Iako Srbija grca u moru problema, produktu prkosnog tetošenja nasljeđa zločinačke Miloševićeve politike, pođimo od Crne Gore (CG).  Koliko god se činilo da će miloševićevska politika preko svojih ekspozitura u CG - prosrpskih nacionalističkih stranaka, medija i naročito Srpske pravoslavne crkve (SPC) - ponovo sunovratititi tu državu i narod u politički, moralni i egzistencijalni glib u kojem se davi Srbija - u kojem se do državnog osamostaljenja davila i CG - stvari u CG, čini se, nisu toliko beznadežne kako su se činile poslije pobede litijaša na izborima krajem avgusta prošle godine.

Državni parlament u Podgorici, u kojem većinu imaju oni koje je iznjedrila tribalna litijaška revolucija, usvojio je dvije
- po CG ali i šire, po region - vrlo važne odluke. Usvojena je Rezolucija o Srebrenici kojom se potvrđuje i osuđuje genocid koji su jula ’95. u Srebrenici (i oko nje) izvršile vojne i policijske snage Republike Srpske, a potom je ministar pravde razriješen dužnosti jer je - tipičnim jajarskim verbalnim marifetlukom - u Skupštini CG doveo u pitanje genocidnu prirodu tog zločina srpskih snaga predvođenih Karadžićem i Mladićem.

Ohrabrujući je to znak iz CG koji svjedoči o njezinoj političkoj i moralnoj vitalnosti, uprkos tome što je izložena pritiscima kleronacionalističkih snaga i neočetništva pomaganih iz Beograda i Moskve.

Da će kleronacionalistički neočetnički mračnjaci u Srbiji (i njihove ekspoziture u CG) te dvije odluke crnogorskog parlamenta doživjeti kao šamarčinu sebi i da će u gnjevu težiti osveti snagama u CG koje su iza tih odluka stale, u to nema sumnje.

Neočekivana šamarčina iz Podgorice - neočetnički mračnjaci smatrali su da su litijaši pobjedom na prošlogodišnjim izborima crnogorskim suverenistima konačno stali nogom za vrat - utoliko više boli, jer je samo prije nekoliko dana Haški tribunal (Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove) potvrdio kaznu doživotnog zatvora Ratku Mladiću, jednom od kreatora genocida u Srebrenici. Time je stigma genocida neopozivo zavarena za političke i vojne rukovodioce Republike Srpske, ali - kako se izričito naglašava i u konačnoj presudi Haškog tribunala ne samo Ratku Mladiću, i u usvojenoj Rezoluciji o Srebrenici crnogorskog parlamenta, i u drugim međunarodnim rezolucijama o genocidu u Srebrenici - ne i na srpski narod.

O tome treba još ponešto reći, makar se i ponavljali. Ne zbog nepopravljivih klerofašista, njih se ne može promijeniti, nego zbog onih zbunjenih ljudi (kojih je premnogo) koji zbog masovne trovačke propagande ne razaznaju šta je u srpskoj politici dobro, a šta zlo.

Rečeno je i od pametnih ljudi bezbroj puta napisano da ne postoje dobri i loši narodi, humani i zločinački, genocidni. Svi su narodi u osnovi jednaki. Tvrditi suprotno znači biti beznadežni idiot, fašist, nacist, rasist ili šta drugo neljudsko. Postoje samo dobre ili loše politike, humanističko-emancipatorske ili rđave zločinačke, u ekstremnom slučaju genocidne.

U kontekstu ovih ili onih istorijskih, socijalnih i političkih okolnosti, ne zna se kad koji narod, društvo, državu, može zadesiti humanističko-emancipatorska ili destruktivno-zločinačka politika. Sticajem raznih okolnosti - o čemu su razumni ljudi dosta pisali i govorili - Srbiju i srpski narod je pred kraj prošlog vijeka zadesila zla nacionalistička, recimo pojednostavljeno, Miloševićeva politika.

Zastrašujuće neodgovorno širene su nacionalna i vjerska mržnja, ratom je razorena dotadašnja država, činjeni su strašni zločini uključujući i genocid u Srebrenici s kojim srpska - do danas preovlađujuća miloševićevska politika - sem ignorisanja ne zna šta bi. Ma koliko ignorisan i guran pod tepih, taj pretežak krimen pritišće srpsko društvo pokazujući njegovu preovlađujuću moralnu nezrelost da se suoči sa zlom poteklim iz politike njegovih dominantnih elita.

Naravno da su za sve zločine, pa i za genocid, krivično odgovorni pojedinci sa imenom i prezimenom. Na bazi neporecivih materijalnih dokaza njima se sudi i presuđuje. Nažalost ne svima, mnogi se izvuku. Genocid je inače masovna operacija koja zahtijeva širok angažman ljudskih i materijalnih resursa. Skala krivično, politički, moralno i metafizički odgovornih (Jaspers) je vrlo velika. Na njenom vrhu stoje ideološki i operativni kreatori. Tako je sa svakim, pa i sa genocidom u Srebrenici. Kreatori i operativni izvršioci genocida u Srebrenici su procesuirani u Hagu i kao takvi ušli su u antologiju ljudskog beščašća.

A šta je sa narodom iz kojeg potiču planeri i izvršioci genocida? Ima li on odgovornosti i ako ima, kakva je njegova odgovornost?

Ne ulazeći šire u Jaspersovo stepenovanje odgovornosti (ne samo za genocid, nego i za druge zločine koje je izvršila nacistička Njemačka tokom Drugog svjetskog rata), zadržimo se samo na odgovornosti naroda. Krivične odgovornosti cjeline srpskog naroda za genocid u Srebrenici dakako nema, niti nam to iko ozbiljan spočitava. Ali ima neke druge od koje ne možemo beskrajno bježati, ima objektivne političke i moralne odgovrnosti. Ona je u tome što su Miloševićev režim i njegova zločinačka politika - koji su pored brojnih drugih zločina u krajnjem rezultirali i genocidom u Srebrenici (Karadžić i Mladić su se igrom sudbine našli na mjestima na koja ih je taj režim i ta politika izbacila) - nažalost imali masovnu podršku naroda, s čim se do danas nismo pošteno suočili. Uprkos brojnim dokazima o zlodjelima te politike (i prema Srbima, ne treba smetnuti s uma!), Milošević i njegova politika i danas imaju ne malo poštovalaca.

Šta je to, nego politička i moralna odgovornost kako onih koji su toj politici i njezinom nosiocu na izborima redovno davali svoj glas, tako i onih koji tu politiku na izborima nisu podržavali ali nisu htjeli da čuju a kamoli da se suoče sa zlom koje se odvijalo na ratištima?

Pravdanje da se za to zlo zbog masovne nacionalističke propagande nije znalo donekle je prihvatljivo samo za stanovništvo ruralnih zabačenih područja koje odista nije znalo kakvo zlo se pod srpskim znamenjima na ratištima događa. Za sve one iz urbanih sredina, posebno iz velikih gradova, gdje je donekle postojala alternativa medijskoj propagandi režima, to opravdanje (ili još gore, "a šta su oni nama radili"), je licemjerno i blago rečeno nepristojno. Ko je htio, mogao je znati šta se radi i čini u borbi za "srpske zemlje".

Ne samo genocid u Srebrenici, nego čitava ratna prošlost devedesetih srmrdi ispod tepiha i samo malobrojni pojedinci nemoćno pokušavaju da taj smrad očiste. A boljeg i pristojnog života u Srbiji (i pogotovo u entitetu BiH - RS) uz taj smrad nema, niti može biti. Ne čini li se i vama da posljednjih decenija živimo u smradnim vremenima?
 
Piše: Pavle Radić (Autonomija info)

(Vijesti.ba)