Konakovićev NiP odveo je fobiju na novi nivo – pokušaj izazivanja smrtnoga straha,

ali ne od zelenog nego kod zelenih. Prijete malo batinama, pištoljima, a malo ajetima i hadisima, tvrde da su “predodređeni” za vlast pa zatim zelene proklinju kao pijačarska paščad... Kako je krenulo  uskoro bi NiP-ovci mogli započeti s vezanjem zelenih traka po Sarajevu. Šta je sljedeće? Konclogor za zelene?  

Prasinofobija je strah od zelene boje i rijetko je psihičko oboljenje. Barem je tako ako konsultirate medicinske statistike u svijetu. No u Bosni i Hercegovini strah od zelenog poprima pandemijske razmjere. Kromofobni pacijenti svrstavaju se u red najiracionalnijih fobičara, a u istom su rangu s onima koji imaju fobiju od vlastitog uha ili vlastitih dlaka. Srećom, takvi uvijek mogu čepom zatvoriti ušnu šupljinu i obaviti lasersku depilaciju.

Mi smo stoga zabrinuti kako izliječiti na desetine hiljada teško oboljelih opozicionara, a ne možemo ih više označavati crvenima jer su laboratorijskom fuzijom u “Troje” promijenili ideološki kolorit i postali dugin odljev s paničnim strahom od zelene boje.

Zelena je boja islama. Ibn Arebi kazuje o intimnom razgovoru između roba i Stvoritelja te da se ono najskrivenije (ahfa) nalazi pod stopalima Poslanika Muhammeda, a. s., a boja te tajne jeste zelena.

I organska salata jeste zelene boje, pa je svejedno jedu razmaženi ekološki osviješteni liberali iz Naše stranke. I trava je zelene boje i lišće... i zelembaći, a potonje posebno ne plaši naše opozicionare iz SDP-a i NiP-a dok su na kantonalnoj ispaši. Znači, ovaj strah ima direktne veze sa skrivenom bojom islama. A ima nešto i sa zelenim barjakom Stranke demokratske akcije. 

Lijek za ovu ozbiljnu bolest bila bi demokratija i iskorak ka suštinskom razumijevanju pojma ljudska prava, ali nažalost u Bosni i Hercegovini strah od zelene boje šire upravo oni koji se promoviraju kao demokrate. Sarajevski ljevičari od rata naovamo sistematski su nametali sram i kompleks niže vrijednosti za sve one koji su se usudili afirmirati nacionalnu politiku ili kulturu. Smatrajući da je sve nacionalno bauk, da gura u neke torove, da je nacionalno automatski jednako šovinizmu i podjeli, ljevičari su više-manje uspjeli da nametnu privid monopola na javno mišljenje.

Bošnjački intelektualci su ušutjeli, a ako bi se pojavio kakav usamljeni buntovni glasić, bio bi poput vrapca ugušen graktanjem mase ubilački raspoloženih vrana. Stvarao se privid da je vrana više, a mi smo se ibretili kako je moguće da uspijevaju nadglasati čitava jata vrabaca. Dakle, bošnjački intelektualni vrabac i njegov osjećaj za nacionalno je ili utihnuo od straha da će biti prozivan ili se utopio u konformizam. Svoje javno djelovanje preselio je na minderska sijela gdje je, šapćući od uha do uha u društvu nekoliko istomišljenika, pokazivao sklonost da u uši gura čepove, dok je kompletnu medijsku pojavnost prepuštao graktanju ljevičarskih elita.

Razmaženi crvendaći radili su dugo šta su htjeli, bez odgovora i otpora; u javnosti inaugurirali one vrijednosti koje su oni željeli, a često se njihov izbor svodio na čisto koristoljublje i lični interes. Javnost je bila premrežena kulturnim kodovima koji su izvor i uzor dobivale iz Zagreba ili Beograda, jer crveni kulturni sarajevski kmer nije shvatio da može recentnost i modernost crpiti iz Londona, Berlina, Pariza, a s druge strane da istodobno može crpiti duh i specifični kolorit iz Istanbula, Teherana, Islamabada itd. Naprimjer, jednom Dini Mustafiću bilo je dovoljno da  mu srpčad preko Drine udjele sadaku i omoguće da režira u njihovom nacionalnom pozorištu pa da se on osjeti kao da je reinkarnacija Tome Zdravkovića, vječni avatar Jugoslavena.

Sasvim je normalno da u javnom prostoru jedan Haris Pašović, ili Danis Tanović, ili Jasmila Žbanić itd. javno izraze svoju političku pripadnost. Štaviše, javnost je dresirana da je to dio građanske kulture, prirodno pravo sarajevskih vrana. S druge strane, ako se neko usudio reći da ima neku sklonost prema SDA, odjednom se otvarala zečija rupa i aktivirala iracionalna fobija straha od zelenog. Identificirati se sa zelenima navodno je nešto primitivno, nekulturno i nazadno.

Samo jedan od primjera jeste i posljednji broj našeg sedmičnog lista i autorski tekst našeg saradnika Ammara Kule 101 razlog zašto Bakir Izetbegović. Nemamo uopće namjeru braniti nečije pravo na mišljenje, niti se opravdavati za legitimno uvjerenje našeg saradnika, ali treba upozoriti da je reakcija na ovaj tekst ukazala na to da je strah od zelenog u Sarajevu zaista dosegao pandemijske razmjere. Do te mjere da se njegovi pacijenti uistinu pitaju: “Otkuda im pravo da misle, otkuda im pravo da imaju svoja uvjerenja i da ih još i promoviraju!?” Kao da imamo posla s Jakobincima koji su sebe nazivali “prijateljima slobode i jednakosti”, a omiljena djelatnost bila im je egzekucija dekapitacijom. Odnosno, nominalno se promovira sloboda i jednakost, a ustvari se provodi najgora vrsta terora i strahovlade.

Konakovićev NiP odveo je fobiju na novi nivo – pokušaj izazivanja smrtnoga straha, ali ne od zelenog nego kod zelenih. Prijete malo batinama, pištoljima, a malo ajetima i hadisima, tvrde da su “predodređeni” za vlast pa zatim zelene proklinju kao pijačarska paščad... Kako je krenulo  uskoro bi NiP-ovci mogli započeti s vezanjem zelenih traka po Sarajevu. Šta je sljedeće? Konclogor za zelene?

Negdje smo pročitali da je NiP kantonalni zastupnik Vedran Jakupović neistomišljenicima prijetio izbijanjem bubrega usred ramazana. Taj prozirni čovjek, kojem pred samoogledalom Facebook selfija procvate karanfilčić na nosiću, umislio je da je galamdžija koji nekoga može uplašiti. Rizla-papir od čovjeka. Ljevica u ovom kosmosu fobija predstavlja pamet, a NiP mišice. Dupe-glava, i ništa drugo. stav.ba