"Slučajno ili ne, posjeta predsjednika Turske Sarajevu koincidirala je sa 950. godišnjicom slavne bitke kod Manzikerta (današnjeg Malazgirta), gdje su Seldžuci 26. augusta 1071. god. (1071-2021 = 950) porazili bizantijsku vojsku i širom otvorili vrata Turcima za ulazak u Malu Aziju", upozorava Mustafa Cerić.  Oni koji vjeruju da ništa nije slučajno, misle da je Erdogan to namjernu učinio kako bi poručio ovdašnjim antibosanskim političarima da je vrijeme da se i Bosni otvore vrata na putu za NATO i EU, a oni koji nisu skloni konspiracijama, ne obraćaju pažnju na tu vrstu povijesnih datuma.

Bilo kako bilo, jedno je izvjesno, a to je da je Milorad Dodik rekao da vjeruje Erdoganu više nego bilo kojem drugom lideru oko Bosne, ali mu osporava pravo da lobira za nezavisnost Republike Kosovo.

„Mi negiramo da stranci mogu uvesti red u zemlji i održati ga… mi saradnji sa predsjednikom Erdoganom vjerujemo više nego nekim drugim propalim i nametnutim rješenjima", kaže Dodik.

Ali Dodika nervira što predsjednik Erdogan lobira u svijetu za priznanje Republike Kosovo.

"Turska bi trebalo da poštuje realnost u regionu i ako već tako razmišlja o Kosmetu, zašto to razmišljanje ne primjeni i na Republiku Srpsku i ne podrži njeno odcjepljenje…“, rekao je glasnogovornik „srpskog sveta“ Milorad Dodik. U pomoć mu je pritekao i glavni mu mentor Aleksandra Vučić, koji mu je obećao da će „pokušat da priča sa Erdoganom o najavi lobiranja za nezavisnost Kosova“.

No ostavimo pitanje Kosova. Vratimo se Dodiku, koji vjeruje predsjedniku Erdoganu više nego ikome drugom da ima ključ za rješenje „srpskog pitanja“ u Bosni. Vjeruje Dodik više Erdoganu nego Bakiru, iako galami da niko sa strane ne može rješavati naše probleme.

Dodik ne vjeruje ni Schmidtu jer je stranac i k tome još Nijemac. Izgleda Dodik ne vjeruje ni Putinu, koji je pristrano na strani Srba. To što Dodik ne vjeruje Bidenu, koji je objektivan i korektan, nije ni čudo jer objektivnost i korektnost su strani pojmovi za Dodika, a sve što je strano za njegovu pamet, Dodik ne priznaje. Dodik vjeruje samo Erdoganu pod uvjetom da se tu nađe i njegov mu mentor Vučić.

Jasno nam je zašto Dodik vjeruje Vučiću. Zato što su obojica na istoj matrici SANU i SPC-ea oko „velike Srbije“ ili ti „srpskog sv(ij)eta“. Međutim, niko ne zna, bar koliko ja znam, zašto Dodik vjeruje predsjedniku Erdoganu? Može biti da je to stara srpska podanička i vazalska retorička navika da se pred sjajem i moći turskog padišaha, tj., sultanom, očituje odanost i lojalnost (bay’a, uvjetna zakletva na lojalnost koja se daje novom vladaru ili gospodaru). Zanimljivo je da ni takozvana srpska politička opozicija nije jednoglasno i zvučno reagirala na ovu Dodikovu snishodljivost. Očito da je svima njima jasno da je Dodik djelovao po instrukcijama iz Beograda i Moskve. A tada niko u Srba ne smije ništa da drugačije priča. Sve mora biti na liniji, koju Dodik povlači.

A može biti i nešto drugo što ne smijem ni da pomislim a kamoli da to što bi možda moglo biti napišem. Ali smijem reći da i ja vjerujem Erdoganu da ima dušu i srce za Bosnu i Bošnjake. Vjerujem da se Bosni neće nikad više ponoviti ono što ju je zadesilo na Berlinskom kongresu, a to je da ju se prodalo nibil pošto k'o robinju okupacionom strancu.

Uvijek se sjetim priče o maloj princezi Busejni iz Andaluzije, koju je njen otac kralj od Seville zaboravio na dvoru dok je bježao ispred španske rekonkviste. Vidjevši da je sama, jedan španski trgovac uzeo ju je za ruko i poveo svojoj kući. Kad je Busjena odrasla za udaju, gazda joj je ponudio brak sa njegovim sinom. „Ali, gazda, ja nisam robinja. Ja sam princeza od slavnog kralja od Seville. Ne mogu se udati bez njegovog izuna, dozvole“, bila je jasna i odrješita princeza Andalužanka Busejna.

Sudbina Bosne je kao sudbina Busejne iz Andaluzije, za koju se mislilo da je robinja dok nije kazala da je princeza od oca – kranja od Sevilje. Tako su i susjedi Bosne misili da je Bosna robinja, koju je lahko oženiti dok Bosna nije kazala da je princeza od oca – kralja od Bosne. A kralj od Bosne su svi njeni sinovi koji su se slavno borili da joj dušmani skroz ne unakaze lice. Njeno sadašnje unakaženo lice, njeni sinovi – kraljevići će popraviti, ako Bog da.

Vjerujem da padišah Redžep Tajjib Erdogan zna da je Bosna princeza sa oštećenim licem, ali je princeza, koja ne da nikome da ju se ikome udaje bez njenog znanja, niti dopušta da ju se otuđuje od njenih slavnih gazija i živih šehida.

Mi, bosanski sinovi, imamo strah od onoga u šta Dodik vjeruje ako ne znamo šta je to u šta Dodik vjeruje.

Vjerujemo padišahu Erdoganu da razumije naš strah, kao što mi razumijemo njegovu želju da bude faktor mira i stabilnosti ne samo u Bosni, već na Balkanu i u Europi, piše, između ostalog, Mustafa Cerić.       (SB)