Nakon što popravi Atik-džamiju i istjera iz nje tragove pustoši,

Abdurahman Sirija naloži da se pred ulazom postave sofe. Na njima će on i budući derviši njegove tekije na Oglavku držati predavanja i zikriti i dozivati sva Allahova imena da zauvijek odagnaju pustoš iz ove bogomolje i ne dadnu joj se ni približiti. IZET PERVIZ:    Prva džamija u Fojnici, kazuje se, izgrađena je skoro stotinu godina od onog dana kada Fatihova vojska pade po Milodražju, a fra Anđel Zvizdović izađe iz pećine sa svojim fratrima i kleknu pred sultana i zatraži slobodu vjere za svoju pastvu. Utvrđujući se dublje u vremenu, kao da munarom svoje džamije, kao kakvim nišanom, ciljaju desetljeća i godine koje se viju pred njima na nekom stravičnom vremenskom koletu, kazivali su stari Fojničani da je podignuta skoro pola vijeka od one godine kada franjevci, uznemirivani od napasnika koji najbolje ne svatahu vjeru na koju su upravo prešli ni pravila novog carstva u kojem žive pa im uzalud bijaše pokazivati sultansku ahdnamu, kada, dakle, franjevci bijahu prinuđeni da svoj samostan premjeste s Trgovišća te se osamiše na padine Križa, brda ponad varoši. Bilo je to godine 1551, a izgradi je neki Mustafa, sin Hidrov, ili Hadrov, neki hroničari pisaše i Mustafa Hadr. Pedeset godina poslije glavnica vakufa ove džamije, kako to iz popisnih deftera iščitaše drugi hroničari, iznosila je 28.000 akči – imamu i hatibu, halifi Mehmedu, plaćano je šest akči dnevno, mujezinu Isau, sinu Husrefovom, četiri akče, poslužitelju jednu akču, a muteveliji vakufskom dvije akče dnevno. Pola stoljeća potom niknu u Fojnici i druga džamija.

Drugu džamiju u Fojnici podignu kreševsko-fojnički kadija Šaban Ahmet-efendija, a bijaše godina 1666. Šabanova džamija bijaše nekoliko puta veća od Hidrove i bi natkrovljena kupolom. Stajaše ona bliže Pazarišću i, kako god je franjevački samostan nekada stajao u centru varoši – a Fojnica, kazuju historičari, bijaše, uz Srebrenicu, najveća varoš u Bosni u vrijeme kada je osvojiše Osmanlije – tako se ona sada uzvisila usred fojničke kasabe i oko nje se uskoro razvi čaršija i u Fojnicu, sasvim obnovljenu nakon požara koji izazva Eugen Savojski, opet nahrnuše trgovci. Džamiju ovu narod nazva Čaršijska, a Hadrovu sasvim prepusti sufijama, koji su težili ka skromnosti i nisu podržavali gradnje raskošnih džamija i kazivahu na svojim predavanjima da se po visini munare u nekom mjestu može vidjeti koliko se taj džemat uzoholio, nju prozvaše Atik džamija, Stara, kao da hoće reći da je vrijeme pregazilo i nju i njenog graditelja i one koji klanjahu u njoj.

Uskoro, oni koji klanjaše u Čaršijskoj džamiji sebe počeše smatrati ljudima modernim i naprednim i gradiše se oni kako im nijedna novina nije strana i kako su im duše otvorene za sve što izbija ispod koraka ljudskog napretka. To nisu direktno govorili, ali iz njihovih riječi razumijevalo se da su oni koji idu u Atik-džamiju za njih nazadni i zaostali ljudi, pregazilo ih vrijeme pa svakoj novini zamjere i iškaju je od sebe. Ta besmislena naklapanja tih novopečenih bogatuna, koji se obogatiše na muci pogorjelih Sarajlija, kojima papreno prodavaše oblovinu i dasku, ne smetahu sufijama i ljudima učenim koji dobro razumijevahu Božije nakane o skromnosti ljudskog bića i insanovom muhtačenju prema zraku, i vodi, i suncu, i zdravlju, i svemu. Ali smetahu ostalima, pogotovo onima koji se ne snađoše u novim vremenima, pa osiromašiše, a ne mogahu nikako u svome duhu naći mudrost skromnosti, već izbijaše otuda i širiše se po njima samo zajedljivost i zavist prema drznicima, koji nađoše u sebi svakakvu bezobzirnost u hrljenju ka novcu i želji da se obogate. Oni niti mogahu da zauzdaju svoj nefs pa da se, skupa sa sufijama i ljudima od duha, bace na sedždu na kilime u Atik-džamiji, niti mogahu podnijeti da klanjaju skupa s njihovim najvećim dušmanima, novopečenim bogatunima u Džamiji čaršijskoj. Hraneći se srdžbom i bijesom iz sebe, oni osamnaest punih godina zaobilaziše obje bogomolje. I ko zna koliko bi još da u Fojnici ne niknu i treća džamija. Nju u Pavlovcu, gdje najviše bijaše onih koji prestadoše ići u džamiju, podignu Hadži Muharem-efendija, Alah neka mu svako dobro upiše u sudbinske knjige.

PONOS DJEVOJAČKI

Kada je u Fojnici izgrađena i treća džamija, Staru ili Atik džamiju prozvaše Srednja, jer se našla tačno između Čaršijske i Hadži Muharemove džamije. Ovaj naziv sudari se s jednim drugim, koje dobi kao uspomenu na princa od Savoje. Priča o tome ide ovako:

Kazuje se da je i Atik džamija izgorjela onomad kada je Eugen Savojski spalio cijelo Sarajevo i svu okolinu. Osiromašeni i pogorjeli narod nije mogao obnoviti ovu bogomolju jer nije imao novca ni da pridigne vlastite spaljene kuće. Zbog toga su Fojničani svakom ko bi prošao kroz njihovu kasabu iznosili svoju muku i, ispraćajući ga, molili ga da vidi, u Sarajevu, u Tuzli, u Travniku, u cijeloj Bosni, ne bi li se kako skupilo što para da barem krov podignu pa da ne kisnu za vrijeme namaza ili da barem raskrče paljevinu pa da ne budu sasvim crni i garavi kada klanjaju u njoj, a drugog mjesta za namaz nemadoše.  

Ta kuknjava i prosjačenje dosadi djevojkama iz mahale. Njih tri se jednog dana dogovore da se nikako neće udavati, a svoj će miraz sav dati onome ko pristane da obnovi njihovu džamiju. Kada su čuli za to, njihovi očevi zavezaše jezike, strašno se postidješe i krenuše u akciju. Organiziraše oni cijeli komšiluk i zaputiše se u šumu pod Vranicom te sasjekoše stotinu stabala. Od njih sjarmačiše oblovinu za duvarove i za krov i za munaru i onda čekahu majstore da sve to stešu i sastave u džamijski oblik. Ali majstora u to vrijeme nije bilo ni za iladž, u zlato da ih okivaš, a sva Bosna bijaše u potrebi.

Kazuje se da su se majstori, koji dođoše u Sarajevo da ondje krče paljevinu i popravljaju džamije, karavan-saraje, hamame i tašlihane, zaputili u Fojnicu kada su čuli da ondje žive djevojke s takvim ponosom da će i usidjelice ostati, ali nama, fojničkog, ne daju, nikako, ne. Dolazili su otad svakog petka, redovno. Svoj jedini slobodan dan u sedmici koristili su da obnove džamiju, a najmlađi među njima zagledaše se u fojničke djevojke, koje bijahu na glasu i sa svoje ljepote, nadaleko, makar onoliko koliko bijahu na glasu po svom ponosu, a ostali Fojničani po svojoj pismenosti, mudrosti i po gospodstvu. I najesen sve se poudadoše, osim one tri. One se sasvim zakovaše u zakletvu i svoje miraze uznesoše na krov džamije kada bijahu uspravljene prve grede i nakitiše ga da se sija i šareni i da se vidi od Kreševa, i od Podastinja, i s Lepenice, ali udati se ne htje ni jedna. Niko ih više na udaju nije mogao privoljeti pa ni besjedom kako među majstorima bijaše i takvih koji se kaniše odreći miraza. Ne, rekoše one i zakletvu svoju tri puta zaokružiše ugljenom sa sagorjelih greda njihove popaljene džamije – jer su radnici, kada su raskrčivali paljevinu, u zidu pronašli jedno tajanstveno udubljenje, a kada ga otvoriše, u njemu nađoše stari Kur’an rukom prepisan, a vatra do njega ne dođe i on ostade sasvim netaknut – i još rekoše: “Kako god u šejtanskoj vatri ne gori Božija riječ, tako ne izgara ni djevojačka zakletva.” Otad narod džamiju prozva Djevojačka, a one tri djevojke postadoše čuvarke džamijskih ključeva sve dok ih smrt ne rastavi i oslobodi ih njihove nepokolebljive zakletve.

OBNOVITELJ SIRIJA

Kada one usidjelice, po kojima džamiju zvahu Djevojačka, ostaviše ovaj svijet i njegove norme, principe i zakletve, po njihovoj džamiji poče da se kupi prašina, da je napada plijesan, da je rastače buđ, jednom riječju, poče ona da propada. I kao od svega po čemu se počnu kalamiti pupoljci pustoši, svijet se i od nje odbi, a šiblje i kupinlje, kao da je to osjetilo, uzoholi se i primače zidovima. U narednim decenijama ono sasvim preuze džamiju i rastoči je svojom upornošću. Kada za to ču učenjak Abdurahman-efendija Sirija, on se s Oglavka spusti u Fojnicu i suprotstavi se divljem rastinju i svakoj drugoj propasti. Bijaše godina 1820. i svijet se dobro zaibreti.

Za tog Abdurahmana kazivalo se da ga samo ljuta nevolja može natjerati da napusti Oglavak. Njih je, kazivahu dalje, dobio u miraz i na njima izgradi tekiju. Podignu je u zalog svoje ljubavi prema Lejli, Mula Ahmedovoj, a u čast šejha Huseina Horosanija, koji dođe u Bosnu u vojsci predvođenoj sultanom Fatihom i pogibe pod Kozogradom, u kojem umalo živu ne uhvatiše bosansku kraljicu. Još se pričalo da mu je to naredio njegov šejh, glasoviti Husein-baba Zukić, s kojim bijaše sudbinski povezan. Naime, pripovijedalo se po sijelima kako se za vrijeme svog četrdesetogodišnjeg izbivanja iz Bosne šejh Husein-baba pojavi jedne noći u snu Abdurahmanova oca Mehmeda, fojničkog kadije. Ali istovremeno se pojavi on i u snu Abdurahmanove majke. I, kako jedno drugome pripovijedaše ujutro za kahvom, reče njima šejh Husein-baba iste riječi, do u slovo, u njihova dva sna. Prenese im on blagovijest kako je Mehmedovica trudna i da će dobiti sina i da mu obavezno dadnu ime Abdurahman. On će mu, kada se vrati u Bosnu i kada Abdurahman postane njegov murid, dodijeliti naziv Siri, a to je onaj koji je sposoban da upoznaje tajne svijeta. I još im reče da će sin njihov, samo ako ga poslušaju i dadnu mu ime Abdurahman, biti najučeniji čovjek među Fojničanima i da će mu u kuću svraćati same muftije i valije, i kadije, paše i veziri i pjesnici kadri da naslute istinu. 

Nakon što popravi Atik-džamiju i istjera iz nje tragove pustoši, Abdurahman Sirija naloži da se pred ulazom postave sofe. Na njima će on i budući derviši njegove tekije na Oglavku držati predavanja i zikriti i dozivati sva Allahova imena da zauvijek odagnaju pustoš iz ove bogomolje i ne dadnu joj se ni približiti. Da bi obilježio taj događaj, tada Abdurahman svojim krasopisom udari natpis ponad vrata. Oni koji znaju čitati arapski i razumiju staroturski govor kazuju da piše ovako: “Hvala Allahu kada se ponovo podiže ova bogomolja, a to su silno željeli svi žitelji ovog kraja. I svi se potrudiše jer ovo je mjesto gdje i prije stajaše džamija. Njihov trud neka Stvoritelj nagradi. Iz srca Sirijinog tad izađe tajanstveni tarih isklijao u dvije strofe i raširen u brojeve. U ovoj strofi traži tajnu. Hiljadu dvije stotine trideset i šeste sastavi se ovaj tarih.” Nekako u to vrijeme, kada stara džamija opet postade prva i važna u životima Fojničana, uznesoše nasred strma brda iznad nje drven top pa bi iz njega pucali za vrijeme ramazana, obilježavajući čas iftaru i razveseljavajući pregladnjele postače, a narod onaj usjek u onom brdu nazva po tom topu – Prangija.

RAŠČEŠLJAVANJE BEŠČAŠĆA

Priča se da je u ovoj džamiji svoje prve korake ka najvišim stepenicima znanja napravio Muhamed-efendija Fojničanin, koji dva puta bijaše imenovan za sarajevskog muftiju. Neki hroničari to osporavahu i tvrđaše da je Muhamed-efendija prozvan Fojničanom jer mu je otac doselio iz Fojnice, a on sam bijaše rođeni Sarajlija. Jedan od njih, Sejfudin Kemura, ustanovit će da Muhamed-efendija bijaše sin Jusufov, iz Kečedži Sinanove mahale, i da je još kao mladić poslan u Istanbul da izuči najviše škole. Kada se vrati, kazuje Kemura, biva on postavljen za bibliotekara Osman-Šehdijine biblioteke, za koju Fehim Spaho, pišući o Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Novom Beharu 1930. godine, kazuje da se nalazila u lijevom uglu harema Careve džamije, od kamena je, u šest uglova, s kubetom, podsjeća na turbe. Podiže je 1759. godine Osman Šehdi Bjelopoljac, “divan-efendija tadašnjeg bosanskog valije Ali-paše Hećimovića, s kojim je i došao u Bosnu”. To potvrđuje i njegov savremenik Mula Mustafa, a srušena je 1910, kada je građena zgrada Ulema-medžlisa i knjige iz nje koje je uvakufio Šehdi, ali i Muhamed Fojničanin, bijahu tada prebačene u Gazi Husrev-begovu biblioteku.

Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu, i to na više mjesta, spominje i Muhamed-efendiju Fojničanina. “Postao je muftija”, piše on. “Međutim, dotadašnji muftija ne ustupi mu položaj, nego sastavi mahzar i još protiv Muhamed-efendije nahuška svoje prijatelje.” Ovo beščašće u Fojnici prepričavaše još cijelo jedno stoljeće. Za njim gotovo svakog petka posezaše najstariji Fojničani. Oni se okupljaše na džumu u obnovljenoj Atik-džamiji, pa sjeđahu na onim sofama pred ulazom koje izgradi Abdurahman Sirija. Tu bi s gorčinom kazivali kako se u Sarajevu na visok položaj teško probiti svakom ko nije rođeni Sarajlija, u trećem koljenu barem, a njima, Fojničanima, pogotovo, Sarajlije su oduvijek zazirale pred njihovom učenošću i mudrinom.

U tom trenutku, pokušavajući razgovor odnijeti na drugu stranu, jer znao je šta i kako slijedi, neko bi dobacio da ne griješe dušu i da ne hule na Sarajlije. Taj bi se tad spomenuo Derviše iz Sarajeva koja uvakufi u ovu džamiju dva čiraka, i eno ih još, svijeće u njima odusprav stoje. Ne bi ni dovršio, a neko bi ga od najstarijih upitao zna li on čija je ona kći, pa bi odmah, ne čekajući odgovora, kazivao da je ta Derviša kći Ali-bega Džinića, banjalučkog muteselima, kojeg zbog poticanja Krajišnika na pobunu Omer-paša Latas protjera u Istanbul, a za te Džiniće se onomad govorilo da mogu šezdeset kilometara hodati a da ne stanu na tuđu zemlju i oni su ti Banjalučani, Krajišnici, sasvim druga japija. Odmah bi onog pametnjakovića poklopilo i s druge strane. Riječi onog što govori o Džinićima ne bi se ni zatrnule u vlastitom ehu, a javljao bi se neko od Salihagića da sviju podsjeti da je dva čiraka poklonio ovoj džamiji i njihov Mehmed-aga Salihagić, jedan od trojice braće koji podigoše Musafirhanu, i u njima još svijeće stoje, odusprav, i svijetle za teraviju. 

E tad, kada bi se otresli onog dosadnjakovića, dohvatali bi se oni Muhamed-efendije Fojničanina. Uvijek su njega uzimali za primjer pa opisivali kako se onomad iskupi pola Fojnice i pravac Sarajevo – da oni vlastitim okom vide ko je taj uzurpator pa neće da se povuče s muftikluka, i da pokažu cijelom šeheru da njihov Muhamed-efendija nije repa bez korijena i da se s njim ne može kako god i kako se kome ćefne. I na kraju, da bi poduprijeli svoju besjedu, pitahu oni jedni druge: A da čiji je ono mezar u turbetu bez krova uz samu munaru Careve džamije? Pa, kao da navlače odgovor iz daleka, dodaju, visoko zadižući glave, a pokriven je ćeremidom. Onda šute i čekaju da neko od njih odgovori na pitanje, a po njima ponos hukti da im dođe da ustanu i da se šakom biju u prsa od nekakve miline. I kao da želi spriječiti jedan takav neprimjeran potez, sada se javlja najstariji među njima i odgovara: “Tu leži muftija šejh Ibrahim-efendija Bistrigija, učenik velikog šejha Muslihudina Užičanina, a narod ga smatraše vidovitim.”

“Aha”, odgovaraju mu ostali, pa motaju duhan i pućkaju duhansko trunje ostalo im na jeziku dok su lizali papir da se dobro zalijepi.

“A šta piše na turbetu”, opet pitaju horski, a najmlađi od njih odgovara, skrušen, kao kakvo đače: “Oni koji čitaju arapski kazuju da na turbetu piše ovako: ‘Ovdje počiva vođa šejhova Ibrahim-efendija Bistrigija. Za njegovu dušu proučiti Fatihu.’”

“Aha”, opet izuste u glas i bacaju krišom poglede na džematlije koje su se već okupile oko njih pa uživaju u njihovoj predstavi.

I tada, kao sa žalom – pošto nema više vremena da se njihov igrokaz još rastegne jer je hodža širom otvorio džamijska vrata u znak da je krajnje vrijeme da uđu – postavljaju oni posljednje i glavno pitanje: “A ko leži odmah do Bistrigije u njegovom turbetu?”

Na ovo pitanje odgovaraju svi. Pridružuju im se i ostale džematlije i ori se sad pred Atik-džamijom desetine glasova: “Uz Bistrigiju Sarajlije sahraniše šejha Hadži Muhameda Fojničanina, sina šejha Jakub-efendije, koji se po mudrosti i prosvijećenosti izjednači s Bistrigijom i uz sve opstrukcije šeherske dva puta bijaše imenovan za sarajevskog muftiju, pa neka ih, neka su i u smrti jednaki. Amin! Haj’mo sad na džumu. stav.ba