Pod utiskom srebreničke tragedije čije sjećanje je juče obilježio sav normalan svijet, moramo se zapitati gdje su i što rade inspiratori, ideolozi i nalogodavci genocida i drugih, ne manje užasnih zločina iz naše bliske prošlosti. Odgovor na ovo pitanje je utoliko važniji, ako znamo da ta prokleta ideologija etnički čistih teritorija nije izmišljena devedesetih. Tada se samo ponovila i uvijek postoji opasnost da se ponovi, dok god ideolozi zla nesmetano "kuju svoje planove", a samo dio izvršilaca njihovih zlih planova, robija.
Moramo se upitati, gdje su danas akademici Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) koji su tvorci užasnog Memoranduma "Svi Srbi u jednoj državi" koji je bio osnov i temelj užasnog zločinačkog poduhvata, koji je proizveo balkanski pakao krunisan genocidom i brojnim zločinima?
Gdje su danas popovi i vladike koji su "škropili svetom vodom" i blagosiljali pomahnitale horde ratnika na sigurnom putu zla i zločina?
Je li zauvijek nestala ta politika Šešeljevih radikala i Miloševićevog SPS-a koja je sve to koordinirala i sprovodila u djelo?
Odgovori na ova pitanja su poražavajući i tragično zabrinjavajući!
SANU se nikada nije odrekla zlog Memoranduma, baštini istu ideološku platformu, čvrsto stoji uz vlast i tamo nema samo nekih koji su biološki otišli, ali su ih naslijedili mlađi kadrovi, istih svjetonazora.
Crkva Srbije i njeni popovi i vladike su i dalje najveći čuvari mita o "Velikoj Srbiji" i sjutra bi isto ponovili kada bi im se moglo, što najbolje možemo vidjeti iz njihovog odnosa prema Crnoj Gori, Kosovu i Bosni.
A u Srpskoj politici iz devedesetih, nažalost, ništa se nije promijenilo. "Sve je isto, samo njega (Miloševića) nema". Šešeljev najbolji đak (Vučić) vodi Srbiju, a Miloševićev (Dačić) mu pomaže. Za razliku od devedesetih, ova Srpska vlast nema opoziciju.
Važno je znati da ova Srpska politika, Crkva Srbije i SANU, nikada nijesu kritikovali Miloševića za zlo koje je učinio, nego samo zato što nije uspio.
Moramo biti svjesni da je ovakva Srbija sa istom konstelacijom političkih, ideoloških i vjerskih snaga identična onoj iz devedesetih i da je, kao takva, tempirana bomba ovih nesrećnih balkanskih prostora.
Individualizacijom krivice za zločine i genocid, tačno je, skida se krivica i odgovornost sa naroda. Skida se i pored činjenice da je isti taj narod na izborima ubjedljivo odabrao i podržava baš ovakvu vlast u Srbiji. Skida se stoga što je narod sklon i podložan političkoj, ideološkoj i medijskoj indoktrinaciji, što je u Srbiji vidljivo, ne manje nego tih užasnih devedesetih.
Ipak sam ja zagovornik da značajan dio naroda koji bira takvu vlast snosi i dio, pa i najmanje odgovornosti, jer glasanjem za takve postaje voljni saučesnik svega onoga što takva vlast proizvodi. Iskreno žalim i dijelim zabrinutost, sada nažalost manjinske Srbije koja uočava sve opasnosti ovakvog vladanja, ali njen glas se nedovoljno čuje.
Sve ovo napisah, da najzad shvatimo kako zločini i genocid jesu djela pojedinaca, a ne naroda, ali i da najozbiljnije shvatimo da su za genocid i zločine odgovarali do sada samo rijetki I direktni izvršioci, a da je najveći dio njih, ne samo na slobodi, nego politički, ideološki i vjerski oblikuje Srbiju i dan danas.
Moramo shvatiti da su tvorci i inspiratori zla i dalje na slobodi i dominantno kreiraju život današnje Srbije. Takva Srbija je opasna za sve svoje susjede. Ona se neskriveno sa svojom crkvom, novcem, medijima i političkim uticajem miješa u unutrašnje stvari drugih država u okruženju. Crna Gora to veoma dobro osjeća i trpi.
Ovakva politika Srbije je latentna opasnost, a kakve posledice može izazvati, najbolje, najbolnije i najbrutalnije svjedoči Srebrenica.
Ovu činjenicu mora uočiti svijet (Evropa i SAD). Srbiji treba pomoći, a i svima nama u okruženju. Srbija se mora denacifikovati uz pomoć svijeta i u tome se ne smije kasniti, jer sa ovakvom Srbijom, svi ovdje živimo na buretu baruta.
(Vijesti.ba)