Eh, sada, kako se sve to odvijalo… Živio sam u teškom komunističkom gradu u Bosni. Poslije završene srednje škole otišao sam u inostranstvo na studij.

Spajao kraj sa krajem. Za život konobarisao. Prodavao alkohol. Provodio se. Tetovirao se. Izlazio sa djevojkama. Sve dok nisam čuo kako jedan poznanik priča, kako mu je bilo teško što rođenoj majci na dženazi nije bio sposoban da prouči Fatihu – jer je nije znao. Tuga. Nemoć me obuzela. Zamisli da ti preseli neko veoma blizak a ti ni Fatihu ne znaš proučiti… 

Es-selamu alejkum! Kako je lijepo početi tekst ovim riječima. Es-selamu alejkum! Riječi za koje do prije tri godine nisam znao ni šta znače niti kako da odgovorim na to, niti kako da se ponašam sa tom osobom koja mi je to rekla. Vanzemaljac? Žalosno. Žalosno da sam u to vrijeme, sa svojih dvadeset sedam godina, od islama imao samo muslimansko ime. Jednom sam se našao u društvu, sasvim slučajno, mlađih ljudi od kojih sam samo jednoga poznavao sa fakulteta, a ostale nisam poznavao. Išli smo da gledamo neku predstavu. Kada smo se taj moj poznanik i ja sreli sa njima, oni su počeli da nazivaju selam. Ja sam se pitao, ko su ovi ljudi, kakvi su to samo seljaci. Ccc, čuj selam! Ništa zdravo, šta ima, kako ste, dobar dan… U to vrijeme oni su za mene bili čudaci. Čuj, tako mladi ljudi, oko dvadeset-dvadeset pet godina, a nazivaju selam. To samo rade stari ljudi, kao moj djed. Čak ni moji roditelji to ne rade. Uglavnom, sada, danas, prsa su mi puna ljepote kada kažem: Es-selamu alejkum!

Želio bih da podijelim s vama svoju životnu priču. Ukratko, koliko me pamćenje bude služilo i koliko mi Allah pomogne da sastavim ovaj tekst. Cilj mog pisanja vama samo je jedan – da otvorim oči onima koji su isti kao što sam ja nekada bio! Ako se samo jedna osoba poslije čitanja moga teksta zamisli i postavi sebi pitanja o svom životu i krene pravim putem, ja ću biti zadovoljan. Ako samo jednoj osobi koja ovo čita – moj doživljaj života, griješenja i doživljaj vjere prije  i sada, pomogne i učvrsti je na njenom putu – ja ću biti zadovoljan.

Do dvadeset sedme godine samo sam jednom ušao u džamiju, u Turskoj, kao turista na ekskurziji sa srednjom školom. Fatihu nisam znao proučiti. Bajram je za mene bio isto što i rođendan, isto što i Nova godina, isto kao i svaki drugi dan kada se ima novca. Dan i noć za opijanje i bludničenje. Ramazan bi proticao a nisam znao ni da je počeo. Namaz? Haa? Je li to svako treba da radi? Ja mislio da moj djed klanja jer mu je dosadno.

U svom životu sam svašta radio i grijehe skupljao na svakom koraku. Nisam ni znao šta se sve podrazumijeva kao grijeh. Nije me ni zanimalo. Što su mi ljudi više govorili o vjeri, ja sam zbog toga i zbog njihove priče dobijao samo još veću odbojnost prema vjeri. Pošto mi roditelji nikada nisu na tu temu ništa pričali, iako su muslimani, ja ništa nisam ni znao o islamu. Kao osoba sam bio kulturan i, mogu reći, lijepo odgojen. Dijete za primjer i u osnovnoj i u srednjoj školi. Najbolji učenik. Trenirao karate, uspješno došao do smeđeg pojasa. Znači, sve na svome mjestu osim – svaki vikend izlazio. Opijao se. Dolazio kući uvijek prije 23 sata, ali opijao se.

Vjeru sam uvijek vezao za SDA stranku, za Islamsku zajednicu BiH. Tek nekada poslije, tokom svoga života, zahvaljujuci svom profesoru iz Egipta, shvatio sam da vjera nije hodža. Da islam nije SDA. Da biti musliman nema veze za Islamskom zajednicom. Tek je tada meni došlo do mozga da između mene i Allaha nema posrednika. Hodža je tu da nas usmjeri i pomogne, ali nikako da se ja preko njega ili samo u džamiji molim Allahu. Samo Allah i ja. Bilo gdje i bilo kada. Kažes “elhamdulillah”, i sjetio si se Allaha. Zbog toga što sam na vjeru gledao kroz djela ljudi koji su tu vjeru predstavljali, meni je islam bio dalek. Vezao sam sve ljude u vjeri za prevaru. Laž. Obmanu. Ne znam kako bih drugacije opisao taj osjećaj.

Kada sam prvi put ušao u džamiju kao vjernik, koji je dan prije toga izgovorio kelimei-šehadet, koji mi je moja supruga napisala na komadiću papira (Allah je nagradio!), tek onako, usput (imam taj papirić još uvijek) ulazeći u džamiju postavljao sam sebi hiljadu i jedno pitanje. Kako? Šta? Šta će ljudi u džamiji očekivati od mene? Šta treba da uradim da budem dio te zajednice? Kako sve to funkcioniše?

Kada sam ušao, osjetio sam takvo olakšanje, da želim svakome da to barem jednom u svom životu osjeti. Stao sam da klanjam (znao sam samo Fatihu, učio bih je na svim stajanjima i umjesto svih sura, ali sam htio da klanjam jedan namaz u džamiji iako nisam znao barem još jednu suru ili dovu za sjedenje) – i pošto sam stao na sredinu džamije, prišao mi je jedan brat i rekao da, ako želim da klanjam u njihovom džematu, da bih trebao da se sklonim sa sredine, postoji opasnost da će neko proći ispred mene, da stanem radije uz kraj, okrenut prema zidu, da meni niko ne smeta, a i da ja nikome ne smetam i da niko ne prolazi ispred mene. To je rekao na neki lijep način. Ranije bih mu uzeo za zlo da mi “pametuje”, ali tako blago i tako lijepo nekome skrenuti pažnju na nešto – mene je smirilo. Svi su nazivali selam, i pričali. Ja sam se pitao šta ti ljudi očekuju zauzvrat od mene? Šta ovaj narod sada očekuje da ja uradim za njega jer mi je pokazao kako da klanjam? Ništa. Ništa. Obično kada vam neko uradi uslugu, vi se osjećate dužni da mu vratite na neki način, i on očekuje da mu vratite. Ovdje, u ovom slučaju, olakšanje. Allah će ih nagraditi. Od mene ne očekuju ništa zauzvrat. Da li ćeš dati pare na sergiju ili ne, tvoja volja. Niko te ne tjera. Oh, u kakvoj sam zabludi živio! Niko na hutbi nije spomenuo SDA. Politiku. Ništa. Samo islam i našega Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U kakvoj sam zabludi ja živio!

 Eh, sada, kako se sve to odvijalo… Živio sam u teškom komunističkom gradu u Bosni. Poslije završene srednje škole otišao sam u inostranstvo na studij. Spajao kraj sa krajem. Za život konobarisao. Prodavao alkohol. Provodio se. Tetovirao se. Izlazio sa djevojkama. Sve dok nisam čuo kako jedan poznanik priča, kako mu je bilo teško što rođenoj majci na dženazi nije bio sposoban da prouči Fatihu – jer je nije znao. Tuga. Nemoć me obuzela. Zamisli da ti preseli neko veoma blizak a ti ni Fatihu ne znaš proučiti. Uskoro sam napisao sebi Fatihu na papirić i taj papir stavio u novčanik. U ovom velegradu svakodnovno sam se vozio tramvajem po sat u jednom pravcu do fakulteta i nazad. Fatihu sam vadio iz novčanika i učio. Poslije nekog vremena sam je, hvala Allahu, naučio napamet. Moj život se nije promijenio. Grijesi i sve ostalo bilo je tu, ali…

Pročitao sam negdje da je lijepo pred spavanje, i kada izlazimo iz kuće ili pri nekom poslu proučiti Fatihu. Praktikovao sam to svaku noć i pri svakom izlasku iz kuće. I nije džaba značenje Fatihe (jedan njen dio): “…Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!”, jer sada sam, zahvaljujući Allahu i tim riječima koje sam izgovarao i ne znajući njihovo značenje, ja na pravom putu! Elhamdulillah! Elhamdulillah!

Nakon što sam naučio Fatihu, pročitao sam negdje da je lijepo prilikom jela reći bismillah. Govorio sam to pri svakom zalogaju, gutljaju. Čak i kada sam pio haram. Gutljaj piva – bismillah. Smiješno, znam, ali Allah dao, eto, da ga više ne konzumiram! Nakon toga, i dalje sam griješio i hodao. Imao sam želju da nađem stalni posao. Kao student stranac, bez radne dozvole, to je bilo veoma teško! I dalje sam jeo i pio haram, dok mi bivša djevojka, koja je bila samo po ocu muslimanka, nije rekla: “Pa mi u kući ne jedemo svinjetinu, a mati mi je Srpkinja, kakav si ti onda musliman koji je jedeš po svome izboru?”

Zaista, kakav sam ja musliman? Zapitao sam se, otišao do frižidera i pobacao sve svinjsko. Alkohol je i dalje bio sastavni dio mog života.

Nakon što sam to uradio, sutradan… Sutradan… Na putu da pozajmim pare prijatelju (ni sam nisam imao dovoljno, ali njemu su u tom trenutku bile više potrebne) sretnem poznanika sa fakulteta, i u priči mu kažem kako tražim posao. On me pošalje u jedan restoran da kažem da me je on poslao i posao je moj. Zaista je tako bilo. Allahu ekber! Elhamdulillah! Mene bez radne dozvole su uzeli da radim. Sada sam imao od čega da plaćam račune. “Zaista niko neće ostaviti nešto radi Allaha, a da mu to Allah neće zamijeniti onim što je bolje!” Na svojoj koži sam to, nakon što sam rekao sebi da neću da jedem svinjetinu više nikada, zaista i osjetio.

Poslije toga imao sam želju da kupim auto. Allah me je i time, nakon što sam prestao da svakodnevno uplaćujem pare u kladionici i rekao sebi da sam sa time završio – pocastio. I opet: “Zaista niko neće ostaviti nešto radi Allaha a da mu to Allah neće zamijeniti nečim ljepšim i boljim za njega!”

Elhamdulillah! Ali i dalje nisam bio svjestan. Moj iman nije bio dovoljno jak da bacim alkohol i da poradim na sebi, da počnem da klanjam. Bio sam zadovoljan novom situacijom. Gledao sam samo materijalno. Posao sam imao, auto sam imao, stan sam imao! Šta više mogu da tražim? (Džennet mi nije bio na kraj pameti!) U međuvremenu sam više puta pokušavao da sredim papire da ostanem u inostranstvu. Više puta je i šefica predavala za mene kao za radnika “veoma važne pozicije” i sa ogromnom platom (samo na papiru) – uzalud. Izgubio sam strpljenje, sve me je nerviralo, osjećao sam se ni na nebu ni na zemlji. U Bosni sam bio stranac, u inostranstvu također. Nigdje nisam bio više takoreći dobrodošao i nigdje se nisam osjećao kao kod kuće. U to vrijeme sam prekinuo i dugogodišnju vezu sa tadašnjom djevojkom.

Jednog dana dok sam radio, u restoran je ušao neki Indijac sa turbanom i upitao da li neko želi da mu gledam u budućnost, a ja sam to odbio, ali šejtan ostavi papir sa brojem telefona. I nakon nekog vremena, nakon problema na poslu, problema na fakultetu, nakon više odbijenica za radnu dozvolu, pao sam u depresiju. I slučajno nađem taj papir i nazovem.

Sreli smo se u jednom parku, blizu glavne željezničke stanice. Pitao me je kakve probleme imam, šta su moje želje i čemu težim. Kao i svaki mladić, rekoh, imam probleme u ljubavi, prekinuo sam sa djevojkom, ona je imala papire, ali nisam bio sa njom iz tih razloga, stvarno je bila veza iz ljubavi, i u međuvremenu sam našao drugu, u Bosni, ali sam i sa njom prekinuo. I nesretan sam, depresivan, bez volje za bilo čime. Imam posao na crno, svaki dan strepim da će me uhvatiti kontrola i izbaciti iz države. Volio bih imati sreće u ljubavi i da sredim papire i da ostanem u ovoj zemlji. On mi samo reče: “Ispruži jezik.” Nešto je pogledao u moj jezik, zapisao nešto na komadić papira i dao mi da čuvam taj papir u ruci. Rekao mi je da mi sve može srediti, samo mu na sljedeći sastanak moram donijeti 300 eura, on će meni dati malu amajliju da je nosim sa sobom i sve dok imam tu amajliju meni će sve ići po planu. Čisti širk! Braćo i sestre, čuvajte se toga! Kakva crna amajlija! Samo Allah određuje kako će i šta će da se desi.

Ali ja mlad, naivan, mislio sam da mi govori istinu, taj Indijac, jer, na kraju, mi reče: “Eh sad, da bih ti dokazao da govorim istinu, otvori papir i reci mi jesu li ti podaci tu tačni?” Kad ono na papiru piše ime i prezime i datumi rođenja moje obje djevojke sa kojima sam se zabavljao. Počeo sam da plačem kao malo dijete. Nisam mogao sebi doći. Kako je to saznao? Znači da govori istinu i da mi stvarno može pomoći, pomislih. Ali, Allahu hvala, nisam imao dovoljno novca da mu donesem i nisam htio da mu dam zadnje pare jer će mi možda zatrebati, i zbog toga nisam upao u jos veći širk, da mi Allah oprosti i ovo što sam išao da mi čita iz jezika!

Ali, zbog toga što sam lično doživio, moj iman, moja vjera u Allaha i Njegovo određenje danas je još veća. Sada sam ubijeđen da nevidljivi svijet džina zaista postoji, jer sa njima je ovaj Indijac pričao. Oni su njemu rekli moje podatke i podatke mojih djevojaka. Oni! Šejtani! Da nas Allah sačuva muških i ženskih šejtana i njihovih zamki! Amin!

Ženite se, braćo, u braku je hajr!

Poslije toga vratio sam se svom starom životu. Lagano, stvari su dolazile na svoje. Viša škola se privodila kraju, još dva semestra, našao sam djevojku iz Bosne, oženio se, doveo je kod sebe kao studenticu. Borili smo se kako znamo i umijemo da radimo i da dobijemo papire. Nije išlo. Naravno, kada je sve bilo uredu i kada smo imali posla i para, i sa nama je sve bilo uredu. Čim bi nestalo para, mi bi se svađali. Opijali smo se skoro svaku noć. Kada bi nam normalni alkohol dosadio, išli bi u velike supermarkete i uzimali sve što do sada nismo probali. Allah da nam oprosti naše grijehe!

Svaku noć pijan, povraćam, ujutro mahmuran, glava boli. Na posao idem bez volje. Postao čovjek bez osjećaja. Sve dok nisam do te mjere pretjerao sa pićem da se jedne noći žena spakovala i htjela da krene nazad za Bosnu. Od tada smo malo umanjli konzumaciju alkohola. Tu i tamo neko pivo i to bi bilo to. Ali nije džaba alkohol zabranjen! Ako čaša nekog pića opija, i njegova kap nam je zabranjena! Nije to uzalud tako! Malo-pomalo, opet se ponekad desilo da se napijemo da ne znamo šta radimo. I često nismo ni znali šta smo te večeri radili.

Jednog dana slučajno naiđoh na neki tekst na Facebooku u kojem se govorilo o tome kako je alkohol zabranjen. I onda, da ne bi bilo da mi drugi po svom nahođenju pametuju, upitam suprugu kako se uzima abdest da bih ja lično mogao uzeti Kur’an i sam da vidim šta to piše u njemu.

Supruga mi je napisala kako se uzima abdest, kojim se redoslijedom šta pere. Šejtan mi je to otežavao. Nikako nisam mogao da zapamtim redoslijed i koliko se puta šta pere. I onda sam taj njen papirić nosio sa sobom kad sam uzimao abdest i podsjećao se. Čitajući Kur’an saznao sam da je na početku bilo samo zabranjeno molitvu obavljati u toliko pijanom stanju da se ne zna šta se izgovara. Znači, moglo se malo popiti. Šejtan. Nisam još bio došao do dijela gdje piše da su strelice, kumiri i alkohol skroz zabranjeni. I ja onda smanjim alkohol.  Nakon nekog vremena, Allahovom voljom, meni se alkohol zgadio. I jednog dana kažem sebi da neću više ni gutljaja alkohola uzeti. Ustanem, izvadim sve flaše alkohola koje smo imali u stanu, i otvorene i neotvorene, odvrnem i sve istresem odvod u kuhinji. Hvala Allahu na tom danu! I tada odlučih i da klanjam redovno. Zbog radnog vremena, navakat sam klanjao samo sabah i jaciju. Ostale namaze naklanjao bih po povratku kući s posla.

I opet, po ko zna koji put u mom životu: “Zaista niko neće ostaviti nešto radi Allaha a da mu to Allah neće zamijeniti nečim ljepšim i boljim za njega!” Sam sam se uvjerio u ove riječi. Nakon što sam prestao da pijem alkohol, supruga je završila nostrifikaciju i ubrzo smo sredili papire da ostanemo u inostranstvu. Dobili smo radne dozvole.

Nažalost, kontakt sa alkoholom još uvijek sam imao – prodavao sam ga svakodnevno i služio drugima kao konobar. Ali, to mi je bio jedini izvor prihoda i nisam mogao nigdje drugo u to vrijeme da zarađujem za život. Molio sam Allaha na svakoj sedždi da mi podari halal-posao. Predavao sam zahtjev da budem taksi vozač na aerodromu, bilo šta drugo sam tražio, da radim na kasi u prodavnici, niko me nije htio uzeti. Imao sam završenu višu školu i kažu da sam za te poslove prekvalifikovan. Kao, ti ćeš ovdje biti samo nekoliko mjeseci dok ne nađes posao u svojoj struci i onda ćeš nas napustiti. Nama treba neko na duže vrijeme. Pošteno od njih. A na poslovima za moju školu, IT, svi su mi rekli da nemam iskustva, da me ne vide u svojoj firmi.

I onda sam našao posao u jednom hotelu na recepciji. Pomislih, super, makar neću prodavati alkohol, iako je plata tri puta bila manja nego u restoranu, ali, rekoh, barem je halal. Međutim, nakon nekoliko dana ispostavilo se da onaj ko radi na recepciji, mora, kada konobar nije tu, a gost naiđe na šank pored recepcije, da mu natoči piće. Većinom je to bila kafa ujutro, ali neki su tražili i alkohol. I šta sam sad dobio? Radim za tri puta manju platu i opet sam u haramu! 

Možda zbog toga što sam samo radi Allaha ponovo tražio novi izvor prihoda, uskoro sam dobio od prijatelja preporuku i poziv od njegovog šefa na razgovor u jednoj IT firmi. Ubrzo su me zaposlili i, hvala Allahu, sada radim posao u svojoj struci. Halal. Treba vjerovati u Allahovu odredbu i da se sve dešava Njegovom voljom i da je ono što je On pripremio za nas zapravo i najbolje za nas, iako mi o tome u datom trenutku i ne mislimo baš tako!

Ja se iskreno nadam da se nakon pokajanja svi grijesi zaista barem poništavaju ako ne i pretvaraju u dobra djela, jer sam ih ja mnogo nakupio. Es-selamu alejkum!  .n-um.com