"Srpski narod treba pomoć svijeta, prije svih Europe, da se oslobodi od Dodikovog primitivnog divljanja, koji vodi dodatnoj frustraciji nacije i odlasku mladih u svijet."   Piše: Mustafa Cerić   Nikad Dodik nije bio više ni zbunjen ni uplašen. Od svih, a najviše od svojih Srba, koji sve više kuže da im je Dodik veće prokletstvo i od Miloševića, i od Karadžića i od Mladića, koji su Srbe u crno zavili pred svijetom i (h)istorijom. Ali, Dodik ne odustaje od svoje trijade: narcizma, makijavelizma i psihopatije.

Prvo, Dodikov narcizam je znak poremećaja njegove ličnosti, tj., Dodik ima  psihički poremećaj koji uzrokuje pojačan doživljaj samovažnosti i žarku želju za skretanje pažnje na sebe kroz primitivno divljenje. Oni koji boluju od ovog poremećaja vjeruju da su ”važniji” od drugih i imaju malo obzira za tuđe osjećaje. Međutim, iz maske samouvjerenosti krije se ranjivo samopouzdanje osjetljivo na svaku pa i najmanju kritiku. Da bi se osoba poput Dodika, koji pati od ovakvog poremećaja mogao uspješno izliječiti  potrebno mu je suočiti sa stvarnošću genocida u Srebrenici.

Prepoznatljivi su simptomi narcizma kod Dodika:

On vjeruje da je  bolji i uspješniji  od drugih;

On mašta o iznimno velikoj moći, privlačnosti i dopadljivosti kod svojih sljedbenika;

On vjeruje u svoju supremaciju i zato očekuje od svih da ga uvažavaju;

On teško prepoznaje osjećaje i potrebe drugih;

On očekuje da se sve njegove ideje prihvate bez pitanja i kritike;

On je ljubomoran na druge, posebno na svoje srpske rivale u politici;

On vjeruje da su drugi, posebno srpski protivnici njegovoj politici, ljubomorni na njega;

On postavlja ciljeve za srpski narod, koji su nerealno visoki i neostvarljivi a sve radi lične bolesne ambicije ;

On ima varljivo samopouzdanje, koje pokriva glasnom primitivnom retorikom, koja kod neupućenih i neobrazovanih ljudi pravi dojam velikog baje ili nepobjedivog dase;

On preuveličava vlastita dostignuća i talenat tako da ljudi dobio dojam da zna šta radi iako ni njemu samome nije jasno šta hoće i kako to što hoće može ostvariti; 

Kao krajnji simptom Dodikovog narcizma je njegovo očekivanje da ga srpski narod stalno hvali i veliča za primitivno vrijeđanje susjeda, posebno Bošnjaka. Dodikov primitivni seljakluk diže lažni ponos neukom srpskom narodu, koji sve više pada u očaj zbog ćorsokaka, gdje su ga Vučić i Dodik doveli, a to je da niko od njihovih susjeda ne želi s njima dijeliti ni domovinu ni državu, osim Bošnjaka/Bosanaca u Bosni, koje Dodik ciljano provocira mržnjom na vjerskoj, nacionalnoj i državnoj osnovi.

Drugo, Dodikov makijavelizam se ogleda u srpskoj politici da cilj do ostvarenja ideje o „srpskom svetu“ ili ti „velike Srbije“, gdje bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, opravdava svako sredstvo, uključujući i genocid, o čemu svjedoči Ratko Mladić kad je 1992. god. rekao: „Ne znam kako će to Krajišnik i Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid“.  I bio je genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, kojeg je Dodik prvo priznao pa onda porekao da bi se dodvorio srpskim ratnim zločincima, koje je osobno izručivao Haagu da bi ih sada slavio i veličao kako bi čistio svoju prljavu savjest od makijavelijske maksime da cilj opravdava sredstvo do vlasti kod Srba makar to bilo na sramotu i štetu samog srpskog naroda.

Treće, od Dodikove trijade,  psihopatija je najizraženija u smislu jednog očitog psihičkog poremećaja obilježenog egocentričnošću, površnim šarmom, nesposobnošću davanja ljubavi, nedostatkom srama i kajanja, nedoživljavanjem krivnje, nedostatkom uviđavnosti i nesposobnošću učenja iz iskustva.

To je ustvari kod Dodika disocijalni ili antisocijalni poremećaj. Riječ je o psihopatskoj osobi, koja je beskrupulozna i manipulativna ličnost, koja nikoga ne uvažava, već uživa u vrijeđanju svih.

Dodik ne vrijeđa samo Bošnjake-muslimane na vjerskoj, nacionalnoj i državnoj osnovi, već sve koji mu stoje na putu njegovog narcizma i makijavelizma. Nijedan visoki predstavnik za Bosnu nije bio pošteđen Dodikovih uvreda i ponižavanja.

No, posebna Dodikova patološka meta je novi Visoki predstavnik Šmit, kojeg Dodik ne priznaje kao što ne priznaje ni srpski genocid nad Bošnjacima.

Dodik priznaje samo ruskog ambasadora Igora Kalabukhova u Sarajevu, koji se, by the way, miješa u bosanska pitanja do te mjere da nam poručuje da je članstvo bosanske države u NATO neprijateljski čin prema Rusiji.

Dodiku, pak, smeta, što američki ambasador Eric Nelson s punim pravom upozorava Dodika da mora prestati s provokacijama i vrijeđanjima drugih. Didik ne voli da se američki ambasador principijelno i civilizacijski po slovu i duhu Dajtonskog mirovnog sporazuma miješa u bosanska pitanja, ali mu je milo da se ruski ambasador neprincipijelno i necivilizacijski miješa tako što negira punopravne presude međunarodnog suda pravde u Haagu o genocidu nad Bošnjacima.

Ne treba ni Viskom predstavniku Šmitu ni američkom ambasadoru Nelsonu naša odbrana.  Iza obojice stoje moćne države – Njemačka i Amerika. Pa ipak, želimo im poručiti da su dobro došli u Bosnu, kao dokazani prijatelji svih ljudi i naroda dobre volje u Bosni te da miroljubivi bosanski građani cijene njihovu predanost istini, pravdi, miru i pomirenju.

Ako ima neko ko zaslađuje da mu se kaže: – Dobro otišao sa vlasti, onda je to Milorad Dodik, koji zaglupljuje i izluđuje prije svih svoj skopski narod, koji zaslužuje bolje predstavnike od Dodika, koji svojom trijadom – narcizma, makijavelizma i patologije – vodi srpski narod u ambis bez povratka.

Srpski narod treba pomoć svijeta, prije svih Europe, da se oslobodi od Dodikovog primitivnog divljanja, koji vodi dodatnoj frustraciji nacije i odlasku mladih u svijet.

Nisu više Turci odgovorni za devširmu, „danak u krvi srpskih mladića“, već je odgovoran Dodik, kojeg pomaže Vučić iz Beograda.

Što prije srpski narod shvati ovu gorku istinu, to bolje za njih i za sve nas u Bosni, na Balkanu i u Europi.  

Nije cinizam, već iskreni savjet prijatelja – Dobrog Bošnjanina iz Bosne! 

(Hayat)