Uzvišeni Allah, objavio je u Kur'anu: ”Allahu je prava vjera jedino – islam.

A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavisti. A sa onima koji u Allahove riječi ne budu vjerovali Allah će se brzo obračunati.” (Ali Imran, 19.); ”A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati.” (Ali Imran, 85.)  Islam je prirodna vjera sa kojom je Allah stvorio ljude i poslao je sve Svoje poslanike da tu vjeru prenesu ljudima. Osnova islama jeste vjerovanje u postojanje jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu, Koji nema sudruga, i vjerovanje u sve Allahove poslanike i vjerovjesnike koji su poslani čovječanstvu. A riječ islam znači bezpogovorno pokoravanje Božijim naredbama i zabranama. Na osnovu toga kažemo da je islam vjera svih poslanika koji su bili muslimani po prirodi poslaničkog poziva (da've) čiju zastavu su nosili, a to je poziv u islam ili vjerovanje i pokoravanje samo jednom Bogu, Allahu, dželle šanuhu.

Allahovi poslanici su pozivali i širili vjeru tevhida, čistog monoteizma, diljem zemaljske kugle, tako da je to temelj njihove poruke na kojoj su se ujedinili. Svi oni su poslani sa savršenom i univerzalnom vjerom i njihov poziv objedinjuje sljedeća tri principa:

Prvo, poziv u vjerovanje u Svemogućeg Boga, Allaha, dželle šanuhu, i potvrđivanje Njegove jedinosti (monoteizam), obožavanje samo Allaha i napuštanje obožavanja bilo koga ili čega drugog osim Allaha, tako da je tevhid ili monoteizam vjera cijelog svijeta (čovječanstva), odnosno svih Allahovih poslanika od Adema, alejhi selam, do Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

Drugo, objašnjenje i definiranje puta koji vodi Allahu, u potvrđivanju poslanstva i vjerozakona (šerijat) i propisa koji se granaju iz njega, kao što su namaz, zekat, post, džihad i drugi..
Treće, objašnjenje i definiranje stanja ljudi nakon povratka Allahu: potvrda proživljenja nakon smrti, smrt i stanja u kaburu nakon smrti, vjerovanje u Ahiret, vjerovanje u Džennet i Džehennem, te nagradu i kaznu na Sudnjem danu.
Svi Allahovi poslanici bili su muslimani

Nuh, alejhi selam, bio je musliman, kao što se navodi u ajetu u kojem se on obraća svome narodu riječima: ”A ako glave okrenete –  pa, ja od vas nikakvu nagradu ne tražim, mene će Allah nagraditi, meni je naređeno da budem musliman.” (Junus, 72.)

Ibrahim, alejhi selam, bio je musliman (poslušni Allahov rob), kao što se navodi u ajetu: ”Kada mu je Gospodar njegov rekao: ‘Budi poslušan!’ – on je odgovorio: ‘Ja sam poslušan Gospodaru svjetova!'” (El-Bekara, 131.) U Kur'anu se spominje i dova Ibrahima, alejhi selam, u kojoj je on molio Allaha za sebe i svog sina Ismaila, alejhi selam, govoreći: ”Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim (muslimin), i porod naš neka bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si!” (El-Bekara, 128.)
A to znači: ”Gospodaru naš, učini nas dvojicu postojanima u islamu, poslušnim i pokornim Tvojim propisima, i učini od našeg potomstva narod koji će Ti biti pokoran kroz iskreno vjerovanje i izvršavanje Tvojih naredbi i ostavljanje Tvojih zabrana, pokaži nam obrede naše i pređi preko naših hrđavih postupaka i grijeha, jer Ti si Onaj Koji mnogo prima pokajanje od Svojih robova i Tvoja milost je neizmjerna.”

Prije svoje smrti, Jakub, alejhi selam, isto kao i Ibrahim, alejhi selam, ostavio je u amanet svojim sinovima da žive i umru kao muslimani, kao što je objavljeno: ”I Ibrahim ostavi u amanet sinovima svojim a i Jakub: ‘Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani!'” ( El-Bekara, 132.)
Musa, alejhi selam, bio je musliman i on je poruku islama vjerno prenio svome narodu: ”I Musa reče: ‘O narode moj, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!”’ (Junus, 84.)

Sulejman, alejhi selam, bio je musliman koji je pozivao u islam, pa mu se, među ostalima, odazvala i kraljica od Sabe, Belkisa, rekavši: “Gospodaru moj,” – uzviknu ona – “ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!” (En-Neml, 44.)
Jusuf, alejhi selam – kao i svi poslanici koji su poslati Benu Izraelćanima -, bio je musliman što potvrđuju i njegove riječi: ”Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovome i na onome svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!” (Jusuf, 101.)

Govoreći o Isau, alejhi selam, i njegovim učenicima ili apostolima, Uzvišeni Allah, objavio je: ”I kada sam učenicima naredio: ‘Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!’ – oni su odgovorili: ‘Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo mi muslimani.”’ (El-Ma'ida, 111.) 

Na osnovu citiranih ajeta jasno je da vjera islam nije započela sa Muhammedovom, sallallahu alejhi ve sellem, poslanicom, već da je vjera islam počela od našeg praoca Adema, alejhi selam, i to je bila vjera svih Allahovih poslanika, kao što navodi šejh El-Ša'ravi u komentaru ajeta: ”Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik (muslim), vjerovao je u Boga jednoga i nije bio idolopoklonik.” (Ali Imran, 67.)
Dakle, islam je zajednička vjera, a ”muslimani” su uobičajena riječ u vjerovanju Božijih poslanika i njihovih sljedbenika. S tim što treba naglasiti da je islam kod prethodnih poslanika i njihovih naroda označavao opis ili svojstvo, a što se tiče Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih sljedbenika, islam je postao i ime za istinski monoteizam (tevhid).

Po ovoj analogiji, vjerovjesnici koji su prethodili Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i narodi (ummeti) koji su prethodili ummetu islama, bili su muslimani, i bili su muslimanski narodi ili ummeti po opisu i svojstvu, dok su sljedbenici Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, muslimani i po svojstvu i po imenu, na šta aludira ajet: ”On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao..” (El-Hadždž, 78.)

Ne postoje tri nebeske religije

Govoreći o tevhidu kao čistom monoteizmu u koji su pozivali svi Allahovi poslanici, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Najbolje od onoga što smo ja i poslanici prije mene rekli jesu riječi: La ilahe illallah vahdehu la šerike leh. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ala kulli šej'in kadir – Nema boga osim Allaha jedinog, On nema sudruga, Njemu pripada sva vlast i hvala, i On ima moć nad svim.” (Tirmizi)
U drugom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je. ”Vjerovjesnici su braća od inoča: majke su im različite, a vjera im je jedna. Ja sam najpreči (najbliži) od ljudi Isau, sinu Merjeminom, i između mene i njega nema vjerovjesnika.” (Buharija)

U ovom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uporedio je poslanike sa braćom iz razloga što su poslanici jedne vjere, njihovo vjerovanje (akida) je jedno, svi oni su došli sa islamom, vjerom koju je Allah odabrao za ljude i sa kojom je zadovoljan, a njihovi vjerozakoni ili šerijati su brojni, kao što su kod braće po inočama majke različite, a otac im je jedan.

Što će reći da je razlika između Allahovih poslanika isključivo u vjerozakonima, a to su praktični ogranci i propisi, kao što su zekat, namaz i drugi propisi i njihove forme.

Vjerozakoni prijašnjih poslanika i vjerovjesnika – tj. pravni propisi – su dokinuti slanjem posljednjeg Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njemu je Allah objavio potpuni i savršeni šerijat koji važi za svako vrijeme i mjesto do Sudnjega dana, i naredio je svim ljudima da slijede taj šerijat, a da napuste vjerozakone prethodnih Allahovih poslanika koji su važili za određeno vrijeme.

Štaviše, neki islamski učenjaci su stava da su iz prethodnih vjerozakona dokinuti samo neki detalji (partikularije), a da su sveobuhvatnost tih zakona, njihovi temeljni principi i univerzalije ostali isti i sadržani su u posljednjoj Allahovoj objavi Kur'anu.

Imam Eš-Šatibi o tome veli: ”Opća (univerzalna) pravila koja se odnose na esencijalne životne vrijednosti i potrebe, te njihovu zaštitu, nisu derogirana, već se derogacija dogodila u parcijalnim stvarima. Islamski pravnici navode da su esencijalne životne vrijednosti (vjera, život, razum, čast, imetak, i sl.), uzete u obzir u svim vjerozakonima i šerijatima podjednako, na šta aludira ajet: ”On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!'” (Eš-Šura, 13.) Zatim, Allah, dželle šanuhu, nakon spominjanja prethodnih poslanika u Kur'anu, rekao je. ”Njih je Allah uputio, zato slijedi njihovu Pravi put.” (El-En'am, 90.) (El-Muvafekat, III/365.)

O vjerozakonima prethodnih Allahovih poslanika, dr. Omer el-Eškar, rekao je: ”Onaj ko pomno prouči objavljene vjerozakone naći će da se oni slažu u osnovnim pitanjima. Ranije smo spomenuli tekstove koji govore o vjerozakonima i propisima koji su objavljeni prethodnim narodima, kao što su namaz, zekat, hadž, dozvoljena i nedozvoljena hrana, itd., i kazali smo da je razlika među njima samo u nekim pojedinostima, kao što je broj namaza, uvjeti i ruknovi namaza, iznos zekata, lokacije za određene obrede i sl. Allah može dozvoliti neku stvar u jednom vjerozakonu, a zabraniti tu istu stvar u drugom vjerozakonu iz Svoje neizmjerne mudrosti.” (Er-Rusulu ver-risale, str. 250.)
Dakle, ukratko možemo kazati da je islam vjera prvih i posljednjih generacija, vjera u svim vremenima i vjera svih Allahovih poslanika od Nuha, alejhi selam, Ibrahima, alejhi selam, Jakuba, alejhi selam, Ishaka, alejhi selam, Ismaila, alejhi selam, Musaa, alejhi selam, Isaa, alejhi selam, pa do posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Svi su oni pozivali u islam koji znači obožavanje samo Allaha i potpunu i iskrenu pokornost samo Njemu, čak i ako su im se razlikovali vjerozakoni ili šerijati.

Zato je pogrešno govoriti (a danas to često možemo čuti) o tri nebeske (monoteističke) religije, jer je samo jedna nebeska vjera (vjera objavljena od Boga), i to je islam.

I još nešto, na osnovu citiranih ajeta i hadisa postaje nam jasno da je pitanje bavljenja kur'anskim tekstom i otkrivanje značenja koja on sadrži u sebi, jedna od najvažnijih odgovornosti naučnog napora na koji Kur'an poziva nazivajući ga ”tefekkurom” ili ”tedebburom” – dubokoumnim i studioznim promišljanjem i proučavanjem. Stoga, nije dozvoljeno da oni koji se bave tumačenjem Kur'ana nameću svoja mišljenja, uvjerenja i interpretacije i da ih poistovjećuju sa Objavom (kur'anskim tekstom), kao što nije dozvoljeno poigravati se sa kur'anskim značenjima i iskrivljavati njegov sadržaj podvrgavajući ga subjektivnim mišljenjima i tendencijama. Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić   saff.ba