Zašto su politike koje se predstavljaju kao probosanske prepustile zaboravu američke diplomate koje su pomagale Bosni i Hercegovini tokom najtežeg stradanja devedestih godina?

 Premda je rat protiv Bosne i Hercegovine, najkrvaviji na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, s oko 100.000 ljudskih žrtava, zaustavljen američkom intervencijom i sporazumom u gradu Daytonu u saveznoj državi Ohio, bosanskohercegovačkoj široj javnosti malo su poznati detalji o naporima brojnih senatora i kongresmena koji su često zalagali i vlastite političke karijere ne bi li pomogli građanima Bosne i Hercegovine.

Tim i sličnim temama upravo se bavi Hamza Karčić, univerzitetski profesor sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, u svojim posljednjim knjigama Međunarodni odnosi – pogled iz Sarajeva i Međunarodni odnosi – bosanska perspektiva.

Glasnogovornici bosanske tragedije

Citirajući Karčića, univerzitetski profesor Asim Mujkić navodi: “Govorimo o ljudima kao što su Samanta Power, govorimo o cijeloj plejadi američkih zakonodavaca, osobito jevrejskog porijekla, koji su, zbog plemenitog bosanskog cilja, zbog humanog, univerzalnog cilja, bili glasnogovornici tragedije koja se dešavala u Bosni i Hercegovini […] i često dovodili u pitanje svoje karijere.”

“Moramo se sjećati ljudi kao što su senatori Tom Lantons, Benjamin Hillman, Joseph Lieberman i drugi svijetli primjeri”, rekao je Mujkić.

Za podršku Bosni i Hercegovine zalagali su se američki Jevreji – od Henryja Siegmana, predsjednika Američko-jevrejskog kongresa, do Simona Wiesenthala, preživjele žrtve nacističkih progona, čije izjave su tih godina punile američke i svjetske medije, a tema Bosne i Hercegovine odjekivala hodnicima Kongresa. Američki jevrejski kongresmeni i senatori ostavili su po strani neslaganja sa Arapima o Palestini, da bi podržali Bosnu i Hercegovinu.

“Imali smo fenomen, gdje je većina jevrejskih intelektualaca stala u odbranu jedne zemlje s brojčano većinskim muslimanskim stanovništvom u ime univerzalne pravde i univerzalne ljudske vrijednosti”, rekao je Mujkić.

McCloskey zanemario karijeru zbog BiH

Nermina Mujagić, također univerzitetska profesorica iz Sarajeva, pozivajući se na istraživanja profesora Karčića, podsjeća da je demokratski kongresmen iz Indijane Frank McCloskey tokom izbora za Kongres 1994. godine izjavio kako je spreman žrtvovati i vlastitu političku karijeru zarad pomoći Bosni i Hercegovini.

“Radije ću aktivno pokušati da zaustavim ove zločine nego da vodim izbornu kampanju i da pobijedim znajući da se nisam suprotstavio zločinima”, rekao je.

I zaista, kaže Mujagić, njegovo svjesno zapostavljanje vlastite političke budućnosti za bolju (američku) intervenciju u Bosni i Hercegovini dobilo je epilog porazom McCloskeyja na tim izborima, čime je završena njegova politička karijera. McCloskey se u Kongresu zalagao za intervenciju, ukidanje embarga na oružje Armiji Bosne i Hercegovine, kao i upotrebu termina genocid kao preciznog opisa prirode zločina u Bosni i Hercegovini.

Po preporuci Karčića, kaže Mujagić, treba zapamtiti i druga imena, poput Eliota Engela, kongresmena iz New Yorka, koji je bio supredlagač prijedloga kao što su – osuda agresije na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku u maju 1992. godine, ukidanje embarga 1995. godine te rezolucije o osudi genocida nad Bošnjacima.

Benjamin Gilman, također kongresmen, umjereni republikanac, uputio je, naprimjer, pismo New York Timesu u vezi ukidanja embarga na oružje, u kojem je napisao kako jedina časna opcija može biti dozvoliti Bošnjacima da se naoružaju, u cilju samoodbrane.

‘Ljude više cijenimo kada nisu živi’

Te i slične napore američkih kongresmena i senatora profesor Karčić opisuje kao “svijetlo poglavlje odnosa Sjedinjenih Američkih Država prema Bosni i Hercegovini u vremenu kada je administracija često mijenjala ionako svoje promjenjive stavove o intervenciji”.

I Karčić i Mujkić i Mujagić slažu se da snage koje se vole predstavljati kao probosanske, koje baštine bosanske vrijednosti, prepustile su zaboravu američke diplomate koje su pomagale Bosni i Hercegovini i građanima tokom najtežeg perioda devedesetih.

“Postoje razni način kako se to [priznanje] može učiniti, od angažiranja kao PR savjetnici, think-tankovi, do toga da se imenuju parkovi i ulice po njima”, kaže Karčić.

“Most na Otoci [naselje u Sarajevu] imenovan je šest godina nakon smrti [kongresmena] McCloskeyja. To pokazuje da ljude više cijenimo kada nisu živi.”

“To važi i za Boba Dolea, i za ostale koji su i dalje živi, ali im se nije odala dovoljna zahvalnost za ono što su uradili […] Nije slučajnost onda to što Bosna i Hercegovina 25 godina poslije rata ima probleme s konekcijama u Washingtonu, jer se veze nisu gradile, a one koje su postojale nisu održavane”, rekao je Karčić.

Zaboravljeni prijatelji, novih nema

“Bosna i Hercegovina je ostala bez mnogih prijatelja, dok istovremeno nije ulagala u nova prijateljstva. Danas ne postoji organiziran pristup lobiranju za bosanskohercegovačke interese”, smatra i Mujkić.

Bosna i Hercegovina posljednjih sedmica ponovo je zapala u veliku i vrlo opasnu političku krizu, zbog nastojanja čelnika bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska da ukine neke od ključnih državnih institucija Bosne i Hercegovine, uključujući oružane snage, državno tužilaštvo, upravu za indirektno oporezivanje i druge, a ovlasti sa države prenese na entitete.

Zapadni mediji, baš kao i devedesetih godina, opetovano pozivaju Washington da se hitno uključi u bosansko pitanje, bojeći se da pravi odgovor na trenutnu krizu, koja je na ivici novog rata, ne može dati nikako drugi, uključujući neodlučnu Evropsku uniju.


(Vijesti.ba / Al Jazeera)