Širok je spektar onih koji su napali na ovu Izetbegovićevu izjavu pokušavajući je predstaviti kao nekakvo “huškanje na rat”,

ali ono što im je svima zajedničko jeste potreba za slabim i nemoćnim Bošnjacima, koji se ne mogu samozaštiti na bilo koji način, naročito ne oružani, te su stoga primorani na svaku vrstu kompromisa ili čak kapitulacije pred ucjenama. U Evropi je jedino bošnjački narod biološki ugrožen ali jedino se bošnjačkom narodu odriče pravo da se brine o vlastitom opstanku.  Kakva je to vrsta izjave koja istovremeno smeta ekstremističkim antibošnjačkim hrvatskim medijima, još ekstremnijim hrvatskim političkim šovinjarama, hinjavim prohrvatskim lobistima u Evropi i vlastohlepnim prohrvatskim korisnim idiotima u Sarajevu, kolonijalistički raspoloženim ambasadorima te visokom predstavniku, koji je naumio ispunjavati aparthejdske vlažne snove Hrvatske politike na štetu Bošnjaka i ostalih građana Bosne i Hercegovine? To je istinita, objektivna i prije svega dobrodošla izjava koja nije u interesu gorespomenutih i njihovih mračnih planova spram Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

I upravo je to osnovni "problem" s izjavom Bakira Izetbegovića koja, sama po sebi, nije niti može biti problematična po bilo kojem osnovu i bilo kome osim onima kojima smeta jak bošnjački narod koji se u stanju odbraniti od bilo kakvih vanjskih nasrtaja na vlastita prava i slobode.

Prisjetimo se, Izetbegović je, obraćajući se okupljenim na skupu SDA u Hadžićima, između ostaloga, izjavio: “...kako do snage, kako do vojne snage i imamo li mi odgovor, za ne daj bože, najgore scenarije? Imamo, prebrojali smo se, koliko lovaca imamo i koliko mladih i instruktora na dronovima... Dalje neću, ali evo, samo da znate.”

Iako je Izetbegovićev govor trajao malo više od pola sata i iako je iznio dosta toga što bi mediji i analitičari mogli danima “prežvakavati” ipak je tek ovaj mali dio njegovog govora, potpuno izvučen iz konteksta, prouzrokovao pravu oluju licemjernih osuda, glupavih saopćenja i malicioznih reinterpretacija i spinova.

Naravno, jasno je i zašto. Bilo kakva izjava kojom se razbija artificijelna klima medijski indukovanog straha i očaja, ohrabruje bošnjačka javnost te joj se vraća neophodno povjerenje u vlastite snage u direktnoj je koliziji s interesima onih koji bi Bošnjacima nametnuli okove aparthejda i od njih napravili građana drugog reda, robove u državi za čiji opstanak su prolili toliko krvi, robove koji će robovati onima koji žele da ta država, ali i sam bošnjački narod, nestanu. Kada takvu izjavu daje još jedan Bakir Izetbegović, predsjednik najveće i najjače bošnjačke stranke te sin Alije Izetbegovića, čovjeka koji je predvodio bošnjački narod u epopeji istovremenog sticanja državne nezavisnosti i odbrane vlastitog prava na postojanja, onda se alarmi onih koji ne misle dobro Bošnjacima ne toliko pale, već više vrište u ritmu opće opasnosti. U Evropi je jedino bošnjački narod biološki ugrožen ali jedino se bošnjačkom narodu odriče pravo da brine o vlastitom opstanku.

Širok je spektar onih koji su napali na ovu Izetbegovićevu izjavu pokušavajući je predstaviti kao nekakvo “huškanje na rat”, ali ono što im je svima zajedničko jeste potreba za slabim i nemoćnim Bošnjacima koji se ne mogu samozaštiti na bilo koji način, naročito ne oružani, te su stoga primorani na svaku vrstu kompromisa ili čak kapitulacije pred ucjenama. Zajednički im je i odijum prema Izetbegovićima, koji u njihovim očima više nisu toliko živi ljudi i konkretni pojedinci već prije simboli fenomena bošnjačke nacionalne emancipacije, koja ih toliko iritira jer nije u njihovim partikularnim interesima.

Pouke koju bošnjačka javnost može izvući iz ovoga slučaja jeste da borba za slobodu i opstanak nije završena niti će ikada biti te da smo i dalje okruženi velikim brojem nedobronamjernih, od kojih se mnogi predstavljaju kao naši prijatelji, a dobar dio takvih nalazi se i među nama samima. Nije nimalo slučajno što su otrovne strelice takvih usmjerene ka Bakiru Izetbegoviću jer oni su odlično svjesni onoga čega jedan dio bošnjačke javnosti nije. Oni, naime, odlično znaju ko su stvarni i autentični bošnjački politički lideri i zastupnici, oni koji se zaista bore za njihove interese, po svaku cijenu i protiv bilo kojeg neprijatelja. STAV