Zašto ovo nije uobičajeno taktiziranje Milorada Dodika? Jer je konačno prešao s riječi na Službeni list. Tako je otpočelo novo poglavlje, više se ne radi o zapaljivoj retorici nego o gorućim djelima.  Sad je potpuno jasno – „Inzkov zakon“ pokrenuo je politički krešendo kojim se prijeti godinama. I rasplet je konačno tu. Bit će bolno, bit će teško, možda i potraje, uprkos brojnim prognostičarima, niko u ovom trenutku ne može naslutiti ishod operacije, ali izgleda da nema drugog načina da se ubitačno bosanskohercegovačko razvlačenje pameti dokine i vjerovatno najveći balkanski štetočina ukloni sa scene.

Sa svim tim u vezi, jedno od temeljnih pitanja na uzavreloj političkoj sceni Bosne i Hercegovine glasi: šta je bolje – upozoravati na mogućnost rata, odnosno oružanog razrješenja situacije, ili tvrditi da takvog epiloga neće biti? Ponovit ćemo ono što smo na istom mjestu napisali prije dvije godine: kad govoriš da rata neće biti, ohrabruješ Dodika koji samo to hoće – da nastavi praviti belaje bez opasnosti od sankcija. Pogotovo su kontraproduktivni stavovi kojima se eksplicitno zastupa jedna ili druga opcija. Činjenica je da su ovdje u igri brojne mogućnosti, ali i da je stanje (dugo)trajne stabilnosti odavno narušeno. Pa Milorad Dodik, kao najveći huškač među balkanskim političarima i jedan od težih sigurnosnih problema savremene Evrope, već je sada ozbiljno narušio mir. Bez ijednog ispaljenog metka srušio je ustavni sistem zemlje, obesmislio i OHR i visokog predstavnika, jer im je samovoljno zabranio djelovanje u manjem entitetu, suspendirao i reducirao Bosnu i Hercegovinu kao državu na pola njene teritorije, a stanovništvo gurnuo u trošak, brigu i strah. Uz sve to, preuzeo je brojne poluge vlasti u RS-u. On je i premijer, i predsjednik, i ministar, i Narodna skupština, i član Predsjedništva, i glavni za helikopter, još glavniji za tendere.

Opasne glasine

U takvoj situaciji nije baš najmudrije uznemiravati mirni i pošteni narod glasinama da rata neće biti. Ako ga kojim slučajem bude, onda ste pogrešno prognozirali i snosite odgovornost za zavaravanje radnih ljudi i građana. A ako ga, kao što se svi nadamo, ne bude, onda to neće biti zasluga ovih što su tvrdili da ga neće biti nego onih koji su naslućivali da je moguć pa su iz preventivnih razloga alarmirali i domaću i međunarodnu javnost, upozoravajući na lika koji se oteo (samo)kontroli i spreman je na mnogo šta. Rat, osim toga, ima različite egzistencijalne forme i nije mu kalašnjikov jedini simbol. Ako se ljudi sa zebnjom odlučuju na put u drugi dio zemlje, ako su preko noći zamrli turizam, promet nekretnina, prodaja automobila, strane i domaće investicije, ako su potrošnja i proizvodnja desetkovani, a stotine započetih projekata prebačeno u stanje mirovanja, odnosno, iščekivanja raspleta – onda govorimo o zemlji u kojoj je nasilnim putem napravljena pustoš slična onoj kakvu prave ratna razaranja.

Zabrinutost zbog mogućnosti sukoba ne znači njihovo zagovaranje. Koga su ujedali Radovan i Ratko – i na Milorada puše. Nasuprot nabrijanim snagama kojih ima u svakom ovdašnjem etnonacionalnom korpusu je činjenica da je spremnost naroda da krvari za bilo koje vrijednosti na povijesno niskom nivou. Kao adekvatna ilustracija može poslužiti post koji je prije nekoliko dana na Facebooku napisao Amer Bahtijar, novinar portala Tačno.net iz Mostara: „Treba napraviti anketu širom BiH sa jednim jedinim pitanjem: ‘Da li ste za to da vam pogine član porodice za RS ili BiH?’“ Ostacima iscrpljenih etnija najmanje je do ratovanja, što ne znači da će ih, u slučaju nužde, iko pitati za mišljenje. Ta mogućnost stalno visi u zraku, kao prijetnja. Zabrinuti su u Evropskoj uniji, zabrinuti su u Americi. U Sarajevu su uplašeni, u Banjoj Luci prestravljeni, jer njima se ne piše dobro šta god da iz ovog izađe i kako god da se Dodikova smrtonosna avantura završi. Ipak, najviše straha ispoljavaju bošnjački povratnici u RS, ta usamljena i zaboravljena domaćinstva iz Prijedora, Zvornika, Srebrenice, Višegrada… Svaka nestabilnost njima znači direktno pogoršanje položaja i nije teško zamisliti s kakvim osjećanjima liježu svake noći. U slučaju „nemilih događaja“, sigurno je da se ni srpski povratnici u Federaciji ne bi osjećali zaštićeno; i njihova strepnja također je utemeljena. Sve kad se sabere, strah se raskomotio po Bosni i Hercegovini kao Željka Cvijanović među osobljem omanjeg poljskog aerodroma u blizini Varšave, a kad on jednom postane prevladavajuća emocija, sve opcije ostaju otvorene. I validnost Evropske unije, i narušena moć Amerike, i spremnost NATO snaga i UN-a, kao i sposobnost svih domaćih političkih aktera ovdje će biti na testu. Bilo kakav manji incident, makar i jedna jedina žrtva bili bi poraz svih involviranih aktera i njihovih sposobnosti da se najgore spriječi.

Poražavajuće sam

Činjenice govore: Milorad Dodik, koji se hvali podrškom sedam članica EU, nikada nije bio usamljeniji. Uz njega je ostalo samo nekoliko užasnutih šićardžija koji mu nisu smjeli pružiti otpor. Među građanima Republike Srpske ubrzano raste svijest o tome kakve bi štetne posljedice mogle imati eventualne sankcije protiv entiteta. U privrednom, ekonomskom i svakom drugom smislu RS se raspada i bez sankcija. S njima, nema ni nagovještaja života. Ljudi se već sad prekomjerno zadužuju kod mikrokreditnih organizacija radi pukog preživljavanja. Dodik ima podršku i RTRS-a, ali svaki medij koji nije pod njegovom kontrolom – od bloga Slobodana Vaskovića, preko BNTV-a pa do novinara koji komentare plasiraju širom regije – ima veći utjecaj od tog partijskog TV-biltena koji je dotakao samo dno profesije i s njega ne ustaje, niti to želi, skoro tri decenije. Ako je Mato Đaković usred RTRS-a izveo performans javne pobune, onda je to pouzdan znak u kom pravcu pušu vjetrovi izolacije vodećeg vašarskog pjevača među našim političarima.

Milorad Dodik već godinama sistemski proizvodi civilne žrtve mira. Nije usamljen u tome, ima on saboraca na svim stranama, ali je najgori među njima. Ako se iz ovog izvuče nekažnjeno, onda u budućnosti može raditi šta god hoće. Do sada je najviše uspjeha u političkoj karijeri zabilježio iz oblasti uznemiravanja javnosti. Što kaže jedan usplahireni Sarajlija (podaci poznati redakciji): „Kad Dodik kihne, ja preventivno kupim Tylol Hot.“


(Vijesti.ba / Analiziraj.ba)