Zanimljiva stvar u vezi sa velikim govorima nisu uvijek dopadljivi citati i glavne poruke. Ponekad je važan dio ono što je ostalo neizgovoreno ili što je rečeno ublaženo.   Kada je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen održala svoje godišnje obraćanje „Stanje Evropske unije“ u Evropskom parlamentu u Strazburu 15. septembra nekako je uspjela u svojoj namjeri da ne priča o Rusiji tokom 60 minuta za govornicom. Ostali istočni susjedi su tek pomenuti, a Zapadni Balkan je dobio samo nekoliko "tankih" rečenica.

Možda je kada je stupila na dužnost prije dve godine jasno i glasno obećala da će njena Komisija biti „geopolitička“, ali nekako se čini da kada je skovala taj izraz nije imala na umu bavljenje neposrednim susjedstvom bloka.

Godišnji govor predsjednice Komisije obično označava početak političke sezone u Briselu nakon ljetnje pauze, toliko duge da to mogu opravdati samo eurokrate. Tradicija, koja je započela prije jedne decenije, bila je kopiranje čuvenog obraćanja o stanju nacije koje američki predsjednici drže pred Kongresom nakon početka svake kalendarske godine.

To je, naravno, prilično neadekvatno poređenje, budući da je veći dio političkog svijeta preplavljen svakom rječju koju izgovori bilo koji američki lider, dok evropska verzija ostaje prilično neprimjećena izvan "briselskog balona". Ipak, nudi neke važne pokazatelje o tome u kakvom se stanju EU nalazi u tom određenom trenutku. A od pada Afganistana u ruke talibana prošlog mjeseca, bilo je mnogo istraživanja koja su otkrila nelagodu koju EU osjeća zbog svog mjesta u svijetu.

Von der Leyen je, možda svojim jedinim površnim pominjanjem Moskve tokom obraćanja, to lijepo sažela: "Ulazimo u novu eru hiperkonkurentnosti. Eru u kojoj neki ne prezaju ni od čega da bi stekli uticaj, od obećanja o vakcini ... do dezinformacija. Doba regionalnog rivalstva i velikih sila koje su svoju pažnju preusmjerile jedna na drugu. "

Dakle, šta će EU učiniti da napravi mjesto u ovom novom svjetskom poretku? Pa, obećala je još 100 miliona eura pomoći Afganistanu, uručiće 200 miliona vakcina protiv Covid-19 uglavnom Africi, a Von der Leyen je istakla nesrećno nazvani "Zakon o evropskim čipovima", kao pokušaj da se unaprijedi udio evropskog bloka u lancu unosnog i važnog biznisa sa poluprovodnicima.

Ona je takođe predstavila „Global Gateway (Globalni prolaz)“ kao evropski odgovor na kinesku Inicijativu „Pojas i put“. Njena tvrdnja da su Evropljani dobri u finansiranju puteva, ali da „nema smisla da Evropa izgradi savršen put između rudnika bakra u kineskom vlasništvu i luke u kineskom vlasništvu“ bila je jedan od upečatljivijih citata. Međutim, detalji o tome kako će Brisel parirati Pekingu bili su tanki.

Naravno, bilo je poziva da EU bude aktivnija po pitanjima odbrane, a posebno Francuzi koji traže veću „evropsku stratešku autonomiju“ nakon pada Kabula.

Tačno je da će Von der Leyen i francuski predsjednik Emmanuel Macron sljedeće godine biti domaćini samita o evropskoj odbrani, a ona je pomenula i mogućnost evropskih ekspedicionih snaga i odricanja od PDV-a pri kupovini odbrambene opreme razvijene i proizvedene u Evropi. Ali je opisala i šta je pravi problem u Evropi kada su sve vojne stvari u pitanju: „Možete imati najnaprednije snage na svijetu, ali ako nikada niste spremni da ih upotrijebite, čemu služe? Ono što nas je do sada kočilo nije samo nedostatak kapaciteta. To je nedostatak političke volje. "

Ovo zapažanje važi i za Brisel i njegovo susjedstvo.

I ovdje su predsjednica i njena Komisija jednako krivi za neispunjena očekivanja. I kao da nespominjanje destabilizirajućeg ponašanja Rusije na cijelom evropskom kontinentu nije dovoljno loše, tu je i njeno nejasno obećanje da će „pojačati angažman u Istočnom partnerstvu“ i namjera da njeno putovanje na Zapadni Balkan krajem mjeseca nekako „pošalje snažan signal posvećenosti procesu pristupanja“ Uniji – a sve to jednostavno pokazuje da je izgleda da je Briselu ponestalo ideja u oba regiona.

Alarme od Kosova do Kijeva trebala bi da probudi činjenica da je ovo najbolje što je predsjednica Evropske komisije mogla da smisli u godini u kojoj Brisel organizuje samit sa zemljama Zapadnog Balkana, a kasnije i sa državama Istočnog partnerstva.

Jedino što je barem prozvala režim Aleksandra Lukašenka u Bjelorusiji da je slanjem migranata prema granicama EU pokrenuo „hibridni napad kako bi destabilizovao Evropu“. Kada postoji direktna prijetnja Uniji, možete očekivati neke akcije. U suprotnom, zadovoljite se dugim, ali na kraju praznim govorima.  (Vijesti.ba / RSE)