Velike priče islamske civilizacije odvijale su se uglavnom ispod najvišeg političkog nivoa.
Nijedna od njih nije veća od razvoja muslimanskog učenja i društvene klase koja ga je stvarala, zajedno sa suprotstavljenim i alternativnim idejama koje je ta učenjačka klasa iznjedrila. Otvorenost kur’anskog teksta omogućila je heterogenost interpretacija, što je neminovno dovodilo do različitog razumijevanja ne samo islamskih propisa već i samog vjerovanja. Način razumijevanja i tumačenja islama deriviran je iz dvaju temeljnih izvora: Kur’ana i Sunneta. “Nekih sedam-osam decenija poslije Muhammedove smrti učenjaci sa svih strana muslimanskog svijeta počeli su skupljati zbirke pregledanih i odabranih hadisa, grupiranih po određenim temama, koje su služile kao organizirani iskazi islamskog učenja i kao referentna djela o islamskom životu. Ako ste se zapitali, naprimjer, šta je poslanik Muhammed govorio o ishrani, o odjeći ili o ratovanju, mogli ste pogledati u takvu jednu knjigu. Ovaj poduhvat počeo je još krajem emevijskog doba, međutim, sazreo je u abasijskom, te su se nove zbirke stoljećima javljale. (Zapravo, baš prošle godine, jedan moj dalji poznanik iz Afganistana poslao mi je rukopis u nadi da ću ga prevesti na engleski. On sadrži, rekao je, novi skup hadisa koje je on sam skupio – nakon četrnaest stoljeća.)
Bez obzira na to što su se novi hadisi i dalje pojavljivali, već do kraja 3. stoljeća po Hidžri šest zbirki steklo je kanonski status. One su dopunjavale Kurʼan i postale drugi nivo autoriteta o tome šta se smije, šta ne smije, šta treba i šta ne treba u životu muslimana. Međutim, kako možete i pretpostaviti, čak ni Kurʼan i hadisi zajedno nisu mogli dati jasne odgovore na svako životno pitanje. Ponekad je, stoga, bilo neophodno da neko donese originalnu odluku o spornoj situaciji. S obzirom na legalistički karakter islama, muslimani su ovo pravo donošenja izvornih odluka dozvolili samo učenjacima koji su temeljito usvojili Kurʼan i hadise i koji su vladali ‘naukom hadisa’, disciplinom potvrde vjerodostojnosti. Samo takvi ljudi mogli su biti sigurni da njihove presude ne protivrječe nečemu iznesenom u objavama”, piše Ansary.
Tako je stvaran i poseban kodeks pravila deriviranih iz teksta Kur’ana i Hadisa, a na osnovu analogije i konsenzusa učenjaka. Taj su kodeks učenjaci u narednim stoljećima morali poznavati jednako dobro kao dva temeljna izvora islama. “Na sunijskoj strani oblikovale su se četiri neznatno različite verzije ovog kodeksa, a na šiijskoj još jedna svojevrsna, slična sunijskim po duhu i jednako velika po djelokrugu. Ovi različiti kodeksi razlikuju se u detaljima, ali sumnjam da i jedan od hiljadu muslimana može navesti i pet takvih detalja”, objašnjava Ansary. Pripadnici uleme nisu bili jedini intelektualci u islamu. Dok su oni gradili zdanje doktrine, drugo mnoštvo mislilaca vrijedno je radilo na jednom drugom golemom projektu: na tumačenju svih prethodnih misaonih sistema i otkrića u svjetlu muslimanskih objava, te njihovom integriranju u koherentan sistem koji daje smisao prirodi, kosmosu i čovjekovom mjestu u svemu tome. Ovaj projekt proizveo je drugu grupu mislilaca poznatih u islamskom svijetu kao filozofi.
“Širenje islama dovelo je Arape u kontakt s idejama i dostignućima mnogih naroda, među kojima su Hindusi iz Indije, srednjoazijski budisti, Perzijanci i Grci. Rim je do ovog vremena bio praktično mrtav, a Konstantinopolj (sa svim svojim bogatstvom) pretvorio se u pustopoljinu intelektualne osrednjosti, tako da je većina ozbiljnih mislilaca koji su još uvijek pisali na grčkom bila okupljena u Aleksandriji, koja je u arapske ruke vrlo brzo pala. Aleksandrija je imala veliku biblioteku i brojne naučnike koji su činili jedan intelektualni kapital grčko-rimskog svijeta. Ovdje su muslimani otkrili djela Plotina, filozofa koji je rekao da je u univerzumu sve povezano, kao što su povezani dijelovi organizma, i sve to pripisao mističnom Jednom, iz čega je sve proisteklo i čemu se sve vraća. U ovom konceptu Jednoće muslimani su našli uzbudljivi odjek apokaliptičnog insistiranja poslanika Muhammeda na jedinosti Allaha. Što je još bolje, kada bi čitali Plotina, nalazili su da je on svoj sistem izgradio tako strogom logikom od malog broja aksiomatskih principa, što je pobudilo nade da se islamske objave mogu logički dokazati. (…)
Veliki muslimanski filozofi povezivali su duhovnost s racionalnošću: našu suštinu, govorili su, čine apstrakcije i principi u koje samo razum ima uvid. Poučavali su da je svrha znanja pročišćenje duše, tako što se samo znanje provodi od čulnih podataka do apstraktnih principa, od pojedinačnih činjenica do univerzalnih istina”, piše Ansary, ističući da je islamska filozofija bila projekt sintetiziranja svih ranijih znanja. Grci su izumili geometriju, indijski matematičari iznijeli su genijalnu ideju shvatanja nule kao broja, Babilonci su otkrili ideju o decimalnim vrijednostima, a muslimani sistematizirali sve ove ideje dodajući i nekoliko svojih, otkrivši algebru i, zapravo, postavivši temelje modernoj matematici. U tome niko nije vidio ništa sporno. Međutim, budući da je vjera bila integralnim dijelom svih društvenih i intelektualnih napora, filozofi su ostavili značajan trag i u intelektualnoj areni islamske misli.
Filozofi naučnici općenito su se povezivali s mu’tezilijskom školom, bez sumnje zbog toga što su potvrđivali vrijednost njihovog načina istraživanja. Neki od ovih filozofa čak su razum smještali iznad objave. Filozof Ebu Bekr er-Razi besramno je ustvrdio da su čuda koja se pripisuju poslanicima prošlosti – legende i da su raj i pakao mentalne kategorije, a ne fizičke stvarnosti”, navodi Ansary. Kao da sukob na relaciji učenjaka i filozofa nije bio dovoljan, postojala je i treća jaka struja koja je zadobijala sve više pristalica. Riječ je o sufijama. Njima striktan kodeks ponašanja koji su razradili učenjaci nije bio dovoljan. Željeli su nešto više. Željeli su neposrednu spoznaju Boga. Nekoliko ovih ljudi počelo je eksperimentirati s duhovnim vježbama koje su izlazile izvan okvira dužnosti. Učili su Kurʼan neprekidno ili sate i sate izgovarali Allahova imena. U Bagdadu je, piše Ansary, živio čovjek po imenu el-Džunejd, koji je imao običaj klanjati četiri stotine rekata – jedinica muslimanske molitve – nakon svakodnevnog posla. Možda iz reakcije na luksuzni stil življenja muslimanske elite, neki od ovih tragalaca dobrovoljno su prihvatali siromaštvo, živjeli na hljebu i vodi, odricali se namještaja i nosili jednostavnu odjeću, skrojenu od grube, nečešljane vune, koja se na arapskom zove suf, što je i razlog zbog kojeg su ove ljude prozvali sufijama.
“Ove sufije nisu ispovijedale novu vjeru. Oni nisu pokrenuli neku novu sektu. Da, protivili su se ovosvjetskim ambicijama, iskvarenosti i pohlepi, ali, to je, teoretski, činio i svaki musliman. Sufije se razlikuju od drugih samo u izrazu: ‘Kako da pročistim svoje srce? Koji su pokreti i molitve zaista ispravni, kako se zaista predati Allahu i isključiti sve ostalo?’ Počeli su razvijati tehnike za uklanjanje svega što pobuđuje strasti i odvlači pažnju, ne samo iz namaza nego i iz života. Neki govore o vođenju duhovne borbe protiv čovjekovih najnižih poriva”, objašnjava Ansary.
Ukratko, do sredine 11. stoljeća muslimani su vrijedno radili na trima velikim kulturnim projektima, kojima su se bavili učenjaci teolozi, filozofi naučnici i sufijski mistici: u potpunosti razraditi islamsku doktrinu i pravo; otkriti obrasce i principe prirodnog svijeta i izraditi tehnike ostvarivanja ličnog sjedinjenja s Bogom. Da, ove tri grupe donekle se preklapaju, međutim, generalno su konkurentske i idu u različitom smjeru, a njihova intelektualna neslaganja imala su izuzetne, a ponekad i krvave političke i finansijske posljedice. “U trenutku kad su stvari ovako stajale, od roditelja koji su govorili perzijski, u provinciji Horasan, rodio se jedan od intelektualnih divova svjetske historije. Ime mu je bilo Ebu Hamid Muhammed el-Gazali. Već u svojim ranim dvadesetim Gazali je važio za jednog od najistaknutijih alima svog vremena. Nije važno koliko je ko hadisa znao, on je znao više. U njegovim danima, da bi se nadmetala s mu’tezilijama, neka ulema razvila je jednu novu teologiju. Eš’arijska škola, kako se zvala, tvrdila je da se vjera nikada ne može zasnivati na razumu, samo na objavi.
Funkcije razuma služe samo da podupru objavu. Eš’arijski teolozi su se, u javnim debatama, neprekidno sporili s istaknutim mu’tezilijama, međutim, mu’tezilije su poznavale maštovite grčke trikove za pobjedu u raspravi, kao što su logika i retorika, tako da su njima uvijek zbunjivale eš’arije. Gazali je eš’arijama došao kao spas. Našao je način na koji se filozofi mogu pobijediti: treba im se pridružiti, riješio je, dovoljno da se njihovi trikovi iskoriste protiv njih. Duboko je zaronio u izučavanje antičke maestralne logike i upio grčke rasprave. Potom je napisao knjigu o grčkoj filozofiji, koju je nazvao Ciljevi filozofa, u kojoj uglavnom govori o Aristotelu. U predgovoru kaže da su Grci bili u krivu i da će on to dokazati, ali prvo – u ovoj knjizi – objasnit će na šta se odnosi grčka filozofija, tako da će čitatelji, kada budu čitali njegovu sljedeću knjigu, znati šta on pobija”, piše Ansary. Nakon što je napisao svoje remek-djelo Nesuvislost filozofa, neki su filozofi uzvratili. “Ibn Rušd (Evropljanima poznat kao Averroes) napisao je odgovor na Gazalijevu knjigu, pod naslovom Nesuvislost nesuvislosti, međutim, to je malo dobra donijelo: kada se dim razišao, Gazali je izašao kao pobjednik. Od njegovih vremena, na grčkoj filozofiji zasnovana muslimanska filozofija izgubila je tok i muslimansko interesovanje za prirodne nauke izgubilo se”, ističe autor.
Gazali je dobio ogromna priznanja za svoje djelo. Imenovan je za čelnika prestižnog Univerziteta Nizamijja u Bagdadu, koji je bio Yale srednjovjekovnog islamskog svijeta. Dogmatski vjerski establišmet priznao ga je za vodećeg religijskog autoriteta tog vremena. “Gazali je, međutim, imao problem: on je bio iskreno religiozan čovjek, a onda, usred sve te slave i aplauza, shvatio je da nije našao pravo blago. Vjerovao je u objavu, štovao Poslanika i časnu Knjigu, bio privržen šerijatu, međutim, nije osjećao jasno Božije prisustvo – osjećao je ono isto nezadovoljstvo koje je podstaklo sufizam. Gazali je iznenada doživio duhovnu krizu, napustio sve položaje, razdijelio svu imovinu, napustio prijatelje i povukao se u osamu. Kad je mjesecima kasnije izašao iz te izolacije, izjavio je da su učenjaci u pravu, ali da su sufije još više u pravu: Zakon je zakon i mora se poštovati, ali do Allaha se ne može stići samo učeći knjige i lijepo se ponašajući. Čovjek mora otvoriti svoje srce, a samo sufije znaju kako se srce otvara. Gazali sada piše dvije još znamenitije knjige, Alhemija sreće i Oživljavanje vjerskih nauka. U njima pravi sintezu dogmatske teologije i sufizma, objašnjavajući kako se šerijat uklapa u tarikat, sufijsku metodu sjedinjavanja s Bogom. Stvorio je prostora za misticizam unutar okvira dogmatskog islama i time sufizmu dao ugled. Prije Gazalija, u islamskom svijetu su se tri intelektualna pokreta nadmetala za sljedbenike. Poslije Gazalija, dva su toka se uskladila, a treći je eliminiran”, zaključuje Ansary. Piše: Hamza RIDŽAL stav.ba