“Više je bilo Boga danas u Tomašici pobijenoj, nego u crkvi koju Porfirije blagosilja, 15 minuta dalje. I ne, ne bole njega kosti najveće evropske masovne grobnice, kao ni kosti 102 ubijena prijedorska djeteta, za njega je dolazak u RS, kako reče blagoslov i utjeha.“  Piše: Dragan Bursać za AntenuM:  Patrijarh Crkve Srbije, Porfirije Perić, posjetio je manastir Miloševac u Prijedoru. I to ništa nije čudno, ni strano, ni neuobičajeno. Još jedan velmoža Crkve Srbije obilježava zapadne granice srpskog sveta, međi ono što je njihovo i što im po sili, valjda nekakve nebeske promisli pripada. A da je čitav taj kraj većinski srpski, o tome nema spora, najsrpskiji je vjerovano na svijetu cijelom. Makar nadzemno gledajući. 

Od Korićanskih stijena, preko pobijene fudbalske lige, do Tomašice

Jer?   Jer mu se “dogodila“ kako ondašnji mudroseri tepaju uvertiri u genocid, dakle “dogodila“ mu se Tomašica, Keraterm, Hambarine, Kozarac, Puharska, Omarska... Preciznije, u tim “događanjima“ srpstva i srpskog sveta, u 1992. godini pobijeno je samo u Prijedoru 3176 ljudskih bića. Od toga 102 djeteta. U obližnjem Kozarcu “nastradalo“ je, kako se tepa tom zlu, 250 ljudi. Eto baš tu je i pomenuta Tomašica, najveća masovna grobnica u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, a u njoj su pronađeni ostaci blizu 400 ljudskih bića. Iz tog Prijedora, iz te regije, izvedeni su organizovano, autobusima nedužni ljudi, a onda strijeljani i bacani niz ambis Korićanskih stijena. Njih 224.

A jeste li čuli da je u toj “nezgodi“, kako joj opet tepaju velikosrpski zločinci, uništena cijela jedna fudbalska liga? I ne, ne mislim na nekakve vansportske malverzacije, nego je pobijena fudbalska liga (sic!). Najbukvalnije! Mataruško brdo je imalo uz rat, pazite sad, 6 fudbalskih klubova: Proleter, Sloboda, Patrija, Rakovčani 79, Mladost i Pobjeda. A onda su četnici 1992, desetkovali i zatrli fudbalere, samo zato što nisu bili Srbi. Nestalo je šest klubova, eheej! Takva razmjera genocidnosti slabo kad je viđena u povijesti čovječanstva.

Kamo te Porfirije, da zatražiš oproštaj?

E, nadam se da sam vam makar malo pojasnio kakav je prijedorski kraj u kome gostuje Porfirije Perić. Još ako znate da je iz Banjaluke, koja je bila prva etapa njegove turneje, do Prijedora nemoguće zaobići Kozarac, Kozarušu i Omarsku, dakle ogromna stratišta bošnjačkog i hrvatskog naroda, onda vam je jasno kuda ova priča vodi.

A vodi na koncu do najobičnijeg ljudskog pitanja-Zašto Porfirije, nisi svratio u Tomašicu, u Omarsku, u Kozarac, u Keraterm, pa se naklonio dušama ljudi koji su pobijeni na početku genocidnog projekta, samo zbog “pogrešnog“ imena i prezimena? Ili, zašto nisi makar bacio cvijet niz Sanu u Prijedoru u pomen na ona 102 ubijena djeteta koji ni tri decenije nakon smrti nemaju spomenik? Zar to ne bi bilo hrišćanski? Zar to ne bi bilo etički i ljudski? Zar to nisu načela za koja se zalažeš kao prvi čovjek Crkve Srbije? Ili baš i nisu?

Čini se da nisu. Ali zašto?

Pa zato, što to nije u kodu ovakve Crkve Srbije. Nije joj u fundamentu da traži oprost, jer je blagosiljala one koji su počinili ovo zlo neviđeno. A ti Periću kao Vučićev namjesnik i nisi postavljen da miriš i tražiš oproštaj, nego naprotiv.

Zato Porfirije umjesto molbe za oproštaj, ispucava ovu rečenicu:

“I zato je za sve nas, odakle god da dolazimo, dolazak u Republiku Srpsku veliki blagoslov i utjeha”. Eto, to je njemu mjesto zločina. Blagoslov i utjeha.

Poruka slijepim kod očiju

Zapravo je potpisniku ovih redova potpuno jasna i Perićeva neempatična oholost, ista ona kao i u njegovih pratilaca, koji su s Dodikom došli do jednog pravoslavnog hrama, bez da su se počešali po donjem dijelu leđa za svim grobovima i stratištima ubijenih Bošnjaka i Hrvata. I da, pogotovo Porfirije, on vrlo dobro zna, osjeća i ćuti tu krv pobijenih ljudi pod svojom mantijom, dok gazi po čemernoj krajiškoj zemlji.

Samo mi nisu jasni slijepi kod očiju, koji su Porfirijevu ljubav prema zagrebačkom sastavu ”Azra“ i lokalnu blagoglagoljivost podvodili pod “novi dašak srpskog pravoslavnog vjetra“. A taj vjetar zauvijek bazdi na konkvistadorstvo i srednjovjekovnu zaostalost. Isto je to bio, da se razumijemo i onda, negdje na službovanju u Zagrebu, i u cetinjskom desantu, i litijašenjima sve sa vojskom zilotskih kriminalaca, i u današnjem odsustvu empatije prema pobijenom gradu u Prijedoru.

Prijetnje odricanjem

Sve je isto. Jednako, ponavljajuće, dosadno i isto. A i da nije isto, ziloti po društvenim mrežama, kao izuzetan i osiguran korektiv Crkve Srbije, javno su obznanili da će se “odreći Porfirija“, ako napravi bilo kakav ljudski gest milosti prema ubijenim građanima Prijedora na početku genocida. I to je Porfiriju Periću zapravo najjasnije. To mu je zvijezda vodilja i eventualni korektiv.

Na koncu, nije on tu gdje jeste da traži oprost, nego da se bavi profanim vjerskim manekenisanjem i ekspanzionizmom Crkve Srbije, ne bi li dobio blagonaklonost kakvog nedotupavog analitičara van srpskog sveta. A i ako ne dobije, nema veze, ima ko će mu aplaudirati.

Pa opet, kada prođete pored Tomašice, ne morate znati ni šta je tu pored vas, osjetićete stvarnu, biološku jezu u kostima i po koži. Osjetićete kako vam meso živo stezanjem mišića reaguje na prisustvo zla koje je ubilo silna ljudska bića. Kažem, to je biološka reakcija, koja ima nekakve veza sa Apsolutom. A opet kažem, možda baš te biološke rekcije nema Porfirije i svita mu, pa okreću glavu od onog za šta se nominalno bore i (p)ostaju sluge zla.

Kažem vam, više je Boga danas u Tomašici pobijenoj, nego u crkvi koju Porfirije blagosilja, 15 minuta dalje. I ne, ne bole njega te kosti najveće evropske masovne grobnice, s kostima više od stotinu pobijene djece prijedorske. (SB)