Haški sud je zato uveo oznaku “udruženi zločinački poduhvat” kojom se cijeli narodi oslobađaju od odgovornosti za zločine koje su počinili pojedinci i organizirane grupe zločinaca.   Piše: prof. dr. Senadin Lavić

Neznanje i nemoral su glavne karakteristike politike koja trenutno dominira u javnom životu Bosne. To je politika etničko-religijskog definiranja društvene zbilje, koja je osnova velikodržavnog hegemonizma susjednih država, a supstancijalno je kriminalizirana unutarnjim nepriznavanjem vladavine prava, ljudskih sloboda i drskom samovoljom pojedinaca. Oni koji su se godinama borili da upozore javnost na pogubnost etnopolitike danas mogu biti zadovoljni, jer su svi počeli da otvoreno kritikuju etnopolitiku i sve moguće modele koji proizlaze iz nje u javnosti. Ali, tu je jedan problem ostao na sceni, gotovo kao nešto normalno. U toj kritici etnopolitike, nažalost, uopće se ne dovodi u pitanje reduciranje Bosne na “zajednicu tri naroda”! Gotovo da ostaje neupitno da se u Bosni može štititi nacionalni interes Srbije i Hrvatske, a ne može nacionalni interes Bosne. Kako je moguće da Srbija i Hrvatska imaju svoje ekspoziture u Bosni koje im slijepo služe? Otkud uopće narativ o “tri nacije” u Bosni ako postoji samo jedna internacionalno priznata država-nacija Bosna i Hercegovina?

Neki evropski zvaničnici i predstavnici institucija EU pri susretima s političarima u Bosni preferiraju “plemenski model”. Oni zovu na razgovore “predstavnike” etničkih grupa, pa tako ispada da oni hoće da razgovaraju samo s “liderima” Bošnjaka, Srba i Hrvata. Oni tako, slučajno ili namjerno, nameću etnopolitički model koji bosanskohercegovačku državu ostavlja na začelju Evrope. U naglašavanju modela “etničkog” pregovaranja i dogovaranja najviše se ističe srbijanski predsjednik Vučić koji godinama “uspostavlja” dijalog između Bošnjaka i Srba. On, međutim, samo treba razgovarati s predstavnicima državnih institucija Bosne i Hercegovine. I priznavati ih! Ako ignorira institucije države, onda je na djelu opasna perverzija u političkom djelovanju – to jeste jasno je da ne poštuje institucije države Bosne i Hercegovine. Opasna perverzija se javlja i kod onih što se zovu intelektualci i akademska zajednica, jer i oni stvaraju poneričko-patološke pripovijesti o Bosni. Najzad, ta povijesno-politička izopačenost perverznog uma usko je povezana s političkim, religijskim i intelektualnim pseudo-znanstvenim interpretacijama i krugovima koji ih šire.

Mnogi koji dolazi u Bosnu i insistiraju na dogovoru “etničkih grupa”, kao jedinica političkog djelovanja, nameću “plemenski model” antibosanske politike. Nametanje naracije o Bosni kao državi u kojoj žive tri naroda nije dobronamjerno po cjelinu bosanske države. Svi oni koji danas insistiraju na Bosni primarno “kao državi tri naroda” ne vide perspektivu građanskog društva. Oni cementiraju etnotrinitet, tronarodno nadmetanje, etničko trojstvo, etnoreligijsko-svešteničko zamagljivanje života, reduciranje smisla postojanja na getoizirane krajolike besmisla. Destruktivni SH-pakt pokušava se spustiti ispod Dejtonskih odredbi i još više razvlastiti državu Bosnu i dovesti je do apsurda.

U kontekstu potčinjavanja društva mehanizmima etnopolitike pred našim očima nestala je univerzitetska “proizvodnja” znanja koja bi društvenu strukturu oplemenjivala i uzdizala na viši nivo postojanja. Znanstveno-istraživački potencijali su splasnuli i gotovo da nema ozbiljnijeg rada, istraživanja ili znanstvenog skupa izvan zadanog okvira etnopolitike i etnokulturnih kriterija koje kontroliraju posebni mešetari simulakruma znanosti. Kritička intelektualna svijest je svedena na glasove nekoliko profesora i akademika koji pozivaju na spašavanje časti i dostojanstva intelektualaca i kritičkog uma. Zahtjevni proces prenosa znanja ljudima – tu ne pomaže pedagogizacija obrazovanja koja je potpuno marginalizirala koncept znanja – uzeli su maha do potpune obesmišljenosti obrazovanja ljudi. Znanje se pokušava predstaviti kroz brojeve izdatih diploma na raznim razinama obrazovanja. Statistike fino zvuče, ali sakrivaju suštinu!

Znanje je potisnuto u drugi plan i uslijedila je opća primitivizacija društvene zbilje u kojoj se poluobrazovanost nameće kao moć i posebna društvena forma. Desetine “praznih” diploma, koje dolaze iz sumnjivih ustanova obrazovanja i koje javno inauguriraju potcjenjivanje znanja i kriterija tek naknadno uspostavljaju povijesni račun jednome društvu. To se upravo dešava na balkanskom prostoru! Zaostajanje u znanju za razvijenim svijetom put je u ropstvo i ovisnost od razvijenih država i njihovih proizvoda. To je novonastajući “balkanski svet” u koji nas uporno guraju monstrumi velikodržavnih projekata i autokrati!

Mjera bosanske politike jeste sistem humanističkih vrijednosti, to jeste: sloboda kao neodvojivo svojstvo čovjeka, individualna ljudska prava i građansko društvo, vladavina prava u ljudskim i međudržavnim odnosima, te razvijanje formalne racionalnosti i znanstvenog pogleda na svijet kojim se demaskiraju mitovi, dogme i predrasude. Plemenske i iracionalne politike oligarhijskih grupa “proturaju” i nameću zastranjene i perverzne forme organiziranja koje im osiguravaju hegemoniju, manipulaciju i nedodirljivost u prekarnom postojanju za milione ljudi. U njihovom besramnom “dogovaranju” u ime cijelih naroda, koji ih nisu birali, taloži se najpogubnija ponerička katastrofa za ljudske zajednice koje su postale predmeti “humanih preseljenja”, demografskog inžinjeringa i genocida. Neosjetljivost za ljudsku patnju i stradanje proizlazi iz odmetničkog ili “hajdučkog” mentaliteta koji smatra pljačku javnih dobara i državnih fondova glavnim poslovnim uspjehom. Pogubni mentalitet odmetničkog “junaštva”, opjevan u nekom epskom sklopu populističke patetike, ne uklapa se čak ni u plićak dominantne folk-kulture, njezinih slavnih likova i kultnih mjesta preko kojih se autokratska i totalitarna vlast potvrđuje i perpetuira nad masama bezličnih ljudskih egzistencija.

Zločinački poduhvati, u kojima se cijeli narodi pokušavaju instrumentalizirati u zločinačko-kriminalne svrhe tajkunskih grupa, provode se modeliranjem masovne psihoze i stvaranjem predstave da doista “cijeli narodi” mogu stupati u odnose. Takva vrsta podvale osigurava put kriminalnim grupama nacionalista i njihovih klijenata da u sistemu korupcije pljačkaju “cijele narode” i države kojima raspolažu kao sa svojim privatnim posjedima. Morbidna priča prema kojoj, navodno, političar predstavlja “cijeli narod”, može još samo u zaostalim krajevima balkanskog svijeta služiti kao politički program. Pa nekada čovjek, pojedinac, građanin ne može samoga sebe zastupati, a ne neku veću rupu. Jasno je da ni politička partija ne može zastupati interese svih svojih članova ili građana koji su dali svoj glas za određeni politički program. Priča o “legitimnom predstavljanju” često služi kao dimna zavjesa da se sakrije činjenica nepoštivanja vladavine prava, izigravanja zakona i primitivne samovolje političkih oligarhija.

Dragan Čović izjavljuje da je ključni zadatak HDZ-a da se povrati povjerenje između bošnjačkog i hrvatskog naroda. Pa to je prevara!!! Bošnjaci i Hrvati, kao narodi i društveno-povijesne grupe, nisu ni u kakvom konfliktu! Iza konstrukcija o konfliktu ordinira podlost etnopolitike koja operira s narodima kao buranijom na pijaci političkih laži. Haški sud je zato uveo oznaku “udruženi zločinački poduhvat” kojom se cijeli narodi oslobađaju od odgovornosti za zločine koje su počinili pojedinci i organizirane grupe zločinaca u njihovo ime. Bošnjaci i Hrvati, kao cjelovite kulturne i etničke grupe, ili njihovi vjernički dijelovi, muslimani i katolici, ne mogu biti u lošem ili dobrom odnosu, ali politike koje manipuliraju “legitimnim predstavljanjem” mogu stvarati dojam zlih odnosa. Etnopolitika igra prljavu igru protiv bosanskog identiteta koji je raskrinkava kao isključivu nacionalističku totalitarnu politiku.

Nikada cijeli narodi ne stupaju u odnose međusobno. Uvijek je riječ o fabriciranim predstavama koje se uzdižu na nivo cijele grupe i pokušavaju se učiniti općeprihvaćenim od svih članova – a to ni u kojem slučaju ne može niti prihvaćeno od svih. Te predstave, nažalost, mogu da se šire kao zaraza društvenim poljem i stvaraju bolesno stanje. Kada to podržavaju intelektualci, sveštenici, političari, javne ličnosti i ljudi iz “kulturnih institucija”, onda je riječ o ostvarenoj masovnoj psihozi koja je društveno uspostavljena i nije slučajna.           (Vijesti.ba)