Pašaga Mandžić bio je jedna od najutjecajnijih osoba u sjeveroistočnoj Bosni

od završetka Drugog svjetskog rata do isključenja iz Saveza komunista 1975. godine, narodni heroj i prvoborac. Objavljujemo pismo u kojem je 1973. godine pozivao da se “otvoreno progovori o revoluciji” jer je dotadašnje pisanje o tome umnogome bilo “nekritičko i netačno”. Mandžić je smatrao da je potrebno iznijeti istinu o formiranju “četničko-partizanskog štaba”, smatrajući da je time napravljena osnovna greška, uzrok svih “pojava deformacija” i svega što se ondje događalo 1941. i u prvoj polovini 1942. godine. U pismu navodi zločine četnika i učešće partizana u tim zločinima u prvim danima 1942. godine, između ostlog, i zločine na današnji dan 1942. u Olovu. 

R.I. PAŠAGA MANDŽIĆ  “DUNAV” STUDIO FILM  Beograd  Druže direktore,  Primio sam Vašu dokumentaciju i popratno pismo za TV seriju “Zapisi”. Zahvaljujem na pošiljci i pažnji. U popratnom pismu želite da Vam iznesem moje mišljenje o specifičnostima revolucije po pojedinim krajevima, najvažnijim događajima koje će te u emisijama da obuhvatite. Oduševila me je Vaša namjera da TV serije tretirate problemski, da prikažete veličinu revolucije u njenim teškoćama i dilemama u traženju da se sve prepreke savladaju i teškoće.

Zato vjerovatno očekujete i moj odgovor.

Radovaće me da Vam se druže direktore ostvare želje i plemenite namjere. Ali, mogu da Vam kažem da je za ono što tražite od mene što bih mogao i što sam dužan kao komunista i ratnik da dam o zbivanjima u istočnoj Bosni rok je vrlo kratak. Jer složenost, specifičnost, veličina i brojnost događaja, a naročito teškoće ustanka u istočnoj Bosni, za period 1941/42. godina traže dosta truda i vremena da se objasne i razjasne, a naročito greške učinjene u tom periodu koje su doprinijele da se stvori vrlo teška i složena situacija, a do danas ne rasvijetljena i neobjašnjena. Na nama je odgovornost što za ovih trideset godina ostade nerazjašnjeno i što smo ćutali.

Druže direktore,

Pored poteškoća koje izaziva vrlo kratak rok, mogu da Vam kažem i tvrdim da bez ovih razjašnjenja i odgovora da ove TV serije o istočnoj Bosni za period 1941. – 1942. godina neće ostvariti Vaše želje i plemenite namjere, neće dati stvarnu sliku o specifičnosti, složenosti, teškoćama i veličini revolucije za taj period pa ni gledaoci neće dobiti stvaran i objektivan prikaz. Zato sada mogu da u ovom roku dam samo neke napomene i mišljenja o specifičnostima revolucije u istočnoj Bosni 1941. – 1942. godina i krajnje je vrijeme da se sve ovo razjasni i da otvoreno kažemo i ukažemo i na velike greške napravljene u sprovođenju linije i zadataka koje je stavio Centralni komitet KPJ i drug Tito pred kumuniste istočne Bosne. Bez tog pristupa nema pravog prikaza situacije koju očekuju, a koju očekuju sadašnje generacije.

Prije svega da Vam napomenem da je Peti kongres KPJ 1948. godine dao ocjenu rukovodstva u istočnoj Bosni za taj period, i to: “Da je rukovodstvo u istočnoj Bosni imalo kolebljiv i oportunistički stav prema četnicima.” Dakle, ocjena vrlo negativna za rukovodstvo u istočnoj Bosni 1941. – 1942. godine. Na Kongresu sam se složio sa tom ocjenom pa i danas smatram da je pravilna. Ali, zašto smo od tada ćutali pa i danas ćutimo? Zašto to nismo raspravili odmah, pa danas bi imali jasne i jedinstvene stavove o događajima u ustanku 1941. – 1942. godina u istočnoj Bosni. Razumljivo je zašto su ćutali oni drugovi iz rukovodstva na koje se ta ocjena odnosila i koji su bili nosioci grešaka, ali zašto su ćutali i ćute oni na koje se ne može i ne odnosi ta ocjena, ali ipak ćute. I pored mog izričitog traženja iz razumljivih razloga mi u Bosni i Hercegovini nismo raspravili to pitanje 1948. godine, pa to eto ostade sve do današnjih dana neobjašnjeno i nerazjašnjeno.

Poslije Petog kongresa mislio sam da će to dovoljno djelovati na drugove, na koje se to odnosi, pa da će se u svojim daljim istupima i kazivanjima držati stavova istaknutih na Petom kongresu. Ali, kako vrijeme odmiče od toga je sve manje, tako da se o oportunizmu govori da je on malte ne spasio revoluciju. Drugi opet piše, da kad bi se ponovo našao u tom periodu, ne bi ništa mijenjao od onoga što je i kako je radio 1941. i 1942. godine.

Zato treba i mora se bar sada ukazati na osnovne greške i oportunizam toga doba u istočnoj Bosni. Dalje ćutanje nema nikakvog opravdanja i biće sve štetnije. Zbog toga želim da Vam ukažem na osnovnu grešku u istočnoj Bosni, koju su napravili drugovi vraćajući se sa savjetovanja u Stolicama i pogrešno sprovedoše liniju tog savjetovanja u istočnoj Bosni. Da su bar ti drugovi kad su prešli Drinu, prije nego išta uradiše, potražili Pokrajinski komitet, jer se u to doba u Bosni i Hercegovini već dva mjeseca ratuje i već tada imali smo veliko iskustvo i poznavali situaciju. Ali, činjenica je da ti drugovi nisu nikoga potražili te primiše na sebe istorijsku odgovornost i formiraše “četničko-partizanski štab” pa time napraviše osnovnu grešku, uzrok svih pojava deformacija i sve što se desilo i dešavalo 1941. i prve polovine 1942. godine kao što je težina situacije, dubina krize ustanka, stvaranje zabune u narodu i u našim redovima, zabune u gradovima i među radničkom klasom. Time se odvojismo od većine naroda istočne Bosne. Te i mnoge druge štete proizišle su iz tog zajedničkog štaba sa četnicima. A četnici, u tom zajedničkom štabu, Dražini oficiri i ko zna sve čiji agenti svršiše svoj posao. I pored ostaloga, Draža je proturao kroz taj štab desetine svojih oficira sa proputnicama tog štaba, i to ne samo u četničke nego i u partizanske odrede koji pripremiše i razbiše ustanak u istočnoj Bosni.

Kako je to bila teška situacija, i kakva velika naša kompromitacija, zabuna i odvajanje od naroda zbog takve saradnje sa četnicima, navešću samo jedan primjer pokolja Hrvata i Muslimana u dolini Krivaje “četničke cerske brigade” i njenog komandanta Račića. U Olovu 1. januara 1942. godine na željezničkoj stanici, dočekuju voz od Vozuće i to komandant mjesta, četnik, Dražin oficir u uniformi sa kokardom i zamjenik komandanta partizan sa petokrakom zvijezdom. Iz voza izlazi nešto putnika, četnika i partizana, a nekoliko grupa zajedno vezanih Hrvata i Muslimana koje sprovodi jedna desetina četnika. Prilazi vođa patrole i raportira da oni kao patrola “četničke cerske brigade” po zadatku komandanta Račića čiste teren i sela oko Krivaje i da sprovode grupu “zarobljenih” Hrvata i Muslimana, jer imaju naređenje komandanta Račića da između rijeke Bosne i Drine ne ostane ni jedno živo “tursko uho” i da oni taj zadatak izvršavaju. Prolazeći, “grupa zarobljenika” biva sprovedena preko stanice pored kokardi i petokraka koji stoje zajedno i na očigled ono malo putnika na stanici pobiše ih neposredno pored stanice. Zamjenik komandanta mjesta partizanski predstavnik u komandi mjesta reče mi “da je to svakodnevna pojava i ja ću moju dužnost napustiti, jer mi je svega ovoga dosta”. I iskoristio je naš prolazak i pobjegao iz Olova.

Pored svega toga što se desilo i dešavalo sa takvom saradnjom sa četnicima i ogromne štete i stvorene vrlo teške situacije u istočnoj Bosni, drugovi na Ozrenu 14. januara 1942. godine stvoriše sa Račićem sporazum o čišćenju muslimanskih i hrvatskih sela od Ozrena, Tuzle i Živinica. I da Račić nije prevario drugove na Ozrenu, nego da je nastupio sa svojom brigadom koljača u ta muslimanska i hrvatska sela, može se zamisliti kakve bi to teške posljedice bile. Ali taj sporazum drugova sa Ozrena sa Račićem ostavio je teške i štetne posljedice na Ozrenski partizanski odred. Podvalom Račića “u toj zajedničkoj akciji“ udarni bataljon Ozrenskog partizanskog odreda doveden je u vrlo težak položaj, jer su izginuli najbolji borci tog bataljona na čelu sa komandantom Kupresom. Tada na čelo tog “udarnog bataljona“ dolazi četnik sa kokardom za komandanta tog bataljona Jovo Sojić i kroz nekoliko dana sa dijelom tog bataljona vrši puč četničkih protiv udarne čete koja je bila tek u formiranju. U Gornjoj Brijesnici 2. februara 1942. godine. I to je eto bio početak kraja Ozrenskog partizanskog odreda. Brojni su ovakvi i mnogo teži primjeri saradnje sa četnicima i teške posljedice takve saradnje.

Ove teške greške drugova u istočnoj Bosni sa stvaranjem “četničko-partizanskog štaba“ dovele su ustanak u istočnoj Bosni u tešku krizu i da ta kriza nije završena katastrofalno pa i tragično zahvaljujući samo drugu Titu, koji je to spriječio u zadnji čas svojim dolaskom u istočnu Bosnu sa prvom proleterskom brigadom.

Dolazak druga Tita u istočnu Bosnu u doba kada se nalazila u najtežoj krizi je od neprocjenjive važnosti i narodi istočne Bosne a i borci su naročito zahvalni drugu Titu i njegovom dolasku, jer je donio i spasenje naroda istočne Bosne.

Drug je Tito na Pokrajinskom savjetovanju u Čevljanovićima kod Srednjeg koje je održano prvih dana 1942. godine objasnio nam situaciju u kojoj smo se nalazili, ukazao na ozbiljnost situacije i tražio od članova Komunističke partije i boraca da učine krajnje napore i da to od njih naša Partija traži u savlađivanju teškoća ustanka koje su nastale i koje dolaze. Drug Tito nam je otvorio perspektivu izlaska iz te situacije i kako da te poteškoće svladamo. Tom prilikom Tito je odao priznanje komunistima Bosne i Hercegovine da su časno izvršili zadatke koje je Partija stavila pred njih, u pripremama i dizanju ustanka u Bosni i Hercegovini i velikim uspjesima u borbama, ali Vas očekuju daljnji zadaci mnogo teži, mnogo složeniji, koji traže mnogo više napora i Partija očekuje od vas komunista Bosne i Hercegovine i vjeruje da ćete isto tako časno izvršiti i te zadatke. Na tom savjetovanju sekretar Pokrajinskog komiteta Iso Jovanović govorio je o situaciji u istočnoj Bosni, kritikovao oportunistički i kolebljiv stav prema četnicima, govorio o štetnostima takvih stavova, a naročito se osvrnuo sa kritikom na oportunizam u štabu Ozrenskog-partizanskog odreda i što je dozvoljeno da tamo četnici rade šta hoće.

Po završetku savjetovanja drug Tito pozvao je na razgovore u sjedište Vrhovnog štaba isto u Čevljanovićima Cvjetina Mijatovića i mene zajedno. Na tom sastanku Tita je interesovalo u detalje stanje u odredima Ozrena i Majevice. O stanju na Ozrenu Tita sam detaljno upoznao i odgovorio na čitav niz njegovih pitanja, tom prilikom Tito mi je dao detaljna uputstva i zadatke za Ozrenski partizanski odred kao i posebne naredbe za Odred.

Vraćamo se sa Savjetovanja u Čevljanovićima svako u svoje odrede, nošeni sa puno oduševljenja i poleta na izvršenje zadataka kojim nas je drug Tito zadužio, ulio nam još veću vjeru u našu pobjedu i savlađivanje ovih velikih teškoća. Oduševio nas je svojim riječima da se još sa većim zalaganjem i borbom odupremo izdaji četniku, drugu njemačku ofanzivu koja je već započela i da sačuvamo sve što se može i mora sačuvati, živu silu, borce i narod. Na izvršavanju tih zadataka učinjeni su nadljudski napori, proliveno mnogo krvi, date velike žrtve, dok smo ponovno stekli povjerenje naroda, razbili četnike, razbuktali ustanak u istočnoj Bosni i pobijedili.

Na kraju ovih mojih napomena i mišljenja želim da Vam druže direktore ponovno napomenem da TV serije koje tretiraju istočnu Bosnu za period 1941. i prva polovina 1942. godine neće i ne može dati stvarnu sliku zbivanja u tom vremenu, teškoća pa prema tome i veličinu revolucije ne bude li se imalo u vidu ovo što sam naprijed izložio ove moje napomene i mišljenje. I krajnje je vrijeme da kažemo narodu golu istinu o zbivanjima u tim velikim, ali teškim i slavnim danima u istočnoj Bosni 1941. 1942. godine.Šaljem Vam pozdrave i želim Vam mnogo uspjeha. Sarajevo, 17.5.1973. godine       Pašaga Mandžić  glasbosanski.ba