i rekla: „Izbaci ruku da uzmeš šolju“. Kad sam to uradila, prosula mi je kipuću vodu na ruku i dobila sam opekotine trećeg stepena. Još imam ožiljke i dan-danas treba mi ljekarska pomoć za ruku. Plačem za Israa'u Ja'abis čije je cijelo tijelo od opekotina dok je u izraelskom zatvoru. Često mislim na sve žene koje su ostale. „Nemam riječi“ Sana'a Mohammed Hussein al-Hafi Ustupljeno Al Jazeeri Maja 2015. sam željela posjetiti porodicu na Zapadnoj obali. Užasno su mi nedostajali i nisam ih vidio godinama. No, čim sam došla na prijelaz Beit Hanoun (Eretz), zatvorili su me izraelski vojnici. Moje patnje su tog dana počele 7:30 ujutro. Vojnici su me pretražili na najponižavajući način. Svaki djelić tijela su mi pregledali, natjerali su me da se skinem u potpunosti. Takva sam bila do ponoći. Na kraju su mi stavili okove na ruke i noge i povezali mi oči. Molila sam glavnog oficira da me pusti da se javim porodici jer su me čekali na drugoj strani prijelaza. Vojnici su pristali samo ako ću tačno reći „Ne dolazim kući večeras“ i ništa više. Onda je još vojnika došlo, bacili su me u veliki vojni kamion. Osjetila sam prisustvo mnogih pasa i muškaraca oko mene. Psi su lajali, a muškarci smijali. Bila sam užasnuta. Odveli su me u vojni kompleks Ashkelon gdje su me na isti degradirajući način pretražili i stavili me u veoma malu ćeliju. Užasno je smrdjela. Bilo je jako hladno iako je bilo rano ljeto. Krevet je bio mali i prljav, kao i plahta. Vojnici su mi oduzeli sve, uključujući sat. Nisam mogla spavati jer su me ispitivali svako nekoliko sati. Sjedila sam na drvenoj stolici satima i stalno sam isto prolazila, psovali su me, vikali, vrijeđali. U Ashkelonu sam bila sedam dana, pustili su me da se istuširam samo jednom i to veoma hladnom vodom. Noću sam čula glasove muškaraca i žena koje muče, ljutite povike na hebrejskom i lošem arapskom, lupu vrata… Na kraju sedmice su me prebacili u zatvor HaSharon kada mi je olakšalo što sam sa još zatvorenih palestinskih žena, neke od njih su bile maloljetne, neke su bile majke kao ja, neke stare žene. Vodili su me na ispitivanje svaka dva-tri dana. To bi trajalo od zore do skoro ponoći. Nekada su me stavljali u veliki vojni kamion sa drugim ženama i vodili su nas na vojni sud. Bile smo svezane ili pojedinačno ili jedna za drugu. Čekale smo satima samo da bi nam rekli da je ročište odgođeno. U ćelijama smo se borili za život zbog teških uvjeta i ljekarske nebrige. Jednom je stara žena kolabrirala. Imala je dijabetes i nije imala medicinsku pažnju. Sve smo vrištale i plakale. Preživjela je, nekako. Bila sam u zatvoru 10 mjeseci. Kada su me napokon pustili, bila sam u kućnom pritvoru u Jerusalemu još pet mjeseci. Nedostajala mi je porodica, mislila sam na njih svaki sat svakoga dana. Nema riječi za opis tog užasnog iskustva, kad vam oduzmu slobodu, dostojanstvo i prava. Nema riječi. „Dan kada sam vidio majku“ Fuad Qassim al-Razam Ustupljeno Al Jazeeri Iskusio sam i psihološko i fizičko mučenje u izraelskim zatvorima gdje su me natjerali da priznam stvari koje nisam uradio. Prva faza pritvora je obično najteža jer je mučenje najoštrije, a metode su najbrutalnije. Nisu mi davali da jedem i da spavam, visio sam sa plafona satima. Nekada sam morao stajati na kiši, nag, zavezan za stub, sa vrećom preko glave. Tako sam stajao cijeli dan, povremeno su me vojnici udarali nogama, rukama ili palicama. Nisu mi dali da vidim porodicu godinama, a kada su napokon dozvolili da vidim majku, ona je umirala. Hitna pomoć ju je dovukla u zatvor Beir Al-Saba i skinuli su mi okove da je vidim. Bila je užasnog zdravlja i nije više mogla govoriti. Sjećam se kako su joj cjevčice izlazile iz ruku i nosa. Ruke su joj bile modre od igala injekcija. Znao sam da je to posljednji put da je ikada vidim, pa sam joj čitao iz Kur'ana prije nego su me vratili u ćeliju. Preminula je 20 dana kasnije. Znao sam da je ponosna na mene. Kada su me pustili, nisu mi dozvolili da čitam Kur'an kod njenog groba i odmah su me deportirali u Gazu nakon razmjene zatvorenika 2011. godine. Jednog dana ću joj posjetiti grob. „Spalili su mi genitalije“ Mohammed Abul-Aziz Abu Shawish Izraelci su me hapsili sedam puta, prvi put kada sam imao šest godina. To je bilo 1970. godine. Tada su me optužili da sam bacao kamenje na izraelske vojnike. Ponovo su me uhapsili kada sam bio tinejdžer. Tada su me pretukli, a izraelski oficir je palio šibice ispod mojih genitalija. Skinuli su mi svu odjeću i stavili mi moj donji veš u usta kako bi zagušili moje vrištanje. Danima me je boljelo kada sam pokušavao ići u toalet. Posljednji pritvor mi je trajao najduže. Zatvorili su me 23. aprila 1985. i bio sam u zatvoru devet godina kasnije, nakon potpisivanja Sporazuma iz Osla. Čak i u zatvoru, naša borba za naša prava nikad nije prestajala. Borili smo se uz pomoć štrajkova glađu, a oni su nam uzvraćali izolacijom i mučenjem. Čim bi administracija zatvora popustila pod našim zahtjevima kako bi okončali naš štrajk, polako bi nam oduzimala sve što smo postizali. Nisu nam davali hranu, spriječavali posjete porodica, pa čak i susrete sa prijateljima iz zatvora. Često su nam, bez ikakvih razloga, oduzimali knjige i druge obrazovne materijale. Kada sam oslobođen 8. januara 1994. godine, pridružio sam se jedinici za rehabilitaciju zatvorenika pri Ministarstvu rada. Davao sam sve od sebe da pomognem oslobođenima. Kada sam otišao u penziju, napisao sam knjigu „Prije smrti moga mučitelja“, gdje sam naveo detalje svih godina u pritvoru. Nisam obučeni pisac, samo sam želio da svijet zna za našu patnju. „Zatvorili su moju porodicu“ Shadi Farah Ustupljeno Al Jazeeri Uhapšen sam 30. decembra 2015. godine kada sam imao samo 12 godina. Pustili su me 29. novembra 2018. godine. U to vrijeme sam bio najmlađi zatvoreni Palestinac u izraelskim zatvorima. Ispitivali su me u zatvoru Maskouibiah u Jerusalemu, ponajviše u Ćeliji broj 4. Nakon više dana fizičkog mučenja, sprečavanja spavanja i teških batina, zatvorili su moju cijelu porodicu – majku, oca i moje sestre i braću. Rekli su mi da je moja porodica zatvorena zbog mene i kako će ih pustiti samo ako priznam svoje zločine. Psovali su me takvim riječima da ih ne mogu ponoviti. Prijetili su da će mojim sestrama i majci uraditi užasne stvari. Nakon svakog mučenja, vraćao sam se u ćeliju sa očajnom željom da spavam. Ali, tada su me vojnici budili šamarima, udarcima čizmama i udarcima u stomak. Volim svoju porodicu i slomljeno mi je srce kada im nisu dali da me posjete. „Zatvorenici su heroji“ Jihad Jamil Abu Ghabn Ustupljeno Al Jazeeri U zatvoru su mi pokušavali slomiti duh i oduzeti mi dostojanstvo, ne samo nasiljem već i posebnim tehnikama kojim su me pokušali poniziti i demoralizirati. Često su mi stavljali smrdljivu vreću preko glave zbog čega sam povraćao u tu vreću. Kada bi je skinuli, lice bi mi bilo oteknuto i imao sam jaku glavobolju zbog manjka kisika. Dok su me ispitivali (to je trajalo mjesecima), morao sam sjediti na stolici sa nejednakim nogama satima. Nikada nisam imao normalnu poziciju sjedenja i zbog toga su me stalno boljeli vrat i leđa. Nekada su uvodili „zatvorenike“ u moju ćeliju, tvrdeći kako su oni zaista članovi palestinskog otpora. Kasnije bih otkrivao da su oni zapravo saradnici koji su me pokušavali prevariti da priznam nešto. Te kolaboracioniste smo nazivali assafir (ptice). Palestinski zatvorenici su heroji. Ne mogu se opisati njihova izdržljivost i žrtve. Izvor: Al Jazeera