Dayton nije uspostavio pravo konstitutivnih naroda da biraju „svog“ člana Predsjedništva BiH. Propisao je tek da šefa države čine jedan Srbin koji se bira u Republici Srpskoj, te po jedan Bošnjak i Hrvat koji se biraju u Federaciji. Ovo nije novo niti epohalno otkriće – Daytonski ustav je, sa 5454 riječi, sedmi najkraći na svijetu. Od čega jedva 700 – dužina ovog teksta – otpada na Predsjedništvo, piše Damir Arnaut, poslanik u Predstavničkom domu BiH. U saopćenju pod nazivom “Vrijeme je za jednog predsjednika BiH”, navodi kako je “cijela hrvatska delegacija u Daytonu, na čelu sa Franjom Tuđmanom, znala je i prije 26 godina da Bošnjaci – brojačno nadmoćni u Federaciji – mogu izabrati oba člana”.
Ističe kako “Čovićev HDZ provedbu ovih presuda uvjetuje ispravljanjem Tuđmanovog propusta, što podrazumijeva hrvatsku izbornu jedinicu – dodatno markiranje teritorija”.
“Instinkt međunarodne zajednice je da odbaci nove podjele, ali im nije probavljivo ni održavanje tročlanog Predsjedništva uz ignorisanje razloga koji su do takve anomalije doveli. Predsjedništvo BiH ima tri člana zbog tri konstitutivna naroda. Održavanje tog broja bez garancija da će pripadnici ta tri naroda biti zastupljeni – koje garancije je sud u Strasbourgu zabranio – je besmisleno. Umjesto kvadrature kruga, problem treba riješiti na izvoru. Predsjedništvo BiH je atraktivno zbog: 1. Izborne legitimacije pobjednika i 2. Relativno bitnih ingerencija. Otklanjanjem ovih motivacija, otklonit će se i izvor prijepora. Izborom u Parlamentu BiH legitimacija će nestati, što naizmjenice zahtijeva i ukidanje ovlasti. A to omogućuje singularnog šefa države, po uzoru na sve članice EU, jer će pravila entitetskog glasanja i zaštite vitalnog interesa u Parlamentu BiH garantirati širok konsenzus. Istovremeno, izabrani kandidat neće moći zlouporabiti povjerenje jer će se sve suštinske ovlasti prebaciti u nadležnost Parlamenta i Vijeća ministara. Bosna i Hercegovina će dobiti ‘kastriranog kralja’, ali i simbol državnosti i jedinstva zemlje”, navodi Aranut.
Ovaj pristup će stoga dovesti i do značajnog smanjena političkih tenzija, smatra.
“Naime, Komšić, Čović i Izetbegović, Dodik pogotovo, opstaju na konceptu obilježenih teritorija. Pogrešna je teza da su Komšić i Čović u konfliktu jer obojica, u ovakvom sistemu, ostvaruju svoje primarne ciljeve. Komšić već 15 godina dominira na većinski bošnjačkom teritoriju, gdje uz slogane ‘bolje ja nego Čović’ i ‘ja govorim bosanski jezik’ dobiva više glasova nego bošnjački prvaci Silajdžić i Izetbegović. Čović gotovo isti period eutanizira opoziciju na većinski hrvatskom teritoriju uz mantru da bilo kakav politički pluralizam, u svjetlu prijetnje Komšića, predstavlja ‘izdaju’. Dobro znam o čemu govorim. Mislio sam da nakon slučaja Pilav neću naići na sličnu kombinaciju manjka inteligencije i markiranja teritorija. Sve dok mojoj supruzi nije zabranjeno da na web stranici javnog preduzeća u kom je radila objavljuje tekstove na hrvatskom jeziku, svom maternjem, sa obrazloženjem nadređene činovnice da ‘ova kuća i njena Uprava imaju pravo da koriste jezik za koji se opredijele’ te da ‘jezik objava na webu je bosanski’. Kuća je u konačnici prihvatila sudsku nagodbu i priznala pravo objava na hrvatskom, što je Federaciju koštalo preko 4.000 KM advokatskih troškova, no činovnicu je DF Željka Komšića kasnije imenovao za izvršnu direktoricu tog preduzeća. Uz glasove HDZ ministara”, navodi.
(Vijesti.ba)