“Najednom suđenje Mustafi. I presuda na smrt.

Na suđenju je, kažu, bilo puno svijeta. Mahom su to bili – naši. Na izricanje presude aplaudirali su. Mustafu provedoše. On u krvavoj košulji bez ijednog dugmeta na njoj. Uspio je sestri kazati: 'Ako izađem, imat ću ti šta pričati.' Kad su ga presudili na smrt, kazao je: 'Svijetla obraza i čiste savjesti idem na Onaj svijet.' Tri mjeseca ga u zatvoru držaše. Od Tita pomilovanje stiže, a oni to sakriše i nakon dva dana ga ubiše. I rekoše da je pomilovanje kasno stiglo. Rahmetli Džemal Bijedić je rekao: 'Jazuk, jazuk što onakvog čovjeka ubiše. Ubili su ga u njegovoj 32. godini.” BAJRO PERVA:   

S Duranom Mrnđićem, direktorom JU Osnovna škola “Mustafa Busuladžić”, posjetio sam Remzu Busuladžić-Sijerčić, rođenu sestru Mustafe Busuladžića, istaknutog bošnjačkog intelektualca kojeg su komunističke vlasti 1945, na prijekom suđenju, osudile na smrt strijeljanjem i zajedno s još četvericom profesora strijeljale na lokalitetu današnjih Velešića.

Remza živi u jednom sarajevskom kvartu. Da me neko upitao koliko ova kršna Hercegovka i Trebinjka ima godina, nikada ne bih rekao da je u desetoj deceniji života, da je navijenila 94 godine i da će uskoro, ako Bog da, zakoračiti u 95. godinu. Veoma je pokretna nana. Zdravlje je dobro služi i dobro pamti. Odmah je požurila da nas počasti kahvom i sokom, a mi smo to odbili iz respekta prema njenim godinama i hizmetu koji bi učinila. Duran joj je uručio tek izašlu dvotomnu knjigu: Mustafa Busuladžić – sabrani radovi (1939–1945). Dirljivo je bilo gledati s koliko je emocija uzela te knjige koje joj je uredio urednik Mrnđić. Zapravo, ona je dobila prve primjerke ove knjige.

Recenzent ove knjige akademik Ferid Muhić razgolićuje surovu istinu zašto je 1945. godine ubijen Remzin brat Mustafa Busuladžić: “Mustafa Busuladžić je osuđen na smrt zbog svog djela, nepravedno, ali s razlogom. Razlog je bilo njegovo djelo, ovo koje je sada konačno integralno stavljeno na uvid domaćoj i svjetskoj javnosti. Veličina ovog djela, značaj i transtempolarna aktuelnost njegovih ideja, dubina njihove autentične humanosti i progresivnosti, ta ista presuda je učinila besmrtnim, a njegovog autora, Mustafu Busuladžića, velikim bošnjačkim patriotom i herojem vjere u Riječ Božiju...”

U RODNO TREBINJE DOLAZIO PREKO FERIJA

Sa sjetom u duši, Remza se sjeća brata Mustafe. Bila je petnaestak godina mlađa od njega, ali se živo sjeća svih njegovih dolazaka u rodno Trebinje, odlazaka na postdiplomski studij u Rim, ženidbe sa Zehrom iz Zenice, rođenja njegove djece Lejle i Muhameda, te presude na smrt i pogubljenja strijeljanjem u njegovoj 32. godini života.

“Bila sam veoma mlada kad bi rahmetli Mustafa preko ferija dolazio u Trebinje. Tada se družio s jednim našim rođakom koji je bio komunista. Oni su uglavnom razgovarali o rodbini, o svojim životima. Nisu zadirali u ideološke i političke teme. Posebno se sjećam jedne karte koju je poslao našem babi iz Rima, u kojem je doktorirao. Napisao je: 'Dragi babo, ja sam dobro. Nemojte se sikirati. Ovdje mi je fino.' Iz Rima se vratio u Zenicu, gdje je oženio Zehru, kćerku Omera ef. Šestića, i s njom dobio dvoje djece, Lejlu i Muhameda. Iz Zenice je otišao u Berlin. Tamo se sastao s palestinskim muftijom El-Husejnom. Taj muftija je našem babi poslao cigaršpic i serdžadu za klanjanje. Tu sam serdžadu dugo čuvala i potom je poklonila našoj džamiji gdje idem na mukabelu. Nakon tri mjeseca serdžada je ukradena. Nisam je haramila. Halal bilo. Ko god da je uzeo, valjda će na njoj klanjati. Cigaršpic sam poklonila svom rahmetli mužu. Nakon izvjesnog vremena neko mu ga je u firmi ukrao. Iz Zenice se Mustafa preselio u Sarajevo i dobio stan u Skerlića ulici, prekoputa stana fine gospođe Lazović. Plaho su se pazili. Tu je Zehra rodila Lejlu i Muhameda, mi smo ga zvali Hamo. Muhamed je imao pet mjeseci kad su dušmani uništili njegovog babu, a moga brata Mustafu. Lejla je bila nešto starija. Imala je tri godine. Kad se Mustafa vratio iz Berlina, živjeli su u svom stanu u Skerlićevoj. Jedno vrijeme živio je u ilegali. Boravio je tri mjeseca kod porodice Lulo u padinskim dijelovima Sarajeva. Tamo je podučavao njihovu djecu koja su pohađala medresu. Nakon tri mjeseca došao je kod nas u Trebinje. Čim je ukoračio u kuću, rekao je: 'Ne mogu bez djece. Poručite Zehri nek donese djecu u Trebinje da ih vidim. Mnogo sam ih poželio.' Uradili smo kako je rekao. Zehra je odgovorila da to neće učiniti, te da on dođe njima u stan. Mustafa je prihvatio suprugin poziv. Znajući u kakvoj je situaciji moj brat, majka mi je rekla da ga ne puštam samog. I ja sam pošla s njim u Sarajevo. Kad smo bili kod današnjeg Doma armije, sage se on da sveže pertle na cipeli i poče se tresti. Pitam ga: 'Šta ti je, Mustafa?', a on meni veli da ja idem kod Nafe, a on će produžiti do svog stana. Oni su ga očito pratili i uhapsili kod banke prije nego je stigao do stana i porodice. Kad smo se rastajali, rekao mi je: 'Ako mene Allah uzme, znaj šta ćeš kazati. Pošalji mi poruku u kojoj ćeš napisati: Ja ehlel kubur. Upitah ga šta je to, a on će: 'Odgovorit ću ja tebi.' Poljubi me i ode. To je bilo s četvrtka na petak. Bilo je to moje posljednje viđenje brata. Bio je ekspresno zatvoren. Po brici Skaki, koji je bio brico i u zatvoru, majka mu je poslala kapu. On bi govorio da Mustafa po cijelu noć hoda i uči Kur'an. Pronijela se priča da će zatvorenike negdje transportovati pa su babo i sestra mi Dika i brat svaku noć odlazili do jednog kamena pored pruge, s dekom, i do zore čekali da vide taj transport i Mustafi dadnu deku. Međutim, bila je to laž.”

TITINO POMILOVANJE I BIJEDIĆEV IBRET

Remza nastavlja svoju priču. “Najednom suđenje Mustafi. I presuda na smrt. Na suđenju je kažu bilo puno svijeta. Mahom su to bili – naši. Na izricanje presude aplaudirali su. Mustafu provedoše. On u krvavoj košulji bez ijednog dugmeta na njoj. Uspio je sestri kazati: 'Ako izađem, imat ću ti šta pričati.' Kad su ga presudili na smrt, kazao je: 'Svijetla obraza i čiste savjesti idem na Onaj svijet.' Tri mjeseca ga u zatvoru držaše. Od Tita pomilovanje stiže, a oni to sakriše i nakon dva dana ga ubiše. I rekoše da je pomilovanje kasno stiglo. Rahmetli Džemal Bijedić je rekao: 'Jazuk, jazuk što onakvog čovjeka ubiše.' Ubili su ga u njegovoj 32. godini. Ubiše ga jer je bio musliman, jer je znao pet jezika, jer je bio odličan novinar i pisac. Kad se rodio, tadašnji trebinjski alim Salih-beg Resulbegović je rekao da će on biti dženetska ptičica. I kad sam se ja rodila, rekao je babi da će ovo dijete biti sretno, a i napatit će se. Jednog dana babo sjedi na sećiji i uz tespih zikri, kad dođe komšija Stipe Barbić. Bio je dobar čovjek i komšija. Kaže on babi: 'Smailaga, sinoć su u Velešićima ubili četvericu muslimana profesora, među njima i Mustafu, te jednog katolika. Ubili su Hadžikadića, Bubića, Bećiragića i Prndelja. Sutradan, u subotu ujutro, poštar donese obavijest da je i moj drugi brat Asim poginuo. Jedan dan sam sa ženama iz porodica Muratbegović i Hasibović otišla na područje Velešića, kad tamo čiča sa šubarom na glavi čuva koze. Pita nas kud smo pošle po ovom belaju. Rekosmo mu da smo došle da vidimo šta se desilo. Ispriča nam da su sinoć ubili petericu. 'Jednog s naočalima sam poznavao. Znam ga iz džamije, nosio je naočale, bio je profesur. Ne znam kako se zove. Otiđite kod Cigana na Goricu. Jedan od njih je uzeo njegove naočale, fes i tespih.' Odatle odemo na Goricu. Izađoše Cigani. Kažu nam tako i tako je bilo. Evo vam naočale, nemaju stakala. Evo vam i tespih, a fes vam ne možemo dati jer je sav izrešetan od metaka. Tad sam imala 15 godina.   

VIJEST O POGIBIJI BRAĆE DOBILI U ISTOM DANU

“Komunisti zavladali. Najgori među njima bili su – naši. Kad je Mustafa pošao u Rim, što je bilo popova i fratara u gradu svi su ga do Huma ispratili. Bio je veoma cijenjen i kod drugih vjera. Jednom je u ratu četnik ušao u babinu radnju i oborio nešto s polica, potom ga je babo drvenim metrom udario po leđima. U tom momentu je naišao četnički komandant Vidačić i upita babu šta se desilo. Babo mu je rekao: 'Kakva ti je ovo vojska koja ruši police u radnji?!' Izderao se Vidačić na tog četnika i poslao ga na brdo i zaprijetio mu da više ne smije silaziti u grad i garantovao Trebinjcima da im neće faliti dlaka s glave.”

“Kad je naš brat Asim napunio 18 godina, tada ga uhvatila hrvatska vojska i poslala na regrutaciju i u vojsku u Zenicu. Jednog dana nešto se zakuhalo i on se sakrije u neki podrum. Neko ga prijavi i odatle je prebačen u Karlovac, pa u Dugu Resu. S njim je bio jedan apotekar, naš komšija, koji nam je ispričao šta se desilo s njim. Rahmetli Asim je rekao tom apotekaru da će se sakriti iza nekog grma. Taman kad je to učinio, ustaša ga je bajonetom ubio sleđa. Samo je izgovorio: 'Poginuh ti, majko.' Isti dan javili su nam za poginulu braću, za dva brata, Mustafu i Asima, jednog ubili komunisti, a drugog ustaše.”

Zanimalo me kako se ona kroz posao i život općenito nosila s nepravednom hipotekom – brat Mustafa Busuladžić. Odgovorila je: “Prvo su progonili mog Abdulaha što nije u komunizmu. Eto, opstao je. Budući da sam završila gimnaziju. gotovo čitav radni vijek provela sam u penzionom osiguranju. Direktor je bio Ahmo Šehović, bez noge, jedan vrlo korektan čovjek. Ja sam bila osebi – prisebi, savjesno radila i svi su me cijenili. Jedan dan je u kancelariju došao neki čovjek kome je žena bila poginula u ratu na Dobrinji i u negativnom je kontekstu spomenuo mog brata Mustafu. Ja sam ga pred svima pljunula. Za nekoliko trenutaka dobila sam poziv od direktora da dođem kod njeg u kancelariju. Valjda me pljunuti drug prijavio. Kad sam ušla kod Šehe, pitao me jesam li za kahvu, cigare, rekla sam da nisam, iako sam i kahvenisala i duhan pušila. Bila me sramota kod njeg to raditi. Rekao mi je da sam za njeg od sada Busuladžićka, a ne Sijerčićka. Nek si to uradila. Halal ti vjera. Idi sad na svoj posao. Djeca me dobro paze.  stav.ba