Kako je stvarno Umihana Čuvidina živjela, kad je umrla i gdje je tačno sahranjena, nemoguće je ustanoviti.
Zvanični podaci o njoj naprosto ne postoje niti u jednom sidžilu šerijatskog suda u Sarajeva, jer nije ispunjavala nijedan od četiriju obaveznih uvjeta da bude upisana. Sudbina je Umihane Čuvidine, jedine bosanske alhamijado pjesnikinje, tipična, bolno karakteristična sudbina bosanske žene. Ona s jedne strane impresionira dubinom i intenzitetom svoje ljubavi, uliva duboko poštovanje svojom vitalnom snagom i sposobnošću da kreativno živi, ali je s druge strane primjer tragike i osujećenosti, jer ju je historija kao tolike bosanske žene osudila na to da svoju veličanstvenu ljubav oplakuje umjesto da u njoj uživa. Naime, kad je u julu 1813. godine zloglasni (istom prispjeli) bosanski namjesnik Derendeli Ali-paša pokupio vojsku po Krajini, Hercegovini i Bosni te krenuo protiv srpskih ustanika, među zastavnicima bosanske vojske bio je i Umihanin zaručnik Čamdži Mujo (s Bistrika). Prema historiografima Sejfudinu Kemuri i Vladimiru Ćoroviću, ovaj je zastavnik poginuo u boju pod Loznicom. Iz žalosti za njim, Umihana je do smrti ostala neudata.
Za vjerenikovu pogibiju saznala je u oktobru ili novembru 1813. godine, kad se Derendeli Ali-paša vratio s vojne u Srbiji. Odlučila je ostatak života provesti kao vjerenica junaka Čamdži Muje, čuvajući uspomenu na njega. Njemu u čast spjevala je pjesmu Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije. To je duža epska pjesma od 79 stihova (sa 52 stiha u desetercu tipa bliskog narodnoj pjesmi), pisana arapskim pismom u bosanskom jeziku. Ujedno, to je njena najpoznatija i jedina u originalu sačuvana pjesma. Muhamed Hadžijahić kaže da se “spjev o vojni Sarajlija sačuvao među muslimanima do danas u usmenom predanju, jer je merhum Ibrahim-aga Musakadija (umro 24. juna 1935.) znao ovu pjesmu napamet”. Značajno je da su se sačuvale dvije varijante ove Umihanine pjesme, a potječu iz Travnika i Mostara. Prvu je pjesmu zabilježio Kamilo Blagajić od Velibega Hasanpašića iz Travnika, a nastala je između 1827. i 1850. godine. Pjesmu iz Mostara zabilježio je Mehmed Dželaluddin Kurt u svojoj klasičnoj zbirci prema kazivanju majke Nazife.
Umihana nije dopustila da život pobijedi i donese zaborav, tako da je čitav život pjesmama oplakivala najboljeg junaka-stjegonošu, svog dragog Muju. Zbog besprimjernog sevdaha prozvala se Sevdom, pa je u narodu mnogo poznatija pod tim imenom. U pjesmi Čamdži Mujo i lijepa Uma Umihana nam otkriva svoju bol za izgubljenim vjerenikom govoreći da ga je žalila tri godine dana, za godinu lica ne umila, a za drugu ne nasmijala se, a za treću kosu ne oplela. Kad je nastala četvrta godina odrezala je kosu (možda najvažniji ženski ukras) i poslala daji na kapiju, ko prohodi da joj kosu žali, dakle, da svi saznaju za njenu bol i odricanje od života jer je izgubila svog suđenika, što ga neće steći dovijeka.
Nema je u sidžilima… Odricanje od svog ženskog bića i normalnog života njenim je sugrađanima pokazalo da je lijepa djevojka iz siromašne, ali čestite sarajevske porodice zaista nešto izuzetno. Taj je postupak izazvao istovremeno divljenje i sažaljenje, pa se o Umihaninoj ljubavi počelo pričati još za njenog života. Mnogi su njenu odluku da se nikad ne udaje smatrali ludošću jer je“smrću zaručnika djevojka oslobođena svih obaveza i može tražiti sebi muža”. Međutim, Umihanina ljubav bila je zaista nešto posebno. Ta ogromna ljubav i bol zbog zaručnikove smrti probudili su u njoj književni dar i Bosna je dobila prvu muslimansku pjesnikinju. Inspirirana narodnom pjesmom, Umihana je pisala lijepim i već dovoljno izgrađenim narodnim jezikom posežući rijetko za turcizmima, jedino u slučajevima gdje joj nije bila pri ruci narodna, za poeziju pogodna riječ. Inspiracija narodnom pjesmom bila je razumljiva. Sjetimo se da je tzv. anonimna ili narodna pjesma u svim književnostima korijen iz kojeg izrastaju individualni talenti i autori.
Njene pjesme bile su toliko popularne da su se po mahalama pjevale kao narodne. Neki autori navodili su da se u starom Sarajevu (u vrijeme prije Drugog svjetskog rata) još mogla čuti izreka Voli k’o Sevda. Književni historičari pretpostavljaju da se mnoge Umihanine pjesme danas smatraju narodnim i tvrde da se svega tri pjesme sa sigurnošću mogu smatrati Umihaninim: Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije, Pogibija aga Sarajlija pod Loznicom 1813. i Čamdži Mujo i lijepa Uma. Umihana Sevda Čuvidina (prije se pisalo Čujdina, ali se ustanovilo da to nije tačno) rodila se oko 1794. godine. Prema historiografu Sejfudinu Kemuri, rođena je u sarajevskom naselju Hrid. Kuća joj je bila na uglu Mujezinova sokaka. Po jednoj usmenoj verziji, rodna kuća bila joj je podno Hrida, u Hrvatinu. Zvanični podaci o njoj naprosto ne postoje niti u jednom sidžilu šerijatskog suda u Sarajeva, jer nije ispunjavala nijedan od četiriju obaveznih uvjeta da bude upisana: kad bi se pred sudom obavilo vjenčanje; kad bi umrla žena ostavila spornu oporuku ili kad bi njena ostavština bila predmetom nasljednog postupka; u slučaju da je žena postala vakif, te ako bi žena umrla kao šehid. Umihana Čuvidina nije bila ništa od toga, pa službenih zapisa o njenom postojanju nema. Po jednoj verziji, u neka bolja vremena, njena porodica pripadala je aščijskom esnafu. A prema nekim pričama, posljednji je od Ćujda živio u Sarajevu, bavio se kulukčijskim obrtom (izradom mačeva) i umro u vrijeme Husein-kapetanovog ustanka (1830–1832). S vremenom je, kaže se, porodično ime Ćujda zamijenjeno izgovorivim Čuvide.
…živi u sjećanju Kako je stvarno Umihana Čuvidina živjela, kad je umrla i gdje je tačno sahranjena, nemoguće je ustanoviti. Kemura (u knjizi objavljenoj 1912. godine ) piše da je od svoje nane slušao priče o pjesnikinji Umihani. Pamtila ju je kao staru djevojku koja je stanovala na lijevoj obali Miljacke na Hridu. Smatra se da je umrla oko 1850. godine i da je sahranjena “pod Gajem” na Hridu, vjerovatno bez natpisa na nišanu jer se u to vrijeme siromašnijim ženama, uz to još neudatim i prostijeg roda, nije običavalo stavljati natpis na nišanu. Međutim, Umihana je dobila spomenik druge vrste, svakoj pjesnikinji sigurno draži od onoga pravog kamenog. Džemila Hanumica Zekić, bosanska pjesnikinja koja je ponovila Umihaninu tužnu sudbinu da svoju ljubav oplakuje umjesto da u njoj uživa (i njoj je rat oteo vjerenika, a ona odlučila ne udavati se), napisala je pjesmu Umrloj pjesnikinji Bosne (Umihani Ćujdinoj):
…Za grob ti se ne zna, lijepa Umihano,
Zato ti se spomen podići ne može,
Da se znade da si pjesnikinja bila,
U doba staro, teško i ratno,
Kad i djeve znaše za krvave nože.
Važno je naglasiti da je izvor njenih pjesama stvarni ženski, ako hoćete erotski doživljaj, a ne religijski ili patriotski osjećaji, koji su do tada prevladavali u poeziji, odnosno induvidualno iskustvo i osjećanje, a ne zajedničko iskustvo i pripadanje kolektivu. I pored velikog duševnog bola, Umihana u svojoj pjesmi Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije ne spominje smrt voljenog, ali još nevjenčanog muškarca. Na kraju pjesme opjevava povratak junaka Sarajlija iz boja među kojima nema više njenog Muje, i tad se jasno ocrtava njena bol, suptilni lirski motiv ove epske pjesme. Iz naročitog poštovanja i ljubavi, pjesnikinja zaručnikovoj junačkoj sjeni posvećuje svoje stihove, ali, iz obzira prema tadašnjim profinjenim društvenim konvencionalnostima muslimanskog života, ne spominje svoju ljubav prema njemu niti njegov tragični završetak. Mnoge Umihanine pjesme smatrale su se dugo narodnim, i još uvijek se ne zna tačno šta je sve napisala. Istraživači dijele mišljenje za tri pjesme, a pretpostavlja se da ih je mnogo više. Prije svega bi to mogle biti one pjesme u kojima se hvali ljepota i junaštvo Muje bajraktara, koji možda u stvarnom životu nikome osim svojoj Umihani nije bio nešto posebno ni po ljepoti ni po junaštvu, ni po nekoj drugoj osobini, ali je u pjesmi sačuvano ono što ga je njegovoj Umihani činilo jedinstvenim, tako da je danas, dvije stotine godina nakon njegove smrti, on upravo onakav kakvim ga je vidjela i doživjela njegova draga. A zar bi i mogao biti drugačiji čovjek kojeg je jedna sjajna pjesnikinja tako i toliko voljela?! stav.ba