Nakon što su SAD objavile sankcije za člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika i još nekoliko osoba,

javnost u našoj zemlji s velikim zanimanjem očekuje kakve će efekte imati ove američke mjere. Očekuje se da se sankcijama pridruže Velika Britanija i nekoliko najuticajnijih zemalja EU. Mnogi se pitaju šta će donijeti ovakvi potezi i je li ovo ozbiljan korak ka političkom kraju Milorada Dodika. O mogućim dometima sankcija, krizi u Bosni i Hercegovini, poziciji lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića i odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine urednik emisije "Sedmica" Radija Bosne i Hercegovine Amir Sužanj razgovarao je s istaknutom hrvatskom političarkom, nekadašnjom ministricom vanjskih i evropskih poslova Hrvatske i saborskom zastupnicom Vesnom Pusić.

Opterećenje političkim saveznicima i podržavateljima

Gospođo Pusić, na uzavreloj političkoj sceni u Bosni i Hercegovini imamo novu dimenziju - sankcije Vlade Sjedinjenih Američkih Država članu Predsjedništva Miloradu Dodiku za koruptivne aktivnosti i, što je posebno glasno odjeknulo, kontinuirane prijetnje stabilnosti i teritorijalnoj cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Iako su najavljivane i očekivane, i u javnosti i među analitičarima postoje različite ocjene o efektima tih sankcija. Možemo li odmah na početku razjasniti šta u političkom smislu znače ove američke mjere, kakvi su njihovi dometi i mogu li one zaustaviti destruktivne aktivnosti zbog kojih se Dodik i suočio s njima?

PUSIĆ: Američke sankcije Dodiku i još nekim njegovim suradnicima i njegovoj televiziji, po mom mišljenju, predstavljaju početak političkog kraja Milorada Dodika. Ne zato što bi one mogle spriječiti njegovu destruktivnu političku retoriku, pa ni destruktivno djelovanje, nego zato što će ga postepeno, ne danas i sutra, nego svakako kroz određeni, ne tako dugi vremenski period, učiniti nespretnim i nepraktičnim za njegove političke saveznike i podržavatelje. Svi mi ovdje na Balkanu smo mali i ne možemo si priuštiti otvoreni sukob sa Amerikom. U nekoj cost benefit analizi, dakle, analizi koristi naspram štete, Dodik postepeno postaje za Vučića više štete nego koristi, a osim toga, on zaista nije jedini nacionalist u politici u Republici Srpskoj. On je u ovom trenutku samo jedini s tim opterećenjem da kompromitira, bar kod Amerikanaca i Britanaca, svakog tko se s njim povezuje. Prema tome, oni koji žele takvu politiku u Republici Srpskoj imaju svakako mnogo drugih kandidata na izbor, koji nemaju ovo opterećenje i značajno ograničenje, koje te sankcije predstavljaju. Takođe, te sankcije onemogućavaju Dodika da sudjeluje u bilo kakvim pregovorima u kojima sudjeluju Amerikanci. Po tome i za Republiku Srpsku, ja bih rekla, postaje više štete nego koristi u ovom čisto operativnom smislu, a to sigurno vrlo jasno prepoznaju i njegovi direktni politički konkurenti unutar Republike Srpske. Po ovom što se može vidjeti ovako izvana, nije da su oni mnogo bolji od njega, ali su drugi – čitaju i uče lekciju da ako tjeraš, tjeraš, pa pretjeraš, uvijek ima drugih koji mogu onda zauzeti tvoje mjesto. Dodika, po mom mišljenju, neće dokrajčiti Amerikanci i njihove sankcije. Oni su samo pomogli stvoriti okolnosti u kojima će ga dokrajčiti njegovi donedavni saveznici ili lokalni politički konkurenti, kojima će postati beskoristan, katkad i štetan, a svakako savladiv.

Američke sankcije su sasvim dovoljne

Ali može li nespremnost evropskih članica da donesu jednoglasnu odluku o sankcijama, kojima bi Evropska Unija pratila Sjedinjene Države, umanjiti efekat ove američke mjere. Evo, Velika Britanija podržala je sankcije, praktično će im se pridružiti, očekuje se da će i neke uticajne članice Unije krenuti istim putem. Šta očekujete kao konačan rezultat sankcija i mogu li zemlje poput Mađarske, koja se jasno protivi sankcijama, učiniti ove mjere bespredmetnim, bez pravog efekta?

PUSIĆ: Ja bih rekla da, nakon američkih i britanskih sankcija, gotovo da i ne treba ništa više. Biće dodatni bonus ako se pridruže i neke važnije članice Evropske Unije, ali jedinstvena odluka Evropske Unije o uvođenju sankcija ili sankcioniranju Milorada Dodika u evropskim okvirima, ja bih rekla da bi više pomogla Mađarskoj unutar Evropske Unije da se sama na neki način rehabilitira unutar same Unije nego što bi dodatno štetila Dodiku. Američke sankcije su tu, po mom mišljenju, sasvim dovoljne. Mađarski stav je na neki način samo prenošenje ruskog stava, a Rusi imaju mnogo veće i važnije teme u svojim odnosima sa Amerikancima nego što je to Dodik. On je tu služio samo dok se ne postigne neki dogovor Rusije i Sjedinjenih Američkih Država, pa i Evropske Unije. Eventualno može pobjeći u Rusiju, to je uvijek mogućnost. Pretpostavljam da je tamo većina njegovog novca, ali dalje od toga ne vidim neke koristi za njega. On svakako neće prestati sa svojim aktivnostima, ali mislim da će te aktivnosti i ta retorika iz opasne i ridikulozne preći polako samo u ridikuloznu.

Dodik otišao predaleko, Rusi ga iskoristili

Milorad Dodik upadljivo nastoji ostaviti utisak da ga američke sankcije ne zabrinjavaju i najavljuje nastavak svojih političkih aktivnosti, koje mnogi u međunarodnim krugovima smatraju direktnim potkopavanjem Dejtonskog sporazuma, suvereniteta Bosne i Hercegovine i njene stabilnosti. Vratićemo se na trenutak na uzroke krize u Bosni i Hercegovini. Imate ogromno iskustvo u međunarodnoj politici i diplomatiji, teško je i zamisliti nekog relevantnijeg da odgovori na pitanje – šta mi to, zapravo, posljednjih mjeseci gledamo u Bosni i Hercegovini i šta je pravi cilj Dodika i njegovih najava ukidanja suda, tužilaštva, oružanih snaga, uprave za indirektno oporezivanje i čitavog niza institucija na državnom nivou?

PUSIĆ: Što se tiče tog njegovog javnog pokazivanja ili govorenja da ga sankcije ne zabrinjavaju, po mom mišljenju – šta drugo čovjek da radi? On se nema kud vratiti, to je jedino što može reći. On je naprosto otišao predaleko, Rusi su ga iskoristili za jednog od glavnih instrumenata svoje politike destabilizacije na Balkanu. No, tu politiku Rusi ne vode iz nekog hira, već sa vrlo jasnim ciljem, vrlo jasnim smjerom. Oni su željeli postići – mislim da na tome rade dosta uspješno – da ponovno sjednu za stol sa Amerikancima, pa donekle i Evropskom Unijom, ali prvenstveno Amerikancima, i razgovaraju o temama kao što su Ukrajina, Gruzija, sigurnost u Evropi, ograničavanje daljeg širenja NATO-a na istok... To su teme koje imaju bar tridesetogodišnju povijest, dakle, od početka devedesetih, a nakon Ukrajine i aneksije Krima 2014. godine više se o njima nije pravo razgovaralo jer su sankcijama ujedno praktički prekinuti svi formalni i neformalni komunikacijski kanali. Čini se sada da su u tim svojim namjerama i taktikom destabiliziranja unutrašnjeg dvorišta Evropske Unije (jer po mom mišljenju Balkan nije samo predvorje nego, obzirom da je okružen teritorijem Evropske Unije, neka vrsta unutrašnjeg dvorišta ili atrija Evropske Unije), tom taktikom destabilizacije tako blizu Evropske Unije i na neki način unutar njenog teritorija uspjeli. Pregovori su se počeli događati, razgovori se događaju, i to upravo o ovim temama koje sam ranije navela. E sad, sastavni dio tih razgovora, obzirom da je upravo destabiliziranje Balkana jedna od taktika koja je dovela do njihovog početka ili obnavljanja, mora svakako biti i mir i stabilnost na Balkanu. Balkan nije ruski primarni interes. Njihov primarni interes je takozvano njihovo blisko susjedstvo, svakako Ukrajina, Bjelorusija, Gruzija, a sad vidimo i Kazahstan, područja koja su nekad bila dio Sovjetskog Saveza, i ako se tu postigne neki dogovor i sporazum, više im ne trebaju nikakvi Dodici, a kamoli oni koji su još i pod američkim sankcijama. Svoju svrhu ili političku upotrebljivost time jedna figura kakva je Dodik i njegova uloga, koju si je na neki način sam razvio u zadnjim godinama, postaje nepotrebna, zapravo prevaziđena. Treba svakako imati na umu i da se on za vrijeme svoje političke karijere ozbiljno obogatio. To je isto pitanje tko će ga tu zaštititi. To sigurno neće biti niti Evropska Unija, pa niti Srbija ili Bosna i Hercegovina na putu u Evropsku Uniju koje, recimo, ispunjavaju kriterije za članstvo u Evropskoj Uniji. Dakle, u tom pogledu, što se zaštite tiče, naravno, Rusija je tu jedina realna šansa. Da kažem samo par riječi o Dejtonskom sporazumu koji kritiziramo, ima mnogo poteškoća, da ne ponavljam sve ono što svi znaju – dobar za prekid rata, a nije dobar za izgradnju države itd. Međutim, Dejtonski sporazum je ipak omogućio da se izgrade neke institucije države Bosne i Hercegovine, i to je taj glavni napredak. Ono što je Dodik pokušao sa svim ovim razgradnjama institucija, koje ste vi spomenuli u svom pitanju, nije povratak na originalni Dejton, izvorni Dejton kako se to često kaže, nego povratak na stanje iz vremena stupanja na snagu Dejtonskog sporazuma. A to je jedna velika prevara. Cijeli Dejtonski sporazum je osmišljen i potpisan zato da se na to stanje više nikad ne bi vratili. Prema tome, on je, koliko god zaslužuje kritiku kao neki model izgradnje države, ipak poslužio da se može ići naprijed. Naravno, treba i dalje nastaviti ići naprijed, a ne dati se zavarati jednom idejom da je svrha sporazuma da cijelo vrijeme budete – i budemo svi skupa – u onoj slijepoj ulici i onom užasu koji je de facto vladao u vrijeme potpisvanja sporazuma.

Čovićevo svrstavanje

Prije nego što pređemo na razgovor o odnosima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, podsjetićemo naše slušaoce na nedavne vrlo oštre reakcije dijela javnosti, medija, ali i bivših i sadašnjih političkih zvaničnika u Hrvatskoj na političke poteze lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića. Mogli smo pročitati i čuti brojne optužbe da Čović u kontinuitetu podržava Dodika i njegove destruktivne političke korake. S druge strane, Dodik se stalno, posebno u hrvatskim medijima, nastoji prikazati kao zaštitnik Hrvata u Bosni i Hercegovini idući tako daleko da im on nudi i treći entitet. Kako bismo mogli okarakterisati taj svojevstan politički savez i zašto je Čović u posljednje vrijeme pod tako oštrim kritikama u Hrvatskoj?

PUSIĆ: Bez obzira na različita politička uvjerenja, mislim da u Hrvatskoj postoji, kod ljudi zaista raznih političkih stavova, vrlo široko poštovanje prema žrtvama genocida u Srebrenici, kako onih koji su ubijeni, tako i onih koji su preživjeli, a de facto su isto tako žrtve... Dakle, njihovih žena, majki, sestara, kćeri... Čovićevo svrstavanje uz one koji su htjeli da se promovira negiranje tog genocida naprosto je zgrozilo hrvatsku javnost. Osim toga, to je došlo nakon što su ljudi u Hrvatskoj godinama suočeni s činjenicom da je praktički naša ukupna vanjska politika na neki način talac političkih ambicija i karijere Dragana Čovića, neka vrsta, da parafraziram naslov onog slavnog filma „Spašavanja vojnika Dragana“. Ljudi nisu tako glupi kakvim ih političari često smatraju, ili barem ne svi ljudi. I to što ne viču ne znači da ne vide što se događa. I onda jednog dana jedna kap prelije čašu. Ovo svrstavanje uz negatore genocida u Srebrenici je, mislim, što se hrvatske javnosti tiče, bila ta kap. Cijela priča kako je Dodik zaštitnik Hrvata u Bosni i Hercegovini - moram reći da po tome tko je te Hrvate u posljednjih tridesetak godina sve štitio u Bosni i Hercegovini, dobro je da ih još uopće tamo ima. Hrvatima, kao i Srbima, kao i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini treba pristojna evropska građanska država, a ne plemenske poglavice i ne religija kao politika, odnosno religija koja se iz moralne sfere pretvara u instrument politike. Naravno da to nije jednostavno postići, da je to vrlo komplicirana zadaća, i treba se suočiti sa svim opasnostima na tom putu, između ostalog i famoznom i često spominjanom opasnosti od majorizacije, kako većinskog naroda na razini države – dakle, u tom slučaju Bošnjaka na razini države – tako i opasnosti puno malih majorizacija od strane bilo koje etničke grupe, koja je u nekom gradu ili regiji većinska, a živi, naravno, zajedno sa pripadnicima neke druge etničke grupe. To je naprosto komplicirana zadaća, ali na njoj treba početi ozbiljno raditi pri punoj svijesti što je konačni cilj. A konačni cilj je da se bilo kakve majorizacije izbjegnu, ali da se uspostavi država građana. To mislim da ne može ni u čijoj glavi, ko je dobronamjeran i ko nešto razumije o izgradnji države, biti ikakve sumnje. Treba, naravno, ugraditi, i prvo smisliti kakve političke osigurače treba razviti, a onda ih ugraditi u strukturu države, a ne reći „ili ćemo Bosnu i Hercegovinu podijeliti na etničke torove ili ćemo je rušiti“... Jer to je lažna dilema, što bi se reklo. To znači „ili ćemo je rušiti ili ćemo je rušiti“. I jedno i drugo znači rušenje države. Prema tome, treba osmisliti što je konačni cilj, treba, što je još puno teže, osmisliti strategije i taktike kako do toga doći i kako spriječiti različite moguće stranputice i ozbiljne zamke, koje na tom putu postoje, ali na taj put treba krenuti.

Vanjska politika Hrvatske talac političkih ambicija Čovića

Odnosi Bosne i Hercegovine i Hrvatske su posljednjih godina, može se reći od odlaska vlade u čijem sastavu ste vi djelovali, nekako razapeti između deklarativnih poruka kako Hrvatska podržava Bosnu i Hercegovinu na evropskom putu i povremenih političkih konflikata kakav smo imali nakon posljednjih izjava predsjednika Zorana Milanovića o genocidu u Srebrenici i o funkcionerima u Sarajevu kao prevrtljivim ljudima s kojima se ne može razgovarati i kojima se ne može vjerovati. Zašto imamo ove opterećujuće momente u odnosima, šta je razlog pa s jedne strane čujemo ocjene kako se Hrvatska konstantno miješa u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, a s druge kako politički lideri u Sarajevu nisu spremni na istinski razgovor o poziciji Hrvata u Bosni i Hercegovini? Gdje je ključ ovih sporenja?

PUSIĆ: Mislim da je ključ u činjenici da ovdje danas nitko ne zna što hoće. Različite izjave su kratkoročni potezi, ispaljene verbalne figure sa pretenzijom da budu ili duhovite ili šokantne, ali tu nema nikakve strategije kako bi se pomoglo bilo Hrvatima u Bosni i Hercegovini, bilo Bosni i Hercegovini kao državi. Nikad se neću umoriti od ponavljanja i smatram da treba uvijek iznova ponavljati – nema dobrog života za Hrvate u Bosni i Hercegovini bez dobrog života za Bosnu i Hercegovinu. Nema, naprosto nema i gotovo! Oni se, naravno, mogu iseliti, mogu otići, ali ako žele zadržati pravo na svoju zemlju, na svoje domove, na svoje krajolike i istovremeno dobro živjeti, onda i ta cijela zemlja mora dobro živjeti. Naprosto nema drugog načina za to. Nije to, po mom mišljenju, tako komplicirano za razumjeti kao što bi nas neki htjeli uvjeriti. Ja apsolutno odbacujem i, moram reći, prezirem uvrede na račun bilo kojeg naroda ili bilo koje nacije. To je naročito apsurdno ovdje na Balkanu, gdje smo zaista ravnopravni u činjenici da nitko od nas, kolektivno gledano, baš nije cvijeće. Nema se tu tko kome rugati... Ali imamo zajednički interes učiniti nešto da svi živimo bolje, da živimo sigurnije i Hrvatska bi mogla imati, i u nekim razdobljima je i imala, jednu konstruktivnu, proaktivnu vanjsku politiku u tom smislu. Sada to nije slučaj. Nažalost, naša ukupna vanjska politika se u ovom trenutku svodi na Bosnu i Hercegovinu. Pa, kad je već tako, onda bi to mogla biti jedna domišljena, promišljena, konzistentna politika, politika koja nije u sukobu sama sa sobom, ali to također nije slučaj u ovom trenutku. Momentalno, opasnost nije u tome da vodeći politički lideri u Sarajevu u ovom trenutku, dakle, ljudi na vlasti, nisu spremni razgovarati o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, Mislim da to nije momentalno opasnost, već da je opasnost upravo obrnuto – da oni jesu spremni razgovarati o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i da ga vide u trodiobi Bosne i Hercegovine na etničke enklave u kojima će onda postojati politički lideri koji će u tim enklavama tim ljudima raditi što god hoće. To je, po mom mišljenju, istinska opasnost i za Hrvate, ali bome i za sve ostale u Bosni i Hercegovini, a sigurna sam da oni znaju što to točno znači.

Da li to znači da imamo jedan politički pristup koji je praktično feudalnog tipa u Bosni i Hercegovini?

PUSIĆ: Autokrati u svom ataru! Ne znam da li ga se može nazvati feudalnim. Mislim da je to, hajdemo reći, puno kompleksnije, ali je korištenje etniciteta da bi se eliminirala konkurencija, obzirom da se radi o vrlo malim brojevima, čak i kod najvećeg naroda u Bosni i Hercegovini, kod Bošnjaka – kod svih se radi o vrlo malim brojevima – i dijeleći ljude u te tri skupine gdje praktički onda nitko drugi nema što tražiti, daju se otvorene ruke da oni ovise o onome tko god im se nametne kao vlast i da je vrlo mala vjerojatnost da će bilo kakvu kontrolu, konkurenciju i kroz to onda i mogućnost izmjene te vlasti moći izboriti. Dakle, u onoj staroj dilemi, koju je jedan slavni politolog i filozof postavio, da u situaciji pritiska postoje uvijek dvije mogućnosti - jedno je oglasiti se, dakle pobuniti se, a drugo je otići - vi ih sve više gurate u poziciju u kojoj jedini realni izbor postaje – otići.

Izborni zakon po mjeri Čovića

Govorili ste o vanjskopolitičkim opredjeljenjima Hrvatske u kojima je Bosna i Hercegovina, eto, dominantna tačka. Nisu rijetki istaknuti intelektualci u Hrvatskoj koji smatraju da su odnosi Zagreba i Sarajeva talac političkih projekata Dragana Čovića. Je li priča o izmjenama izbornog zakona u Bosni i Hercegovini po ukusu Čovića ključna kočnica za istinsko rješavanje otvorenih pitanja u odnosima dvije zemlje, bar kad se govori iz pozicije Zagreba?

PUSIĆ: To svakako ima vrlo veliki utjecaj, ali mislim da treba prvo podsjetiti na neke činjenice. Što se tog famoznog izbornog zakona tiče, po tom istom danas važećem izbornom zakonu Čović je već bio izabran u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i tada taj zakon nije bio problem, nije se dovodio u pitanje. Drugo, Čović na zadnjim izborima nije izabran u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. To se nije dogodilo zato što su za Željka Komšića glasali Bošnjaci, već zato što za Čovića nisu glasali Hrvati. Da su Hrvati glasali za Čovića, izašli u brojevima u kojima su mogli, Čović bi glatko bio član Predsjedništva. Treba pogledati statistiku o izlaznosti na te izbore. Hrvati nisu glasali za nekog drugog, već naprosto nisu glasali, nisu se pojavili na izborima. Time su vrlo jasno rekli svoje mišljenje i ja ne vidim što bi se promijenilo jer suština tih promjena u izbornom zakonu bila bi da svaka etnička grupa može glasati – isključivo ona, njeni pripadnici – za člana Predsjedništva, koje čine, kao što je poznato po Dejtonskom sporazumu, ne predstavnici, nego pripadnici nacija, dakle jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin. Nigdje se ne spominju njihovi predstavnici i zastupnici. Mislim da to također nije slučajno, ali je to velika rasprava koju bi trebalo voditi. Međutim, ne vidim što bi se promijenilo u slučaju da se, recimo, donese takav izborni zakon gdje za hrvatskog predstavnika mogu glasati samo Hrvati, za bošnjačkog samo Bošnjaci, za srpskog samo Srbi... Pa onda, recimo, deset posto pripadnika jedne nacije izađe na izbore i tih deset posto izabere de facto jedinog kandidata, koji tamo postoji. To nije ni demokracija, a kamoli razvoj demokracije. Treba svakako pronaći način da se zaštite kolektivna prava, zagovornica sam toga, i to naravno, barem u onoj fazi u kojoj postoji etnička diskriminacija, a ona na Balkanu danas postoji. Zato sam i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini za to da se pronađe neki efikasni način kako da se zaštite kolektivna prava, ali nikako ne na štetu individualnih, građanskih prava. Ta zaštita kolektivnih prava mora biti jedan dodatak, a inividualna, građanska prava su temelj. Bez tog temelja nema budućnosti. Inače, što se ostalih stvari tiče, ja ne vidim nikakva nerješiva, pa čak ni teška otvorena pitanja između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, samo što se ona u ovom terenutku ne rješavaju, pa čak niti ne adresiraju, nego su svi fokusirani na ovo pitanje de facto izbora članova Predsjedništva.

Alternativa regionalnoj saradnji

Zašto je politika regionalne saradnje, kakvu ste svojevremeno Vi zastupali sa ministarske pozicije i kakva je donijela mnogo toga pozitivnog Balkanu i jugoistočnoj Evropi, doživjela stagnaciju, da ne kažem poraz? Kolika je odgovornost aktuelne vlasti Hrvatske što su ti pozitivni trendovi saradnje i međusobne podrške na Balkanu praktično ustupili mjesto nekim drugačijim politikama, reklo bi se – retrogradnim?

PUSIĆ: U tom procesu odustajanja od suradnje i neke vrste prepoznavanja zajedničkog interesa zemalja u regiji svi su imali svoje prste. Sudjelovale su vlasti praktički u svim državama i mislim da je razlog tome u prvom redu politička nedoraslost i politička neambicioznost. Za razliku od nekada, nitko ovdje sebe ne vidi kao politiku i državu koja je odgovorna čak i za malo više od sebe same, pa možda čak niti za sebe samu, ali svakako ne za bilo šta izvan sebe same. Međutim, na dugi rok nema alternative suradnji i međusobnoj podršci na Balkanu. Nitko tu neće riješiti naše situacije i omogućiti nam bolji život ako to mi nismo u stanju barem pokrenuti sami. Naravno, ima alternativa. Alternativa je stagnacija, autoritarni teror, a u konačnici, kao što znamo, i rat. Dakle, alternativa je propast. Ili ćemo se opametiti ili ćemo propasti, to su naše dvije opcije. Evropska Unija momentalno nije u svom najboljem izdanju, ali za sve nas iz ovog dijela Evrope ona je još uvijek glavna šansa i tu šansu trebamo iskoristiti, i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj i svugdje drugdje po Balkanu. Pojavljuju se u ovom trenutku, koliko god nama nekako izgleda teško, retrogradno, loše, ali pojavljuju se takozvana zelena svjetla, pozitivni pomaci, pozitivni fenomeni, koji sa sobom nose i mogućnost boljeg života i nadu i čak, ono što je najrjeđe ovdje, naznake zdravog razuma, pa i političku volju za izgradnju boljih zajednica i boljih država. Mislim da umjesto mizerne realpolitike, koja momentalno dominira, a to je – ništa se ne može, pa svaki pozitivan pomak se u začetku ubija cinizmom, a sve negativno se smatra naprosto realnošću, to je u politici, bilo kakvoj razvojnoj politici, kraj svih stvari po mom mišljenju – dakle umjesto te mizerne realne politike, treba nam politička volja za dobru državu i dobro društvo. U tom pogledu Bosna i Hercegovina, koliko god je izmučena, iznapadana i sa mnogo strana okrnjena u smislu nekakve pozitivne energije, ima pred sobom, po mom mišljenju, potencijalno vrlo važnu ulogu. Od svih država, pa i evropskih država, ona ima možda jedno od najbogatijih iskustava sa državom koja služi multietničkom i multireligijskom društvu. Ne mislim na ovo danas, već na dugu tradiciju, višestoljetnu povijest Bosne i Hercegovine. Gledajući Evropu danas, ta činjenica da će država sve više morati služiti, iako ona sama nije, naravno, multietnička i multinacionalna, nego su društva multietnička i multinacionalna, a država mora služiti takvim složenim društvima, to nije nešto što danas u Evropi nestaje, već obrnuto, mislim da je to nešto što danas u Evropi nastaje i tek predstoji mnogim evropskim zemljama. Sa tog stanovišta, mislim da je ne samo povijesno iskustvo, nego i uspjeh Bosne i Hercegovine kao države mnogo važniji nego što se čini i nego što je to sama Bosna i Hercegovina.

(Vijesti.ba / BHRT)